"Nikolinje" - Prilika za činjenje dobra i približavanje Isusu Kristu ili prazni običaji? (Razmišljanje uz blagdan svetog Nikole biskupa)

Piše: Prof.dr. Milan Šimunović 

Odavna se uoči 6. prosinca pripremaju po crkvama priredbe, a danas i drugdje, osobito za djecu (najmanje) u kojima je glavni lik netko koji je, obučen u biskupsko ruho (sa štapom i mitrom), odglumio jednoga znamenitoga sveca iz pradavnih vremena. 

Može se postaviti pitanje kako je taj čovjek, roden potkraj 3. stoljeća u Maloj Aziji, kasnije postao biskup u Miri, današnjoj Turskoj, postao i ostao do danas tako popularan? Pomagao je siromašne, bio čudotvorac, čak oživio i neke dječake. Pomažući obitelji, osobito djecu, i ovaj čudotvorni događaj je pomogao da se stvori 'glas' o dobrome čovjeku kojega posebno vole djeca. U prigodi nevremena čak je na moru izmolio utihu. Umro je oko 350. godine te je sahranjen u mramornu grobnicu. Njegovi ostatci u 9. stoljeću preneseni u Bari, gdje se posebno štuje.

Očito je tradicija bila jaka i nije dala da izblijedi lik toga čovjeka koji se odlikovao Ijubavlju prema bližnjemu te je pomagao siromašne obitelji. Priča kaže da je navodno 'spasio' jednu obitelj sa tri kćeri da se jedna uda a ne da završi na 'lošemu putu'. Budući da otac obitelji nije imao novaca za udaju kćeri, biskup Nikola je potajno, u mraku, kroz prozor u jednom svežnjiću ubacio nešto novaca i time je slučaj spašen. Otud je nastao običaj tzv. Nikolinje, da djeca uoči 6. prosinca očiste dobro svoje cipelice, jer će sv. Nikola kroz noć u njih 'nešto ubaciti'. To je bio iznimno zanimljiv i uzbudljiv dogadaj, premda su djeca kasnije saznavala da su to učinili mama i tata, ali svejedno 'službeno' se vjerovalo da je to ipak učinio taj Svetac i o tome se nije raspravljalo. Što je to značilo (kao npr. nešto bombona i kolača) u siromašnijim vremenima, ne treba ni tumačiti. Pa i kasnije, kada su djeca 'imala svega', to se očekivalo kao nešto što je stvaralo neku posebnu atmosferu. Taj je običaj trebalo obaviti.

Kako se više toga vremenom 'izrodi', odnosno izgubi na svome značenju tako se dogodilo i sa dobrim starcem biskupom 'Nikolom'. Postao je to jedan od 'praznih običaja'. Važne su bile razne priredbe, raskošna darivanja i slično. Pa tako će se dogoditi i sa Božićem, koji će se pretvoriti u 'Djeda Božićnjaka" (dakako starca s bradom) kada su mediji preuzeli stvar 'u svoje ruke'. Mnogo toga se preuzimalo iz 'bijeloga svijeta', iz drugih zemalja, gdje su se gomilali rami običajni. I drugdje, i kod nas se pak sve 'pomiješalo' sa 'Djedom mrazom', pa je nastała neka 'čudna konkurencija' (Djeda Božićnjaka i Djeda mraza), a mnogima je dobro došlo i jedno i drugo, važno je da se 'nešto slavi' (nešto dobije), ne misleći toliko na sv. Nikola niti na Božić. Nešto što je bilo vezano uz svece, štoviše uz samoga Isusa, jednostavno se 'ispraznilo', izgubilo na kršćanskom značenju. Dakako, tu se vremenom nešto dodavalo, trebalo je izmisliti i 'krampusa', neko crno stvorenje koje je pratilo 'Nikolu', nastojeći zastrašiti 'zločestu djecu'. A onda mu se dodala i 'šiba' koju su dobivali i stariji. Ona je očito trebala ukazivati na 'tjeranje zločestoće', ali na kraju od toga ništa, ona je i dalje ostała 'na snazi'. Tako se mnogo toga, daleko važnijega od 'Nikolinjskih večeri', kao što su kršćanski sakramenti (krštenje, pričest (prva), krizma, vjenčanje i dr.) pretvorilo u neke običaje koje je potrebno i dobro 'obaviti', ali koji nemaju utjecaja na kršćanski život, svakako sve više veze s Bogom Isusa Krista. Jer na sve su se 'nakalamili' neki dodatni običaji, ovisno o tome kako se slijedilo neke 'filmske serije'. A neki su smatrali da je to Crkva izmislila, što je stvaralo i kritičke primjedbe, pogotovo ako je za razne  ceremonije trebalo puno potrošiti (kao npr. za ručkove u povodu prve pričesti, krizme, vjenčanja i dr.). Nema veze što tu Crkva nije 'ništa zaradila', već uglavnom uložila (od duhovnih priprema, svega što treba za obrede, i dr.), a okoristile su se razne agencije koje su nametnule odredene običaje, koje je trebalo i platiti makar i putem kredita.

Da ne ulazimo u sva pitanja, svrnimo pogled samo na Nikolinje. Po sebi lijep običaj darivanja djece, medutim zapitajmo se:

Koja je zapravo prava poruka običaja darivanja djece i ostalih u povodu sv. Nikole?

Kršćanski odgovor je jasan:

1. Vjerujući u Boga i Isusa Krista čovjek je nužno pozvan činiti dobro, bez čega se ne može zvati vjernikom. Bog je darivatelj života, On je spasitelj čovječanstva od zła i grijeha. Isus je pokazao Boga koji se sav 'razdaje' da bi čovjeka izvukao iz gliba zla. I prihvaća i razapinjanje na križu samo da bi čovjeku pokazao koliko ga voli

2. Nikola, poslije Sveti, to je dakle naučio u 'Isusovoj školi', u školi Evanđelja. Jer, Isus kuda god je prolazio činio je dobro, osobito što se tiče siromašnih i bolesnih. Sama dobrota, sama Ijubav, milosrđe i spasenje.

3.Slijedi da se čovjek ne može ostvariti kao čovjek osim po iskrenom sebedarju. Tako su radili Sveci, gotovo svi poznati po Ijubavi ne samo prema Bogu nego i prema bratu čovjeku. Stoga bismo jedni drugima, osobito roditelji djeci, trebali govoriti i pokazati da umjesto sebičnosti valja usvajati duh služenja drugima, pomaganja, praštanja i dr. To je tim potrebnije što danas prevladava teški egoizam, neka čudna zločestoća na koju se svi tuže, sve dotle da ispada, što su već naši stari govorili da biti 'dobar znači biti lud'. Učiniš toliko dobra, a vrati ti se zlo, od obitelji do radnoga mjesta i dr. I što se događa? Mnogi posustaju, zatvaraju se u sebe i udaljuju od drugih. Kršćani to ne bi smjeli učiniti, bez obzira što je teško izdržati stalno 'biti lud', kako kaže apostol Pavao, 'dobiti po glavi', 'biti iskorištavan'. Pa i Isus je tako prošao, ali zato ga možemo zvati Spasiteljem. I sveci su bili takvi, kao Nikola, i zato se o njegovu spomendanu zadržao običaj darivanja. I mnogi drugi dobri Ijudi su bili takvi, sjetimo se naših roditelja, baka i djedova, i danas ima dosta takvih, čak i najveći dio. Činiti dobro, izdržati na tome putu, ništa od toga Ijepšega, a recimo otvoreno i 'profitabilnijega'. Jer jedino će nas to 'izvući' na Posljednjem sudu pred Bogom, kao što je Isus rekao: Bio sam gladan i dali ste mi jesti, gol i odjenuli me, i tako dalje. A to znači kad god smo nekome nešto dobro učinili to je isto kao da smo Isusu učinili. Zašto? Jer Isus, Otac nebeski voli svakoga čovjeka i ne vrijedi Ijubav prema Bogu koja se ne bi očitovala i Ijubavlju prema čovjeku. Blago onome tko tako vjeruje i u tome ustraje, jer bez toga nema 'novoga svijeta', već ostajemo u mraku sebičnosti i propasti. 

O sv. Nikola, moli za nas da budemo veći darivatelji, da svijet bude bolji. O kako nam to treba i danas u vrijeme 'korona krize', koja je pospješila tolike Ijudske drame, od obolijevanja pa dalje, sve do 'blokade života', u nekim obiteljima i sredstava za preživljavanje. Koliko će se pokazati na djelu 'Nikolina' Ijubav da ćemo nekome, i bez velike medijske reklame, nešto dati, pomoći i na 'skriven način' ubaciti u neku 'dječju cipelicu' (prema onoj: neka ne zna Ijevica što čini desnica - mislim ruka!) da se drugi razvesele i ne malakšu u ovom 'životnom tunelu'.