Nužnost 'okruženja' za susret s Bogom

Oni koji malo dublje promišljanju o pitanju Boga, posebno na europskoj razini, upućuju na zaključak da se gotovo svi ljudski problemi mogu svesti na jedan, a to je 'zaboravljanje Boga' ili njegovo potiskivanje na 'margine života'. Uza sve poštovanje onih koji ne vjeruju ipak je činjenica da sve većim isključenjem Boga iz obzorja života još više rastu egoizam, nepravda, osamljenost, sve dotle da su ljudi podijeljeniji ili barem zbunjeniji. 'Korana-virus', koju krivimo za 'koješta' što se danas s nama događa, na neki je neki način još više iznijela na vidjelo sve naše unutarnje jade. Mnogi bi samo 'negdje lutali' tražeći druženja koja su često 'prazna', energično se bune protiv svih privremenih 'ograničenja' (radi očuvanja od zaraze), a da se često uvjeravaju kako se vraćaju kući nezadovoljniji nego kada se otišlo. Sve manje smo sposobni 'smiriti se', 'stati na loptu' razmisliti o sebi i svome životu. Naprotiv, 'trči se po portalima', za senzacijama, smatrajući da mu Bog ne treba, već je važno da zadovolji 'svoje potrebe', da potvrdi neke svoje umišljene stavove. Tako se može postaviti i pitanje koliko se pomaže čovjeku ako mu se nameće mišljenje da je Bog zapreka na putu njegova rasta, što nalazi plodno tlo kod onih kojima vjera nije postalo osoban stav, koji nemaju jakog iskustva vjere. Stoga će kršćani ubuduće trebati više voditi računa o 'okruženjima' koja bitno utječu na opredjeljenje za ili protiv Boga.

1. Samo znanje ili i iskustvo vjere?

Dugo je vremena u pastoralno-katehetskoj praksi prevladavalo uvjerenje da je najvažnije djeci i mladima prenositi 'znanje', odnosno naučiti istine vjere (katekizam) sve dotle da se vjera pretvorila u formule koje su rezultirale 'suhoparnim kršćanstvom'. Jasno je da treba znati ono osnovno 'što se vjeruje', koje su osnovne istine vjere, uz osnovne životne obrasce. Tako je teško zamisliti kršćanina koji ne bi znao 'prekrižiti se', izmoliti barem Očenaš, znati barem najbitnije iz Apostolskog vjerovanja, osobito o Isusu kao Spasitelju. A kada je nastupilo vrijeme raskršćanjenja uvidjelo se da se na tome ne može ostati pa se došlo do zaključka da je ipak potrebno drugačije produbljenje vjere. Jer gotovo je zapanjujuće kako su mnogi odrasli, pa i intelektualci, svojevrsne 'neznalice u vjeri', dok se u isto vrijeme smatraju kršćanima, na svoj način slave blagdane, ali jako malo 'crkven'. Međutim, danas se postavlja pitanje: je li izlaz u sustavnom nastojanju da se što više nauči ili da se doživi radost što nam je nešto o Bogu otkriveno, štoviše da se s njime 'susretnemo'?

Otud nastojanje da svakako više mora doći do izražaja životno odnosno egzistencijalno značenje navještaja vjere. Razumljivo je da se čovjek počinje pitati: što to znači za moj život, u čemu mi vjera može pomoći? U tom smislu u navjestiteljskoj i katehetskoj komunikaciji naglasak se stavlja na značenje evanđelja kao radosne vijesti za današnjega čovjeka, kao pojedinca i člana zajednice. Nije se teško složiti sa zaključkom da nam upravo nedostaje cjelovitije kršćansko iskustvo vjere. Jer temeljeno je pitanje da već katekumen (odrastao koji se pripravlja na krštenje) u počecima svoga 'puta' počinje shvaćati vjeru kao nešto 'što ga se osobno tiče', što ga iznutra zahvaća, mijenja i usrećuje, što mora vidjeti na pratitelju. To ne znači da se vjera pretvara u neki 'doživljaj', kako bi se postiglo neko 'ugodno iskustvo', ušlo u određeni 'trans'. Jer to može voditi prema njenu 'podjetinjenju', čemu su skloni neki vjernici, čak i u nekim duhovnim pokretima koji to forsiraju. Naprotiv, to iskustvo pretpostavlja takvo poznavanje i doživljaj vjere koje čovjeka iznutra zahvaća i priprema da opstane i u trenucima 'određene pustinje', što je bilo posebno vidljivo u Isusovoj agoniji u Getsemanskom vrtu. Drugim riječima, traži se takvo iskustvo koje će izdržati i onda kada bi se htjelo čuti Božji utješni glas, imati neki nužni osjećaj Božje blizine, ali se to ne događa 'po narudžbi'.

2. Neophodnost okruženja ili zajednice

Sve više smo svjedoci kako mnogi napori u odnosu na djecu i mlade 'nemaju ploda', ako nije uključena obitelj. Drugim riječima, ako dijete ne doživljava radost života i ljepotu nekih vrijednosti ono je lišeno temeljnog životnog iskustva koji životu daje smisao. Kada je riječ o vjeri, mnogi misle da onaj koji nije u djetinjstvu doživio 'radost i toplinu vjere' i kroz neke obiteljske blagdanske običaje, teško to kasnije može nadoknaditi, štoviše uvijek će osjećati da mu 'nešto nedostaje'.

To znači da prenošenje vjere nužno pretpostavlja okruženje, ambijent, prostor, okolinu koja podržava i potiče, prenosi vrijednosti koje govore o ljepoti života. To 'okruženje' postaje, na neki način, najbolji 'katekizam' iz kojeg se vjera ne samo uči nego doživljava kao nešto bez čega se život ne može zamisliti. Dakako, tu se ne misli na bilo kakve puke običaje, već one koji ohrabruju i osmišljuju život. Stoga se nije teško uvjeriti kako je 'prazno' svetkovanje i najvećih blagdana (pa i Uskrsa i Božića), ako to ne prati određeno znanje i iskustvo što oni zapravo za čovjeka znače.

Uz obiteljsku zajednicu, pogotovo ako ona 'zakaže' u prenošenju iskustva vjere, presudnu ulogu igra župna zajednica, kao 'druga' specifična obitelj. Uostalom, krštenjem se postaje 'braćom i sestrama' u izvrsnom smislu riječi, jer sve ujedinjuje isti Božji Duh i usmjeruje prema zajedničkom cilju. A on se sastoji zajedništvu s Bogom i ljudi međusobno, te stvaranju takvog ozračja, osobito preko nedjeljne euharistije, koje je svojevrsni 'predokus' definitivne slave na Gozbi Kralja Jaganjca, u Kraljevstvu nebeskom.

S druge strane, ne zanemarujući nužnost i važnost obiteljskih i rodbinskih odnosa, štoviše valja sve učiniti da se oni trajno njeguju, pa i onda kada netko ode iz obitelji ili zasnuje novu zajednicu, ipak je činjenica da će mnogi vjernici moći posvjedočiti kako od svoga roda nemaju neke posebne podrške ili osnovnog poštovanja, te da su u župnoj zajednici našli 'novu braću i sestre', štoviše 'zaštićujući okoliš'. A neke je ta zajednica praktički 'spasila' nakon teških razočaranja unutar vlastite obitelji.

3. Prenošenje vjere ili uvođenje u vjeru

U govoru o važnosti iskustva vjere treba reći da je ono ne samo osobno već i 'crkveno iskustvo'. Nema pravog iskustva vjere bez zajednice. I Boga se susreće u zajednici vjernika, čak uza sve to što se i tu mogu doživjeti određena razočaranja. Uostalom, nije li sam Isus rekao da je on tamo gdje su 'dvojica ili trojica' (usp. Mt 18, 20). Stoga zabrinjava stav onih vjernika koji kažu da se mogu 'pomoliti Bogu' i kod kuće, te da im nije potrebno ići u crkvu (na nedjeljnu misu), zaboravljajući pritom bitnu Isusovu misiju da je došao ljude 'okupiti' i da je jako držao do jedinstva u zajednici svojih učenika i kasnijih sljedbenika.

U svezi s rečenim, u novoj evangelizaciji mora se dogoditi značajan pomak prema ostvarenju poziva Drugog vatikanskog sabora o potrebi poimanja Crkve kao zajedništva u Kristu, i to u svakoj župnoj zajednici, pa makar bila i skromna brojem i nekim događanjima. Dakako, svim kršćanima predstoji zadatak da se to zajedništvo što više pospješuje, tim više što je na djelu i određeni individualizam, samodostatnost, zatvaranje u uske osobne okvire. Stoga treba 'požaliti' što velik broj kršćana ostaje izoliran od svoje župne zajednice, ma kakva ona bila. Pa i sada, kada se preporučuje izbjegavanje većih okupljanja, i u crkvi, da se što više smanji 'prijenos virusa' kršćani moraju biti na neki način 'dovitljivi' i uk pridržavanju svih epidemioloških mjera. Tako su radili prvi kršćani, tako se postupalo i u vrijeme svojevrsne zabrane određenih sistema da se 'ide u crkvu'. Kršćani su uvijek nalazili načine 'da budu svoji', braća i sestre u vjeri. Ako su to mogli nekada kada nije bilo ni telefona, a kamoli svih mogućnosti koje pruža digitalna tehnologija, zašto se to danas ne može događati. Potpuno otuđenje jednih od drugih, manjak komunikacije, pospješuje i otuđenje od Boga. Obiteljska je zajednica onaj 'prvi krug', prva zajednica bez koje nema ni župne zajednice. Možda bi ova situacija 'zatvaranja' radi opasnosti od 'korone' mogla biti poziv našim obiteljima da nađu načina i zajedno pročitaju neki tekst (evo i sa Portala), iz vjeronaučnom udžbenika ili Biblije, da porazgovaraju, da se pomole. To je ono osnovno 'okruženje' koje podržava vjeru u život, a mi kršćani kažemo u život s Bogom. Jer postoji velika opasnost da se 'izgubi volja za život' u cjelini, da zavlada beznađe, neka apatija koja kao 'rak' razara organizam obiteljskog i župnoga života. Isus je došao ljude spasiti ne pojedinačno nego zajednički, okupljao je 'male grupe', od učenika pa dalje.

U tom smislu, nema budućnosti ni najbolje teoretsko prenošenje vjere novim generacijama ako one ne budu mogle doživjeti njezinu radosnu dimenziju među članovima obitelji i župne zajednice kao 'velike obitelji'. To znači da prenošenje i iskustveno uvođenje u vjeru 'idu zajedno', štoviše zajednica, odnosno pojedini njezini članovi, prenosi vjeru sa svime što govori i čini, za što postoje određeni stupnjevi tijekom uvođenja u Crkvu. Drugo je pitanje što pojedina zajednica, a negdje i sam predvoditelj, o tome ne vodi dovoljno računa. Ako su svjesne koliko na mlade utječe 'sredina' (njihovi vršnjaci), onda će se pojedine zajednice morati više pitati o tome kakvo je njihovo okupljanje, koliko privlače i kako su uopće strukturirane da mogu zahvaćati, osobito nove generacije i bogotražitelje. Jer, ako je obitelj 'prvi katekizam', to je na svoj način i župna zajednica, štoviše u njoj postoji mogućnost da se doživi 'izvor i vrhunac' radosnoga susreta s Bogom, počevši od nedjeljne mise.

Upravo ovo zajedničarsko opredjeljenje bit će od presudne važnosti kog uvođenja u vjeru i njenog podržavanja, najprije u zemljama stare kršćanske tradicije gdje su se dogodili određeni 'lomovi' u zajedništvu, postupno udaljavanje, ali i u misijskim zemljama. To je tim nužnije u vrijeme nadiruće sekularizacije ili pojačanoga djelovanja raznih nekršćanskih udruga. Stoga će župnik i župna zajednica morati trajno imati pred očima pitanje: što i kako nudimo onima koji nam se žele pridružiti: samo obrede ili Isusa Krista koji se može gotovo 'opipati' u bratsko-sestrinskim odnosima unutar zajednice?

M. Š.