Obaviti sakramente ili biti Isusov učenik?
1. Čemu ovo pitanje?
Pretpostavlja se da je u pripremi za pričest ili krizmu vjera i život po Isusu Kristu na prvome mjestu. Međutim, je li uvijek baš tako? Ne događa li se često da se prednost daje izvanjskome, odnosno lijepom običaju koji svakako treba obaviti? Uostalom, ne samo svećenici nego i svjesniji vjernici se žale da mnogi traže sakramente a ne pokazuju neku vjeru.
Vjeroučitelji, katehete i župnici sve više doživljavaju razočaranja jer vide da se nakon tolikog uloženog truda na vjeronauku u školi i župnoj katehezi, ako je uopće i uspiju organizirati jer se misli da je dosta vjeronauk u školi, sve manji broj djece i mladih uključuje u župnu zajednicu, u prvom redu ne dolazi na misu. S druge strane, slavlje prve pričesti i krizme u posljednje vrijeme, osobito u nekim gradskim sredinama, postaje i svojevrsna muka za roditelje kumove jer iziskuje velike troškove, u očekivanju tko će dati veći dar, tko imati više gostiju i to u specijalnim restoranima, i dr. Dakako, neshvatljivo je da kršćanska slavlja postaju skupi folklor. Došlo je do toga da su naši biskupi bili prisiljeni otvoreno reći da je primanje sakramenata, bez prave pripreme, postalo prazni obred i običaj, bliži magijskome nego vjerničkom činu.
2. Obraćenje i prianjanje uz Krista u prvom planu
Da nam stvar bude jasnija zavirimo u Katekizam Katoličke Crkve koji, kada govori o pripravi na krizmu ili potvrdu (u br. 1309) kaže da ona mora "ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskoga života". Ne radi se samo o upoznavanju Krista već o 'tješnjem sjedinjenju s njime', ma koliko možda nekom ovaj izraz izgledao čudnim. A to znači da je kršćanska vjera susret i odnos povjerenja prema živom i uskrslom Kristu. I prema tome kateheza nije u prvom redu priprava na sakramente kao lijepe obrede, već treba voditi prema istinskom odnosu s Isusom Kristom i življenju prema njegovu evanđelju. Slijedom rečenoga moramo sa svom ozbiljnošću i odgovornošću postaviti pitanje: želi li uopće dio roditelja i župna zajednica da vjeronauk i župna kateheza pripremaju za susret i takav odnos vjere s Kristom da se bez njega ne može kršćanski živjeti? U tom smislu potrebno je pitati se vodi li sva priprava prema tome da s Kristom uspostavimo trajnu vezu preko molitve, preko našega povjerenja u njega i svjedočenja u životu? Nadalje, vodi li priprava, kako kaže spomenuti Katekizam, prema tome da u pripravnika probudi i podrži smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista u konkretnoj župnoj zajednici?
3. Ima li rješenja i izlaza?
Svatko kome je stalo do kršćanske vjere u Krista morat će gornja pitanja uzeti barem u razmatranje, ne mireći se s običajem da se sakramenti traže kao 'potrošna roba', odnosno da se 'obave', umjesto da budu slavlja koja bitno usmjeruju naš život. Mislim da još uvijek postoji tzv. kritička masa vjernika koja vidi problem i koja bi bila kadra raspraviti ova pitanja, ne prebacujući odgovornost samo na župnika, vjeroučitelja i župne katehete. To je pitanje cijele župne zajednice kojoj spomenuti Katekizam stavlja na srce posebnu odgovornost što se tiče priprave kandidata za sakramente, naročito krizmu. Moramo ozbiljnije o tome razmišljati, nakon što se uvjeravamo da smo se našli u tzv. misijskoj situaciji. Sve više raste uvjerenje da se u pripravi ne možemo osloniti samo na školski vjeronauk, koji je potreban kao temelj, niti na nekoliko sati župne kateheze, već da treba ići prema takvom modelu koji će izričitije smjerati prema uvođenju u vjeru, što će se shvaćati kao proces, kao put koji vodi obraćenju i jedinstvu s Kristom u zajednici vjere.
To se službeno zove katekumenat koji, po uzoru na prva kršćanska vremena, predviđa takvo uvođenje u vjeru koje je ne samo sve dublje upoznavanje Krista već i proces opredjeljenja za njega, a što pretpostavlja odricanje od dotadašnjega načina života i prihvaćanje onoga što je on ponudio da se uđe u zajedništvo s njim e, posebno preko gozbe ljubavi ili euharistije. A to znači: upoznavanje Kristova misterija, obraćenje, ulaženje u vjeru, pristupanje zajednici vjernika, slavlja vjere i život iz vjere.
Krajnje je vrijeme da se kršćanska zajednica pita o 'putu inicijacije' odnosno uvođenja ne samo u vjeru već i život po vjeri. Jer, neki dosadašnji kanali slabo 'drže vodu'. Nisu u pitanju samo djeca i mladi, već u prvome redu odrasli, štoviše cijela župna zajednice. Papa Benedikt XVI. u enciklici "Deus caritas est" (br. 1) naglašava da biti kršćanin nije rezultat etičkog izbora ili uzvišene ideje, nego susret s događajem, osobom, koja daje našem životu novi obzor i odlučujući smjer .
Očito dolazi vrijeme da se na svim razinama pokrene rasprava o novim naglascima ili čak modelima kršćanske inicijacije. Ivan Pavao II. još je krajem sedamdesetih godina pozivao na istraživanje i ostvarenje novih putova i perspektiva za katehetsku pouku. Nije svejedno hoće li Crkva biti spremna za premišljanje i promjenu nekih višestoljetnih praksa, konkretno i u načinu pripreme na slavlje sakramenata. Jer u pitanju su naše župne zajednice, koje u mnogim sredinama ostaju samo na starijima i na djeci dok se ne krizmaju. Očito je ovaj model slavlja prve pričesti i krizme sve 'potrošeniji'. Ili ga treba korjenito inovirati ili treba posegnuti za nekim drugim načinom. I jedan i drugi potez nužno uključuje odrasle, kao i cijelu župnu zajednicu. Morat ćemo se ipak više vrednovati praksu ranokršćanske zajednice i više uozbiljiti ulazak u krug Isusovih učenika, pod nazivom katekumenat, ne samo za odrasle već za djecu i mlade prije krizme.