ŽUPNO PASTORALNO VIJEĆE - NUŽNO SAVJETODAVNO I DJELATNO TIJELO U ŽUPNOJ ZAJEDNICI

Temeljna odrednica Drugog vatikanskog koncila jest ekleziologija zajedništva i poslanja. Na temelju te svijesti Župno pastoralno vijeće, kao subjekt zajedništva, pozvano je da pod vodstvom župnika očituje to zajedništvo i da pospješuje poslanje svih vjernika u konkretnoj župnoj zajednici "kao mjesnom očitovanju Crkve". Cijela Crkva, kao Narod Božji, nalazi se u 'pastoralnom odnosu' prema svijetu, a to znači da svi vjernici, svaki prema svojoj službi, sudjeluju u pastoralnoj djelatnosti Crkve kao zajednice. Zato je formiranje župnog pastoralnog vijeća teološka i moralna obveza za svaku župnu zajednicu odnosno za svakoga župnika. Osnovne postavke koje određuju svrhu i smisao župnog pastoralnog vijeća jesu, pod vodstvom župnika, uz ostalo;

1. propitivanje i studij problema našega vremena, osobito koliko se oni odražavaju na život konkretne župne zajednice;

2. poticanje suodgovornosti svih vjernika na suradnju u djelu Crkve u konkretnoj župnoj zajednici, odnosno uočavanje i poticanje različitih karizmi da se uključe u zajedničko djelo na području naviještanja, bogoslužja i dobrotvornosti;župa kao 'zajednica zajednicâ? (živih vjerničkih krugova)

3. suradnja u stvaranju pastoralnog plana župe, vodeći računa o općem planu u biskupiji, s osobitim naglaskom na župnoj katehezi s naglaskom na odraslima i uključivanju roditelja i župne zajednice u pripremu i slavlja sakramenata kršćanske inicijacije;

4. poduzimanje (predvođenje) i koordinacija raznih pastoralnih inicijativa i djela;

5. stalno praćenje i provjeravanje različitih područja pastorala.

Za vjernike je potrebno napuštanje stečenog mentaliteta da je župna zajednica i kršćansko poslanje samo svećenikova briga. U isto vrijeme nužan je rast u autentičnoj crkvenoj svijesti, u bratskoj otvorenosti i zajedničkom pastoralnom interesu. Predvoditelji (župnici) bi trebali više poraditi na promicanju službi vjernika laika u Crkvi i u svijetu, što je integralni dio njihova identiteta i u središtu njihova služenja (usp. dokument HBK, Na svetost pozvani, 83). Pritom je važno voditi računa o temeljnim težnjama suvremenoga čovjeka, a to su jednakost i participacija. Njihovo uvažavanje ne može ovisiti o dobroj volji župnika. On je obvezan ne samo to uvažavati već i stvarati mogućnosti da više dođe do izražaja sudjelovanje vjernika laika u stvaranju 'novog lica' župne zajednice, u kojoj će se formirati 'posebne zajednice' ili 'živi vjernički krugovi', kao mjesta prenošenja i življenja vjere.

Župna zajednica je dinamična i višeoblična pastoralna struktura, u kojoj se župno pastoralno vijeće neće smatrati nekom substrukturom koja uglavnom 'stvara nered'. A to se događa kada se Crkva zamišlja više kao ustanova (organizacija) a ne zajednica vjernika u Kristu. Na temelju ekleziologije zajedništva koja ističe jednakost dostojanstva u različitosti službi, nužno je nadići razmišljanje kroz 'model vlasti', a time i župno vijeće kao neki 'župni parlament'. Nužno je dobro promisliti specifičnosti savjetovanja među kršćanima, među kojima bi trebali vladati bratsko-sestrinski odnosi. Njih vodi i rasvjetljuje Duh Sveti, pa ne bi smjelo biti nadmetanja ili kontestiranja sa strane vjernika, te djelovanja 's pozicija vlasti' sa strane župnika. Naglasak je na svijesti da je sveukupna misija Crkve zadatak svih članova Crkve odnosno da su svi, već na temelju krštenja, suodgovorni. Valja imati pred očima 'lice' apostolske Crkve koja je, kao uporišna točka za svako crkveno iskustvo, Crkve koja živi od doprinosa sviju i koja je zajednica djelatnog sudjelovanja.

To znači da, premda je župno pastoralno vijeće prvenstveno savjetodavno tijelo, ne treba strahovati da ono postane i "mjesto i sredstvo odlučivanja" u izradi, donošenju i sprovođenju pastoralnih planova. Ivan Pavao II., govoreći o sudjelovanju vjernika u biskupijskim pastoralnim vijećima, a što se može primijeniti i na župna vijeća, naglašava da će ono povećati potrebu traženja savjeta i načelo suradnje, što će u nekim slučajevima značiti i sudjelovanje u odlučivanju, a čime će zalaganje u praksi biti šire i snažnije i više će se očitovati crkveno zajedništvo.