OTKUPLJENJE - mnogima neshvatljiva riječ

Što znači da nas je Isus svojom mukom, smrti i uskrsnućem 'otkupio'?

Temeljna istina kršćanske vjere jest da smo od grijeha i jarma smrti otkupljeni Kristovom mukom, smrti i uskrsnućem. Ipak, mnogi se i uvjereniji kršćani, a da se o drugima i ne govori, pitaju što zapravo znači 'otkupljenje'? Ovdje ćemo pokušati ukratko izreći ono što je najbitnije znati i vjerovati.

Čovjek je biće koje se pita?

Suočen sa bijedom i tjeskobom svaki se čovjek pita zašto sve to zlo koje se događa, dokle će to trajati i što će s nama biti? Na koji način možemo biti oslobođeni toga nezadovoljstva, te nesigurnosti i rastućega pesimizma, te sve veće zločestoće? Mnogi, osobito dok su mlađi, daju dojam da ne žele ni misliti na to, na neke probleme (otkud, zašto i kamo?) nego samo živjeti, po mogućnosti što više uživati dok se može. Ipak, prije ili kasnije, svaki se čovjek susreće sa temeljnim pitanjima svoga života. Postoji više tumačenja, od raznih religija do ateista. Mi se posvećujemo kršćanskom gledanju.

Kršćani naprosto vjeruju Kristu!

Pravi kršćani, uza sva trpljenja i tjeskobe, ustraju u vjerovanju da nas je Krist 'otkupio'. Ali su u isto vrijeme pozvani da sebi i drugima znaju barem donekle protumačiti što to znači, premda će to za čovjeka uvijek ostati veliki misterij (tajna). Jer zašto je trebalo da Krist trpi, zašto to nije bilo malo drugačije, lakše i slično.

U davnim vremenima, a možda neka literatura i molitvenici to i danas ponavljaju, govorilo se da je Ocu nebeskom trebala neka velika zadovoljština, odnosno da je netko morao ispaštati za ljude i njihove grijehe. Navodno, Otac je bio rasrđen i uvrijeđen, pa je kao u svakom društvu zakonski poredak bio poremećen. I trebalo je nečim nadoknaditi kaznu, platiti neku 'otkupninu'. I nije bilo druge nego da Božji Sin to učini, da na neki način 'podmiri dug' i da se tako uspostavi red. Takav način 'pravde' istinsko kršćanstvo ne može prihvatiti.

Gdje je onda rješenje?

Bog je u raznim prilikama (sjetimo se samo izbavljenja izraelskoga naroda iz egipatskoga ropstva i tolikih drugih neprilika) oslobađao svoj narod. Ali to se ne može usporediti s onima što se dogodilo 'u punini vremena', što je izvedeno po Isusu Kristu. Tada se otkupljenje (oslobođenje) ne događa 'plaćanjem neke nadoknade', čak i u mukama kako bi se uspostavio red i kako bi Otac nebeski bio zadovoljan. Naprotiv, Isus je svojim životom, riječju i djelom, sve do muke i smrti kao vrhunca njegove ljubavi prema čovjeku, pokazao kako se može postati plemenit, novi čovjek, usprkos grijehu sklonoj naravi. Na taj način Otac nebeski nije htio muku i smrt nego plemenit i divan ljudski život, koji se upravo ostvario u Isusu Kristu. A to što je Isus završio sa smrću, to je nažalost ljudsko djelo. Ivan apostol će reći da je Spasitelj došao k svojima ali ga ne primiše! Nije se čuditi što je i sam Isus, premda Bog ali i pravi čovjek, prije muke molio Oca da ga 'mimoiđe ta čaša'. Međutim, išao je do kraja, u poslušnosti i predanju. I tako nam je zavrijedio i omogućio oproštenje,

Dakle, Otac nije htio Isusovu smrt, ali je i to trebalo prihvatiti da se 'do kraja' ljudima pokaže koliko ih ljubi, i kako se treba žrtvovati. Apostol će reći da "Bog ni svoga Sina ne poštedje nego ga za sve nas predade". Na taj je način ta Isusova žrtva postala otkupiteljskom/osloboditeljskom.

Tako Novi zavjet ima izraze otkup (otkupljenje), pomirenje, opravdanje. Danas se češće spominje oslobođenje - izbavljenje, jer je jedan od nas, Isus, nama u svemu jednak osim u grijehu, pokazao kako se ljudski može pravedno i lijepo živjeti, pa makar trebalo i žrtvu podnijeti. Ono što smo (u Adamu) izgubili neposluhom to u Kristu i s Kristom dobivamo njegovim posluhom i ljubavlju. Zato će Isus reći da nam daje primjer kako ljubiti druge, kako se žrtvovati, bez čega se čovjek ne može ostvariti. Tada pripadamo Bogu, ponovno se uspostavlja savez. Ljudima se pruža silna šansa za izbavljenje i pomirenje s Bogom. Isus je naš izbavitelj. Već je starozavjetni patnik Job rekao: "Jer ja znadem da Izbavitelj moji živi i posljednji će on nad zemljom ustati. Njega ću ja kao svojega gledati."

U čemu je pomirenje Boga i ljudi?

Često kažemo da smo s Bogom pomireni i tako nazivamo ispovijed "sakrament pomirenja". Međutim, tu se ne radi o rasrđenome Bogu koji treba 'naplatu' da se izmiri s čovjekom, nego je tu zao čovjek koji se treba izmiriti s Bogom, a to znači odlučiti se za drugačiji život. Ne radi se o nekoj 'nagodbi ili naplati' kako misle neki i danas kada izmole određene molitve, učine neku žrtvu, u uvjerenju da im je Bog sada dužan uzvratiti ono što ga traže. Naprotiv, radi se o ponovnom uspostavljanju saveza Boga i ljudi, o Božjoj ljubavi koja se ničim ne može 'naplatiti' nego samo ljubavlju, obraćenjem, slušanjem njegova Sina. Tu je na djelu stvaralačka Božja moć koja nas čini pravednima i dobrima, dakako ako slobodno želimo prihvatiti njegov poziv.

Na misi, što se dogodilo na Posljednjoj večeri, govorimo da je Isus za nas krv prolio. Jer je to "krv novoga i vječnoga Saveza koja se prolijeva za sve na otpuštenje grijeha". Radi se o Božjemu daru. Ne daje ju Isus rasrđenome Bogu nego ju Bog u Isusu daruje nama, i tako smo po Božjoj (Kristovoj) krvi (ljubavi) povezani s Bogom kao saveznici. Za lakše razumijevanje sjetimo se kako se često čuje za nekoga (osobito roditelja) kada je riječ o djetetu koje je pošlo 'krivim putem': 'i krvi bih mu svoju dala, a on meni ovako..., nikako da se urazumi'). A 'krv' je nešto najvažnije i najdragocjenije. Pravom roditelju nije potreban nikakav dar, nikakva nadoknada nego samo to da dijete ubuduće bude bolje, da bude sretno, i dajući mu oproštenje daje mu samoga sebe.

U čemu je onda naša zadovoljština za grijehe?

Isus je kao Bogočovjek potpuno urastao u ovaj grijehom i smrću obilježen svijet, postao je dio našega svijeta da bi nas tako mogao obdariti svojom svetošću (pravednošću). I išao je dotle da je prihvatio i razapinjanje na križu, krv svoju prolio, kako bi nas oslobodio od prokletstva naših prijestupa, a to znači pokazao koliko nas ljubi. I najveća zadovoljština Bogu nisu neki 'specijalni darovi' i žrtve (kao u Starom zavjetu) nego naše obraćenje, naš novi život. Pa zar Isus nije rekao jeruzalemskim ženama da ne plaču nad njim nego nad svojim grijesima, drugim riječima da odsada krenu 'drugim putem', putem dobra. Otac nebeski je 'sretan' (govoreći ljudskim rječnikom) kada mi krenemo novim putem koji je crti Isusova puta, kada zaživimo novim životom, gradeći novi Božji svijet. Tu se, dakle, radi o davanju sa strane samoga Boga koji nam (osobito kada se okupljamo na Misi) govori: gledajte koliko sam vas ljubio!

Dakle, Ocu nebeskom nije trebalo Isusovo trpljenje kao neka kazna (zadovoljština) koju podnosi umjesto nas, već je Isusov život bio i ostaje kao zamjenična ljubav koja nadomješta našu ljubav. Isus nas ljubi i u ime sviju nas i s nama prinosi se Ocu (zato kažemo u molitvi: Po Kristu Gospodinu našemu!). Jer mi sami od sebe, po našoj krhkoj naravi, nismo kadri u konačnici postati bolji, osloboditi se zla i grijeha. Tako smo otkupljeni (izbavljeni) Kristovom smrću, štoviše tako bivamo i danas otkupljivani/oslobađani. Bog nas po Isusu otkupljuje (iskupljenje) želi privesti na pravi put, trajno nas oslobađa, makar ga neki i dalje 'razapinjali' svojim grijesima. Jer Bog je 'bogat milosrđem' i strpljivo čeka naše obraćenje.

I trpljenje nije slijepa sudbina već postaje 'otkupiteljsko'

Bog, dakle, ne prestaje ljubiti, davati nam se sve do muke i smrti. I sada smrt koju i ljudi trebaju podnijeti nije neka mračna i bezizlazna sudbina, jer nam je Bog pokazao kako iz smrti može izvesti život. Čovjeku se pruža nova šansa za davanje i primanje života, za prijelaz iz smrti u novi život (vječni). Kako? Jer je Isus udario u 'korijen zla', a to je grijeh. I to svojom poslušnošću do smrti. Zato u liturgiji kažemo "njegove nas rane iscijeliše". U čovjeku se tako proizvodi početak 'novoga rođenja', u njemu se po krštenju pokreću snage da se bori protiv grijeha i bijede. Dakako, time trpljenje ne prestaje biti teško, ali ono više nije slijepa sudbina. Pa i onda kada vidimo da više ništa ne možemo učiniti ipak znamo da je ono, združeno s Kristovim trpljenjem, otkupiteljsko.

Upravo je uskrsnuće potvrda Isusove pobjede na usudom. I po uskrsnuću Križ postaje najbožanstveniji znak koji je čovjek ikada poznavao. On, na neki način, pokazuje ponovno procvjetavanje života po ljubavi. Jedna pjesma lijepo kaže "Slava Pobjeditelju, našemu Spasitelju!"

Zaključak

Čovjeka, podijeljena u sebi, sklonoga na zlo i uronjenoga u tolike jade, nesposobnoga da sȃm od sebe uspješno suzbija nasrtaje zla, Krist Gospodin je došao (kako kaže Drugi vatikanski koncil) osloboditi i ojačati, obnavljajući ga iznutra i izbacujući napolje 'kneza ovoga svijeta' (kako Ivan apostol naziva đavla). Jer đavao često drži čovjeka u ropstvu grijeha, ne dozvoljavajući mu da postigne svoju puninu. To je smisao otkupljenja. Krist je probio 'barijeru zla i smrti', otvarajući čovjeku vrata za ulazak u vječni život s Bogom. To je temeljni razlog ljudske radosti i vjere u vječni uspjeh.