P E P E L N I C A 'Čista srijeda' (6. ožujka 2022.)

Moram priznati da mi nije lako pisati 'za ovaj dan i vrijeme'. Jer kako govoriti o 'pepeljenju', o nekom obraćenju, čovjeku (a to je veći dio ljudi) kojega 'taru crne misli' s obzirom na današnju situaciju: strah od 'korone' i raznih drugih bolesti, prošli s teškim posljedicama potresi i druge nevolje, inflacija, poskupljenje, svjetski nemiri sve do ratnih stanja, kako uopće preživjeti? Jer živimo u vremenu sve veće rastrganosti raznim pitanjima i još kad vidimo da mnogi postaju čudniji, zatvoreniji u sebe, štoviše i podliji i zločestiji

i zato je sve manje prave životne radosti.

Ipak, možemo li se miriti s takvim stanjem i dati se 'zarobiti' od tih teških misli ili ozbiljno postaviti pitanje o 'smislu našega života', o nekom zaokretu, većoj otvorenosti Bogu i ljudima? Zato je ovo vrijeme Korizme, kao 'stvoreno' da barem osobno 'stanemo na loptu'.

Pročitajmo ovih nekoliko misli. Nije ovo sve, bit će toga i slijedećih nedjelja, sigurno ćemo nešto naći za sebe, steći malo više hrabrosti za život.

Današnjim skupom u Crkvi obilježava se početak razdoblja crkvene godine koje nazivamo "korizmom" - četrdesetdnevnom pripremo za Uskrs. Uz tu riječ vezane su mnoge misli i predodžbe. O tome se više govori u 'Teološkoj rubrici' ovoga Portala, a ovdje se osvrćemo na ono najosnovnije.

Ovisno o tome kako tko 'kršćanski diše' (koji se 'zapustio' ili je redovitiji vjernik) ipak redovito pomisli da se radi o nekoj pokori, što podsjeća na nešto zahtjevnoga i u svakom slučaju napornoga, pa čak i 'otužnoga', što se može vidjeti i u nekim korizmenim pjesmama i običajima. Umjesto radosti zbog obraćenja i novog života, prevladava nešto drugo, što pomaže zaključku da je najbolje 'počekati' da to vrijeme što prije prođe.

Ipak, to nije i ne bi smjelo biti kršćansko uvjerenje, odnosno shvaćanje korizme. Pokušat ćemo to pokazati u tri dijela.

1. Korizma - vrijeme posebnog produbljenja "biti kršćanin"

Točno je, ali je ipak jednostrano, ako se o korizmi govori samo kao o vremenu obraćenja i pokore. Točnije bi bilo korizmu shvaćati kao jedan trajni aspekt kršćanskog življenja. Glavni smisao je u tome kako 'biti kršćanin', što nas zapravo može istinski radovati, jer se radi o trajnoj težnji prema nečem 'novom i boljem'.

Korizma je od početka bilo vrijeme što dubljenjga upućivanja u kršćansku poruku, bilo za one koji nisu bili kršćani a to su htjeli postati putem uvođenja (inicijacije) u život s Kristom i u Kristu, bilo za one koji su već bili kršćani ali su to htjeli 'obnavljati' i biti 'još više', ali ne samo teoretski (to znači učiti), već i prakticirati u životu kroz milostinju, post i molitvu. To je vremenom postao 'puki običaj', nešto što nije dublje zahvaćalo u čovjekov život.

U novoj formuli, u vrijeme 'pepeljenja' na Misi Pepelnice, upotrebljava se formula: "Obratiti se i vjerujte Evanđelju!" Nije to neko puko raspoloženje nego je naglasak na 'povratku' Evanđelju, Radosnoj vijesti, o povratku kršćanstvu, a ne samo nekom pobožnom osjećaju koji može odvesti u krivom smjeru. Radi se zapravo o 'povratku krštenju', o ozbiljnijem shvaćanju što smo to postali krštenjem - kristijani, kršćani, Kristovi učenici, a međusobno braća i sestre. Jasno je da taj povratak nužno uključuje 'obraćenje'. A to znači odvraćanje od krivog puta, od krivoga mišljenja, od zablude, od krive kršćanske prakse, vladanja. Na taj način grijeh nije samo neko moralno zlo. Prema Bibliji nužno je oslobađanje od krivih i pogrešnih shvaćanja, procjena, vrednovanja, od krivog mentaliteta. Navedimo samo jedan primjer: žeđanje sam za ugodnostima i užicima, postajući pohlepan i podli čovjek, s mišlju: samo da je meni dobro.... da život nema smisla ... da sa smrću sve prestaje ..., da ne nabrajamo dalje. Zato Korizma nije samo vrijeme preusmjeravanja, obnavljanja i ispravljanja od grešnog vladanja nego i 'misaoni proces', proces koji 'postavlja u pitanje' naše uhodane misli, načine poimanja, štoviše naše 'uhodano' kršćanstvo.

2. Pepeljenje - prihvaćanje 'istine o sebi'

Sa prethodno iznesenim mislima sada možemo drugačije gledati i na stari kršćanski običaj 'pepeljenja' (posipanja pepela po glavi). Taj bi nas čin trebao potaknuti da se spremnije suočimo sa samima sobom, sa Kristom. Radi se o preispitivanju samoga sebe, jednom riječju: o prihvaćanju 'istine o sebi'.

U tom smislu i starija formula prigodom pepeljenja koja nas je htjela podsjetiti da smo 'prah' ("Spomeni se čovječe da si prah i da će se u prah povratiti") ne bi se smjela shvaćati samo kao nešto 'biološkoga' (kraj života) nego kao hrabro suočenje sa našim stvarnim stanjem. To može biti prigoda i poticaj da sami sebe 'raskrinkamo', da 'skinemo masku' (da ne bi slučajno netko pomislio na ovu za očuvanje od zaraze s 'korona-virusom'), a to znači da uočimo svoju pravu sliku, bez ikakve glume. A to od nas zahtijeva i veliku skromnost i poniznost, da se 'odrečemo samih sebe', to jest svoje umišljenosti, svih krivih shvaćanja i ponašanja.

Pritom moramo naglasiti da 'nikad nije kasno', nikada nije porazno 'doći do istine'. To je zapravo početak oslobođenja, spasenja, rušenja krivih 'bogova' (a to može biti: što više novca - bogatstvo, makar i na račun drugoga, užitak pod svaku cijenu, imati a ne biti čovjek, i td.). Dakako, sve nas to može 'koštati', tražiti žrtve, ali ustvari to dovodi do radosti. Zašto? Jer je to izlazak iz laži i zablude, rušenje sebeljublja i umišljenosti. Štoviše, to je 'davanje mjesta' Bogu da nas učini 'novim ljudima', da nas spasi, da nas oslobodi od nas samih. Čudno, ali bez toga nema sreće. I to onda nije nešto mučnoga, teškoga, važno je htjeti, surađivati s Bogom.

3. Sada je vrijeme milosno ....

Zbog toga korizma mora biti življena u jasnoj svijesti da je veći od naših stranputica i zabluda, veći od svih naših grijeha i iskvarenosti, veći od nas jer može od nas 'učiniti' ono što sami nikako ne možemo. Zato je važno priznavati svoje istinsko stanje, što ne znači da mislimo da smo onda 'gotovi' (osuđeni). Ne, nego to je prilika i mogućnost da Božja milost u nama 'nađe mjesta'. A to nije neka osuda već vodi prema uspjehu-spasenju. I zato Crkva, i svaki pojedinac, može s radošću stati pred Boga da joj udahne svoj životvorni duh. Jer ako je u nama neki 'drugi duh' (o čemu je prethodno bilo riječi) onda tu Duh Božji nema mjesta. I tu je glavni problem današnjega čovjeka, sviju nas. Ne dajemo pravoga prostora za Božje djelovanje.

4. Premisliti neke korizmene prakse

Vršiti neke običaje, kao na primjer, postiti (ne mrsiti) petkom ili obavljati neke pobožnosti kao što je 'križni put', može vrlo lako prerasti u nešto rutinskoga, bez duše i srca, u nešto uhodanoga 'samo da se obavi', jer tako mora biti. Nebi li svećenici i njihovi uži suradnici morali premisliti i neke pobožnosti, kao što je spomenuti 'križni put', onaj stari-klasični, gdje je sve nekako 'turobno', samo grijeh, 'oplakivanje' Isusove muke, i td. Postoje već toliki novi obrasci koji su daleko sadržajniji i vode prema radosti obraćenja, o tome kako smo pozvani više prihvatiti riječi i praksu Isusa Krista, sa temeljnim pitanjem: a što je najbitnije što znači biti kršćanin? A sve to u svijesti da je velika Božja preobrazbena i spasiteljska milost. Dakle, sve pobožnosti moraju voditi prema tome da budemo što raspoloženiji i otvoreniji Kristovim mislima i željama što se tiče nas kao pojedinaca i kao zajednice. Otud i naziv za ovaj dan 'Čista srijeda', početak intenzivnijega našega 'duhovnog čišćenja'.

Otvorenost Kristu, ponovimo to još jednom:

- otvara nas prema priznavanju istine o sebi

- omogućava Bogu da on svojim Duhom obrati nas kao 'pepeo' u novi život, u puninu postojanja - našu laž u spasenje, našu zabludu u svjetlo, naš grijeh u spasenje!

- pa i primanje 'pepela' postaje čin našega povjerenja u Boga koji od nas slabih i grešnih ljudi može učiniti ljude po uzoru na Isusa Krista!

Zaključimo i zadržimo ovu misao: Korizma nije vrijeme tjeskobe i žalosti nego vrijeme radosti zbog osobitog Božjeg pohoda i ohrabrenja da se ne plašimo biti sve dosljedniji kršćani, za što nam daje svoju pomoć. I zato bi naši napori za tom dosljednošću trebali biti i na radost ljudima koje susrećemo!