PETA KORIZMENA NEDJELJA (21. ožujka) Prema muci i slavi!
Jasno je da da nije lako doživjeti pravi smisao nedjeljne poruke bez sudjelovanja na Misi, jer tu se stječe drugačiji doživljaj kada se riječ Božja čita u zajednici. No, ovo može koristiti onome koji je bio kako bi jače probudio ono što je čuo, a onome koji to nije u crkvi da se donekle približi tajni Isusove osobe i poruke.
1. Danas starozavjetni prorok Jeremija (davno prije pojave Krista) naviješta da će Bog s ljudima sklopiti sasvim ''novi savez' koji će biti vječan, jer se temelji na Božjoj vjernosti. Bog malo pomalo odgaja svoj Narod sa najnužnijim zahtjevima koji se traže za kakav takav suživot ljudi i o odnos prema istinskom Bogu (Jahvi). Događa se naime izopačenje, koje se najviše očituje u idolopoklonstvu, štovanju nepostojećih božanstava, stvorenoga umjesto Stvoritelja. A u životu zapostavljanje siromaha, sirota i udovica, hramski raskoš, čisto izvanjsko obdržavanje propisa i Zakona, puki formalizam. A to znači odstupanje od Sinajskoga saveza (od 10 Božjih zapovijedi). Proroci nastoje produhoviti vjeru i pročistiti bogoštovlje, ali to teško ide, pa sve, kao što Jeremija govori, i navještaj razaranja Jeruzalema, porobljenja i deportacije. To ostaje, nažalost, bez ploda. Jeremija ne posustaje, ne gubi vjeru, pa i onda kada Bog dopušta strada ali s ciljem da se narod obrati. Jeremija najavljuje novo obraćenje, u novom srcu, u obnovi čovjekove nutrine, u otvorenosti Božjemu Duhu. To će se tek u Kristu dogoditi: da se jedni druge ljubi kao što je krist nas ljudi.
2. Apostol Pavao u poslanici Hebrejima napominje da je vjera u Krista uskrsloga kao velikog i jedinog svećenika novoga saveza sastavni dio novozavjetne, a to znači i naše vjere. Od nas se očekuje da to obnavljamo svake nedjelje.
3. A Evanđelje, koje nam je najavažnije, govori o Isusovim posljednjim danima života, te kao on gleda na svoj život i smrt, što je za nas od temeljnoga značenja. Naime, tu uviđamo kako se tek u Isusu stječe prava šansa za obnovu istinskoga odnosa ili saveza ljudi s Bogom i međusobno. Nažalost događa se opet nešto slično (kao i u SZ), jer su radije prihvaćali tamu nego svjetlo, i konačno ga razapeli. No, Bog ne prestaje po Isusu pružati ruku pomirenja, uz uvjet da se dogodi 'obraćenje srca'.
Razumljivo je da je Isus mučno doživio svoju agoniju, ali je prihvatio i smrt kako bi ispunio Očevu volju, u želji da 'probije' to ljudsko 'začahureno srce', da mu i 'krv svoju daje', pokazujući da ga ljubi. I zato se nije pokolebao da krene prema Golgoti. Tu je ukazao na zakon prirode po kojemu pšenično zrno, pavši na zemlju, ne može uroditi plodom ako ne istrune. I zatim: "Tko ljubi svoj život, izgubit će ga, a tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni".
Nema sumnje da je to za mnoge jako pretjerano, gotovo neprihvatljivo. Upravo zbog tih riječi doživljavaju se i danas mnogi nesporazumi i 'napuštanje Isusa' kao u 'ono vrijeme'. Međutim, nije tu riječ o tome da 'mrzimo' svoj život, sve ono što je lijepo i dobro, da napredujemo. Naprotiv, riječ je o onome 'dijelu' našega 'ja' koji je nevaljao, što je loše kao 'neka 'magma zla', naša sebičnost, zločestoća, podijeljenost, i dr., što treba odbaciti, štoviše zamrziti. A toga ima svatko, i to čini problem ne samo da se ne možemo približiti Isusu, ne možemo biti niti 'pravi ljudi'. Naime, više se puta opredjeljujemo za nešto loše i prolazno, a ne za ono što ne prolazi, za ono dobro, ono što vodi u život vječni, a to je istinska ljubav, žrtvovanje i darivanje za druge pa dalje, poput Njega, i dr. Tu je 'vatru' Isus donio na svijet da 'izgori' ono nevaljalo, a ražari sve što je plemenito i dobro. Zato se sukobio sa silama zla, tminom i pakošću dijela ljudi i to je pobijedio. A tome su znak 'raširene ruke na križu' te 'probodeni bok'. Tim znakom, Križem svjedoči pred svim ljudima o Božjoj ljubavi. Dok gledamo Križ na tornjevima naših crkvi, kapelica, uz putove, u svojim kućama, on nas poziva na ostvarivanje ljubavi koju je Bog pokazao u Isusu Kristu. To je jedini put našega ostvarenja, makar izgledalo jako težak, za mnoge i neprihvatljivo. Ali bez toga nema proslave.
Prisjetimo se da je i Isusova duša bila "potresena" misleći na "svoj čas", na muku, za što je uopće i došao. No, s neba se začuje glas: "Proslavio sam i opet ću te proslaviti!". I tu se očituje najava kako će 'knez ovoga svijeta biti izbačen' (a to je sve zlo). I Isus završava, misleći na križ: "A ja kada budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi."Ponovimo još jednom da će nam život biti ispunjen ako ga i mi poput Krista stavimo 'na kocku' za druge ljude. Tek tada smo na Isusovu tragu, uključeni u djelo spašavanja sebe i svijeta, što je naše bitno poslanje.
I BIT ĆU BOG VAŠ
A VI MOJ NAROD
Novi savez
Tvoj Zakon:
ljubi mene i braću!
Po ovom Kruhu i Vinu
utisnut je u moju nutrinu.
Odsada je, Kriste,
tvoja ljubav i u meni:
predana, slobodna,
nezadrživa i čista.
To jest ona ista
što je potekla (svijetom)
ražarena u vatri tvoje Krvi.
I ja sam ovaj čas
prvi na redu izaći
na vrata dana,
uzvraćati je Bogu
i dijeliti braći
u savezu vječnom.