ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA - Godina C (27. ožujka 2022.)

Suočenje sa situacijom naše izgubljenosti

Problem 'brata izgubljenoga sina' u kršćanskom životu

U srcu smo Korizme. A najvažnija tema ovoga vremena jest da u sebi obnovimo ili čak temeljito ispravimo sliku o Bogu. jer je od kršćanina do kršćanina ta slika jako raznolika. Jedni zamišljaju Boga Dalekim, drugi strogim Sucem, treći bezosobnom Snagom i Silom. Evo, Isus nam u srcu Lukina Evanđelja objavljuje svoju sliku o Bogu: Bog je neshvatljivo dobar i samilostan Otac, u svemu velik, najveći, neshvatljivo najveći u praštanju.

Počujmo najprije današnje Evanđelje:

"U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isus svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima."

Nato im Isus kada ovu prispodobu: "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi ve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.

"Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao."

"Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika'."

"Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: "Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu, prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.' I stadoše se veseliti."

"A stariji mu sin bijaše u polju. Kada se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!"

U prvi mah možemo primijetiti s koliko je umijeća Isus izradio ovu svoju priču da nam dočara tko je njegov Otac! Evo, neki je otac (= jasno je iz priče da je to očito Bog) ima dva sina: jedan mu je bio vjeran, a jedan ga se htio riješiti. Zapazimo, Otac je osjetio da s tim sinom sada nema razgovora. Ne zadržava ga, daje mu njegov dio. Slobodan je, neka raspolaže sa svojom slobodom odgovorno.

Propovjednici vole pojačati oslikavanje jadnoga stanja u koje je zapao taj 'mlađi sin'. Uostalom, nijedna slika ne može opisati te bijede u koju se sam strovalio. Odjednom se sjetio doma svojega Oca. Skovan je plan. Vratit će se. Vrlo ponizno i skromno. Zamolit će da više ne bude sin nego samo sluga. Smislio je umilne i umolne riječi pune kajanja i pouzdanja.

No, što se događa? Ne, nije sin povratnika prvi spazio oca, već je otac prvi spazio sina. Znači da je često izlaziti da ga dočeka i odnekud ugleda. Prvi mu trči u susret. I gle, sin hoće izgovoriti svoju pokajnicu. No otac kao da i ne sluša. Prekida ga usred riječi. Obasiplje ga cjelovima, a slugama u suzama naređuje: "Brzo iznesite haljinu najljepšu ... prsten na ruku ... priredite veselicu!" I u kući i oko kuće nasta veliko veselje, svečana gozba.

'Izgubljenost' starijega brata

Isus naumice slika starijega brata koji se vraća kući. Nije u toku stvari. Od sluge se raspituje što je to. I bi mu žao, ne htjede ući. No Otac i za njega mari. Sam mu prilazi. Želi da izvadi tu gorku riječ: "Ja ti vjerno služim, a evo, nikada mi nisi dao ..." Kako su dirljive Očeve riječi: "Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je." Stariji i sin nije ni slutio koliko je bogat sa svojim ocem: "Sve moje je tvoje!" Kao da mu je Otac htio prigovoriti, ali blago: "Imao si mene, ali žališ se zbog teleta."

Makar izgleda čudnim, zapravo 'stariji sin' se gubi, jer ne shvaća očevu dobrotu, ostaje izvan kruga sviju koji su se veselili povratku mlađega sina. On se ne veseli, zapravo nije kadar veseliti se. I ne znamo kako se sve dalje odvijao, ali činjenica je da nije pristupio oni koji su slavili, na neki način ostao je kao 'izgubljen', izvan kruga.

Moramo dodati da je Isus ispričao ovu priču zbog farizeja i pismoznanaca, jer su mu prigovarali da "prima grešnike i jede s njima." Oni nisu shvatili bît Isusova poslanja, ostali su izvan 'dosega' radosne vijesti o Božjoj dobroti i milosrđu.

Postavlja se pitanje nismo li i mi kao 'dobri kršćani' često prestrogi jer smatramo da ovoga ili onoga treba kazniti, izbaciti? A nismo kadri povratnika dočekati 'svečanom odjećom i radovanjem', već prigovorom 'gdje je prije bio', 'znamo mi njega', i td. U svakom slučaju, mnogi su 'povratnici' (i početkom devedesetih godina, nakon demokratskih promjena) mogli na licima nekih kršćana mogli pročitati određeno čuđenje i nepovjerenje? Zato se može postaviti pitanje: zašto su neki crkveni ljudi stroži od nebeskoga Oca i izgleda kao da u kršćanskim zajednicama glavnu riječ 'vodi' stariji sin koji se hvali da nije nikada prestupio Očevu zapovijed, dok su drugi bili 'ovakvi i onakvi', a sada im se 'gleda sve kroz prste', štoviše s njima se lijepo postupa kao da se ništa nije dogodilo?

Kako razveseliti dobroga Oca?

Često nismo ni svjesni koliko smo bogati time što nam je Bog Otac te sitnotrgovački mjerimo malim utezima kada koga kraj nas - kako nam se čini - Bog obdari velikom ljubavlju.

U Isusovoj priči je, dakle, tema: Bog i otac i majka. Kao dirljiv refren što ga Otac upravlja slugama i sinu: "Sin mi bijaše mrtav, a oživje ... Brat tvoj bijaše mrtav, a oživje." Za mene je, veli otac, dobitak što mi se sin vratio.

Po svemu, priča se zapravo ne bi smjela zvati priča o izgubljenom sinu nego o "rasipnom ocu" kada mu se vrati izgubljeni sin. Vratimo mu se ove korizme svi mi, izgubljeni sinovi.

Gozba nakon povratka lijepa je slika euharistijske gozbe nakon kajanja i dobre ispovijedi. Nebeski otac priređuje nam po Isusu "specijalnu gozbu".