PETA VAZMENA NEDJELJA - Godina C ( 15. svibnja 2022.)

'Naređivanje' ljubavi

- u čemu je novost kršćanske ljubavi?

Skoro je nečuveno da se netko usuđuje 'naređivati' ljubav. Ipak, Isus to čini u odnosu na svoje učenike.

Hajdmo najprije poslušati Evanđelje po Ivanu.

"Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus:"Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako bude imali ljubavi jedni za druge."

Ljubav je poslanje i 'sakramenat'

Dakle, kako vidimo Isus se odlučio 'narediti' ljubav. Kako to kada je ljubav nutarnji stav i doživljavanje i teško se izvana može nametnuti. Isus je ipak naređuje svojim učenicima. A zbilo se to na Posljednjoj večeri, prije muke, smrti i uskrsnuća. Gdje je zapravo tajna te 'naredbe'? Isus kaže da ljube jedan drugoga kao što je on ljubio njih, a poslije nas. Isus to ne čini usput, već istaknuto i oporučno, što će Ivan istaknuti kao nešto jako snažno i središnje. Zanimljiva je činjenica da umjesto ustanove Euharistije (ili kako kažemo Mise), za razliku od drugih evanđelista, Ivan o tome ne govori, već ističe novu zapovijed ljubavi. Međutim, kada znamo što za Crkvu znači Euharistija, neće nam biti teško uočiti kako za Ivana isto toliko znači i nova zapovijed ljubavi. Kao što je Isusova žrtva na križu nedjeljiva od njegove ljubavi kojom umire za sve ljude, tako je nedjeljiva ljubav od Euharistije. To znači da prihvatiti Euharistiju znači prihvatiti i Isusovu novu zapovijed. Euharistija je novost, pa je usporedno s njome novost i nova zapovijed.

Kada je Ivan toliko istakao ljubav da je mimoišao opis ustanove Euharistije, očito nije htio prešutjeti jedno na račun drugoga. Izgleda radije kao da se pribojavao da bi kršćani s vremenom mogli upasti u staru navadu hramskih obreda i ceremonija, često bez srca i duše, i tako ritualizirati euharistijsko bogoštovlje kao magični čin. A Euharistija je vrhunac očitovanja ljubavi prema braći i Bogu. Ivan ne dopušta da se to ikada zaboravi. Hajde, budimo iskreni i priznajmo da to vrlo često zaboravljamo. Kao da je Ivan imao pred očima i mnoge današnje kršćane, župne zajednice, gdje se svečano slavi Euharistija, ali nema ljubavi među mnogim prisutnima, u slavlju kao i u životu. I što se događa? Prazan obred! I umjesto da postaje izvorom nove ljubavi, Euharistija (Misa) postaje više ili manje lijepa ceremonija, štoviše sve manje zanimljiva i nije čudo što su je mnogi zapustili.

Prisjetimo se da je Isus, predajući euharistijski kruh i vino, predao sebe za nas, uzljubivši nas "do kraja". Crkva u cjelini i svaki kršćanin kao pojedinac, sudjelujući u euharistijskim događanjima, prisustvuje im srcem i dušom, to jest s ljubavlju predajući se u službu braći, barem sa čvrstom odlukom makar to uvijek do kraja i ne izvršio. Ali ima dobru volju, i to je bitno. I zato se Euharistija razlikuje po tome od drugih gozbi, a ne samo po žrtveniku (oltaru), svijećama, kruhu, vinu, svećeničkom ili ministrantskom ruhu. Ako tu nema ljubavi, tu nema ni Boga ni Krista, sve je prazna ceremonija.

Isus, tražeći ljubav jednih prema drugima i prema njemu, Bogu, poziva na poslanje. I otvoreno kaže da će upravo po tome svijet upoznati da smo Isusovi učenici. To je bezgranična ljubav, koja se očituje u tome da netko bude spreman i umrijeti za drugoga. Što i to, pitat će se netko? Da, i to. Tako su činili mnogi kroz povijest, ne samo proglašeni sveci, nego mnogi ljudi, počevši od darivanja (umiranja sebi, svome vremenu i prohtjevima) za djecu. A odmah spomenimo naše branitelje i one koji se istinski bore za svoju domovinu i obitelji danas u Ukrajini, da dalje ne nabrajamo, makar uvijek i nisu svjesni da su tada na 'Isusovoj strani'. Ivan apostol će kasnije u svojoj poslanici napisati da nakon što smo upoznali Ljubav - Krista koji je za nas položio život, i mi smo dužni polagati svoj život za braću. Teško, gotovo nemoguće, ali ipak nužno! Štoviše, takva ljubav kršćana bit će vidljivi znak, a to znači 'sakramenat' novoga svijeta koji nastaje po Evanđelju.

Ipak pitanje: po čemu je Isusova zapovijeda nova?

Danas je teže o tome govoriti kada su ljudi od svega zasićeni i kada ne očekuju ništa novo, nego štoviše lošije i gore. Možemo ipak reći da ništa nije tako novo i bez prestanka obnavljano kao što je ljubav. I ako se mi ne damo sputati našom ljudskom umornošću, ljubav koju je živio Krist, ljubav Božja koja je trajno u nama postaje uvijek nova. Totalna ljubav koja je dar i predanje, uvijek okrenuta prema drugome, koji čuje i najmanje drhtaje života, takva se ljubav ne može svezati u navike, u zaborav. Bog ljubi i osposobljava nas za ljubav. To je ono vječito novo. I ako počnemo ljubiti kao Bog, svijet će se preokrenuti, tada će se izmijeniti i 'sve će postati novo'. Ali ako nas Božja ljubav i nježnost ne može više taknuti, znači da su naša srca okamenjena. Tko će izmijeniti naša 'kamena srca u srca od mesa', kadra da opet zakucaju na najmanji Božji dašak? Mi očajnici novoga svijeta, kada ćemo razbiti oklop naše suhoće, kako bismo pronašli Božju novost, novog Boga, njegovo novo lice?

Naglasimo da je Božja ljubav u Isusu Kristu zaista nova:

* očitovala se u križu, jer je Isus kao čovjek živio tu ljubav koja je dosegla vrhunac u smrti, jer, reći će da "nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za druge";

* ona je služenje. Isus će reći "Sin čovječji nije došao da bude služben nego da služi." On je izabrao zadnje mjesto i postao svima sluga. Postao je čovjek da bi mogao biti blizak našim nevoljama, da bi nas nosio i podnosio. Je li onda pravo da mi, njegovi učenici, druge gledamo s visoka, da ih preziremo?

* ona je milosrđe, jer Isus je imao srca za siromašne, bolesne, gladne. Svima se smilovao i za sve imao vremena. Smijemo li i mi biti tvrdi i zatvoreni, prepuštajući druge samima sebi?

* ona je praštanje. Isus nije vraćao zlo za zlo. Još je na križu molio: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine." Tako je raskinuo beskrajan lanac udaraca i protuudaraca i svakome pružio šansu novog početka. Je li onda pravo da mi kao njegovi učenici inzistiramo na svojemu pravu i osvećujemo se?

* ona je predanje. Predanjem svoga život Isus je proslavio Božje ime: "Ja sam ovdje za vas." Je li onda pravo da mi kao njegovi učenici sitničavo mislimo samo na ono što nama koristi?

* ljubiti kao Isus vrlo je teško. Ali to nije razlog za 'predaju', za malaksalost. Isus nas podsjeća da je on nas najprije ljubio. Tko je ljubljen može sa svoje strane opet ljubiti. Da možemo druge ljubiti nije to u prvome redu naše djelo nego je dar njegove ljubavi. Njegova ljubav je u isto vrijeme za nas uzor i poticaj. I, srećom, ako pogledamo oko sebe, opazit ćemo da ipak ima više ljubavi nego što ponekad mislimo.

Možemo se pitati: ako se govori o ljubavi, ako ja upotrijebim ovu riječ, što najprije mislim? Pomislim li na sreću? Zahvalnost? Razočaranje? Odobravanje? Otpor? Nade? Sumnje? Želje? Snove?

Da li sam se pitao što je ljubav? Što je egoizam, a što altruizam? Da li sam druge ljubio? Da li sam bio ljubljen?

Pokušajmo moliti: Bože, pomozi nam

+ da dođemo do prave ljubavi

+ da ispravimo krive slike o Tebi

+ da se razbiju okovi naše ravnodušnosti, jalovih navika i zaborava

+ da prepoznamo tvoje lice u svojoj braći i sestrama

+ da budemo dionici u stvaranju 'civilizacije ljubavi'.

Jer čime se čovjek može proslaviti nego ljubavlju? Ali ljubav ne traži slavu, pogotovo to ne traži od ljudi, jer 'ljudska hvala voda je vrh pijeska', kaže pjesnik. Jedino Bog zna sve, sve vidi u tajnosti.

"Stvorio sam tebe"

Neki mudrac počeo je sumnjati u Božju dobrotu. Na to ga je navelo promatranje tolikih nevolja na svijetu.

Jednom zgodom ugledao je neku djevojčicu kako u poderanoj haljinici dršće od studeni na ulici. Kad je ugledao to siromašno stvorenje kako trpi, u svom srcu reče: "O Bože, kako možeš takvo nešto dopustiti? Zar ne možeš za tu sirotu baš ništa učiniti?

Odmah je dobio odgovor na svoje pitanje: "Mogu! Stvorio sam tebe!"