PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (11. srpnja 2021.) Crkva nastavlja što je Isus započeo (Misli iz današnjih misnih čitanja)

2021-07-11

Crkva kao poslanja zajednica

Izgleda da nemali broj vjernika nije svjestan činjenice da Crkva u pojedinoj biskupiji odnosno župnoj zajednici ima veliko poslanje. Ne postoji samo za to da se obavljaju neki obredi Bogu u čast, da se traži (moli) njegova zaštita, i dr. Ona je u prvome redu zajednica koja je poslana da nastavi sve ono što je davno Krist započeo, a sada u njoj nastavlja. Tako bi se moglo reći da je to glavni razlog njena postojanja. Drugim riječima, Crkva je ustanovljena zato da bi drugima priopćavala ono što joj je predano. Ona je zapravo zadužena da poruku koju je Isus objavio u isusu Kristu sada prenosi dalje, unutar obitelji, mjesta i društva u cjelini.

Netko bi mogao reći: pa svi su bili na vjeronauku, znaju nešto o vjeri i što sada treba nekome to 'ponavljati'. Upravo ovaj izgovor da se znade 'nešto o vjeri' jest problem koji bi trebao zabrinuti sve svjesnije kršćane. Jer je to 'znanje' jako površno, štoviše na djelu je svojevrsna 'nepismenost' u vjeri, odnosno biblijska 'neishranjenost'. Ruku na srce, počnimo od samih sebe! A s druge strane nije dovoljno samo 'znanje' već i življenje iz vjere, i to radosno. Zato se danas počinje govoriti o tzv. prvom navještaju, odnosno da bi trebalo 'početi ispočetka', jer je čovjek jako sklon 'zaboravu' kao i izokretanju onoga što možda već znade, te tumačenju svega 'na svoj način'. To se može reći za dobar dio kršćana.

Poslanje koje Isus u današnjem evanđelju povjerava dvanaestorici, šaljući ih da idu posvuda i naviještaju radosnu vijest o Božjem naumu spasenja, obraćenje, odnosi se na sve kršćane, na svakoga njemu primjerenim način. Jer neki, ako su i čuli o Isus i kršćanstvu, to je bilo prilično površno, pa i u zemljama i krajevima gdje kršćanstvo postoji odavna. A sve više raste broj onih koji nisu čuli niti ono osnovno što se tiče Krista i radosti spasenja.


Evangelizacija - propovijedanje i svjedočenje zajednice i pojedinca

U situaciji kada raste ne samo neznanje o kršćanskoj vjeri već i vjerski indiferentizam uslijed raznih utjecaja, Crkva je pozvana 'staviti se u stanje misija'. Činjenica je da je svaki kršćanin već svojim krštenjem uključen u to poslanje, u djelo evangelizacije (a riječ dolazi od 'evanđelja' koje znači radosna vijest). Ideal bi bio kada bi svaki kršćanin počeo osjećati da je 'misionar' (poslanik), već u svojoj obitelji i okruženju. Europu, znači i naše hrvatske krajeve, smatralo se da spada u 'kršćanske narode' i da su misije, odnosno poslanje za neke daleke zemlje koje za Krista i njegovo evanđelje još nisu čuli.

Međutim, otkako smo se uvjerili da je i naša domovina Hrvatska već prilično raskršćanjena, a da se i ne govori o nekim europskim zemljama, onda se može postaviti pitanje: u koje zemlje treba ići evangelizirati? Posljednjih godina govori se o 'novoj čak i prvoj evangelizaciji' upravo na europskom, znači i hrvatskom tlu. Potrebno je ne samo 'govoriti', propovijedati, već u prvom redu svjedočiti, a to znači da već ona 'šačica vjernika', na što se sveo dobar dio naših župa, a neke su gotovo u nestajanju.
Zanimljiva je činjenica da Isus šalje dvanaestoricu "dva po dva". Očito je to poruka i za današnje vrijeme. Nije dovoljno svjedočenje pojedinca, premda je važno i vrijedno. Potrebno je udruživanje, zajedničko svjedočenje. Zapravo može se reći da je zajedništvo polazište i cilj evangelizacije. Dakako, postoji bojazan da ćemo se, uslijed djelovanja korona-virusa kada se traži 'socijalna distanca', naviknuti na udaljavanje jednih od drugih, odnosno da 'priučiti se' biti sami u tom 'novom normalnom' vremenu. Samoizolacija nije nastala tek u vrijeme 'korone-virusa', naprotiv ona se je osjetila i ranije. U tom smislu i kod kršćana se gubila volja da se 'udružuju', štoviše svaki poziv na susretanje (i na katehezu odraslih i u neke zajedničke pothvate) mnoge nije zanimalo, štoviše smetalo ih je. Prvo, što nekima ponetko u zajednici nije 'simpatičan', s nekim naprosto ne mogu surađivati. A s druge strane, još traju ostaci neke pobožnosti 'ja i moj Bog'. Stoga neki kažu: ja dolazim pomoliti se, obaviti svoju vjersku dužnost, mogu negdje pomoći ako treba, ali 'ne diraj me' na način da se uključujem u neke manje zajednice (žive vjerničke krugove) u neko 'zajedništvo'. U gradova imamo sve veću pojavu da kada se neke pita: idete li u crkvu (misli se pritom na misu), odgovaraju: da, ja idem, kada osjetim, potrebu, bilo kada, pomolim se, zapalim svijetu, i to je to!

To nije kršćanstvo! Tome je nužno potrebno 'cjepivo zajedništva', svakako pronaći 'neki lijek'. Takav stav nije nikako dobar jer Crkva je prvenstveno zajednica koja ima zajedničko poslanje. Uostalom, zar djelujući zajednički 'nismo jači', zar naše svjedočanstvo nije uvjerljivije, na način da i za nas mogu reći oni koji ne idu u crkvu, kao što se govorilo za prve kršćane "vidi ih kako se ljube", kako su složni. Udruživanjem u manjim skupinama, sa sinhroniziranim djelovanjem, moći će se događati i danas nova čudesa, nadvladavati 'nečiste duhove' (kao što su to činili apostoli), jer će ti 'duhovi' imati 'sve manje posla' ako se bude širila radosna vijest o Isusu i njegovu spasenju. Tako se može reći da je vjernik onaj koji želi ljude 'oslobađati' (kad im govori istinu o Isusu osloboditelju od zla), a ne netko tko se želi 'ljudi oslobađati' (bježati od drugih).


Nema 'sreće' - vjere na silu (u obitelji i drugdje)

Mnogi, od svećenika pa do ostalih, u situaciji su da se danas brže obeshrabruju jer svaki pokušaj 'govora o vjeri', o Isusu kod nemaloga broja nailazi na otpor. To nije 'nešto novoga', to su doživljavali još proroci u Starom zavjetu (vidi 1. čitanje), a pogotovo sam Isus, sve dotle da apostolima kaže da, ako ih negdje ne prime, neka odu i 'otresu prah ispod svojih nogu'. To još više potiče vjernike na upornost 'u zgodno i nezgodno vrijeme', kako nitko ne bi mogao reći da nije čuo za Isusa i drugačiji život.

S druge strane, treba se čuvati 'usrećivanja' drugih na silu. To Isus svojim učenicima nije nikada rekao, niti to od njih očekivao. Naprotiv, rekao im je: "Ako vas negdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande ...". Treba, dakle, poštivati slobodu i dobru volju onih kojima se propovijeda, oni su sami odgovorni. Ali, to ne znači da ćemo se obeshrabriti i odustati da 'idemo dalje', čekati bolju priliku i raspoloživost sugovornika.

A što možemo 'ponijeti sa sobom' (kada želimo drugima naviještati). Isus je apostolima rekao da ništa ne nose "ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu ...". Dakle, nisu potrebna nikakva izvanjska sredstva, nikakve zalihe koje bi ih osigurale. Danas bismo rekli da je to 'naivno', jer ipak, na primjer svećenik, nešto mora imati. Međutim, nije riječ o tome da ne trebaju 'imati baš ništa'.

Isus, što za nas danas izgleda pretjerivanje, želi naglasiti da je najvažnija njihova neposredna blizina koja će djelovati na druge, njihova uvjerljivost, njihovo svjedočanstvo. Ako želimo biti glasnici, ne možemo ništa boljega ponijeti na put (na susret s drugim) nego li odsjaj ljubavi Božje u našemu biću. Taj 'jezik' će mnogi lakše razumjeti, više od svih i najboljih govora (predavanja). To je prava 'zaliha' koju nosimo.

Izgleda da ćemo ubuduće morati biti nešto jednostavniji i skromniji da bismo se približili današnjim ljudima. Oni su, htjeli to priznati ili ne, ipak 'gladni Boga', samo što treba pogoditi 'valnu dužinu' kako im ga 'približiti'. Imamo veličanstvene katedrale, crkve i druge ustanove, silne biblioteke i medije, kao što to bio slučaj osobito u mnogim europskim zemljama. A ipak praktični kršćanski život polako ali sigurno opada. Ne znači da nećemo voditi veliku brigu da uljepšamo svoje crkve i druge prostore. Međutim, trebamo se pitati koliko sve to koristi ako se kod dobroga dijela ljudi (i u našim selima) gubi vjera u Boga i svijest poslanja, i njihova se srca polako okreću nekim 'drugim bogovima'. Svakako, ovo je pitanje o kojem će uskoro trebati malo više razmisliti. To će zahtijevati i drugačiji lik svećenika (kao misionara) i vjernika, kao zauzetijih za širenje evanđelja. U protivnom, bez premišljanja svega, 'motor' župne zajednice može lako 'stati.

Euharistija (misa) je trenutak našega sabiranja oko uskrslog Gospodina da bismo se nahranili njegovom riječi i njegovim Duhom. A plod toga jest da još primjerenije i zdušnije izvršimo svoje poslanje. Sazvani smo da se potom raziđemo, to jest da budem poslani u svoje sredine, od obitelji pa dalje, da svjedočimo ono što vjerujemo i slavimo odnosno da naviještamo ono što smo čuli. Tako se može reći da je euharistijsko slavlje novo poslanje. 'Ruku na srce' i priznajmo da još dobar dio redovitih vjernika nije svjestan 'razloga' dolaska na Misu. Jer na kršćanima je da i drugi, koji nisu bili 'dobiju dio Mise', kao što se u našim krajevima nekad, po dolasku s mise ukućanima i drugima, znalo reći "Bog vam daj del Maše".


Share