ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (4. srpnja 2021.) "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše" Problem: strancima se divimo a svoje podcjenjujemo?!

Pročitajmo najprije tekst današnjega evanđelja

"U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama? i sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu."

I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši na njih ruke. I čudio se njihovoj nevjeri."

Pokušajte promisliti koje bi mogle biti glavne poruke i za nas danas?

A. Netko bi se mogao pitati: kako ga njegovi mještani, u Nazaretu, nisu ozbiljno shvatili, štoviše nisu mu vjerovali? Da, imao bi se pravo čuditi tim ljudima, ali i nastaviti s pitanjem: zar se to ne događa i danas?

B. Možda bi se netko pitao: pa Isus je imao braće i sestara? A kažemo da je Jedinorođenac, začet po Duhu Svetome, rođen od Marije Djevice, a Josip, kao drvodjelja, bio je samo hranitelj (poočim). Točno, a to što se navode imena braće i sestara tada, i u drugim vremenima, riječ je o prvoj rodbini, užem obiteljskom krugu.

C. Kako Isus nije mogao u svome mjestu ništa posebno učiniti sve dotle da se čudio njihovoj nevjeri?

I tako bismo mogli nizati više pitanja.

Očito se u prvoj Crkvi pamtio ovaj događaj kako Isusa nisu prihvatili upravo 'njegovi', od roda do ostalih mještana. I to ističu tri evanđelista, očito s jakim razlogom, želeći upozoriti da se to može dogoditi i u kršćanskoj zajednici, onda i u budućim pokoljenjima.

Ova konstatacija "da nitko nije prorok u svome zavičaju" podsjeća na sudbinu starozavjetnih proroka, odnosno kako nisu bili prihvaćeni u vlastitom krugu (o čemu govori i današnje 1. čitanje - slučaj sa prorokom Ezekijelom). Prorok nije konvencionalan, a to znači ne ide 'uhodanim stazama' i ne može ga se staviti u 'stare sheme', nekako iskače iz redovitosti i prosječnosti.

I otud problem 'zatvorenih sredina' (zavičaja, rodbine, ali i šire zajednice) da upadaju u shematičnost, a to bi se moglo reći 'talasaju', a to mnogi ne vole. Oni su netrpeljivi prema onima iz svoje sredine koji su 'neobični', koji najednom govore 'drugačije', naviještaju nešto novo i neuobičajeno. To nije slučaj samo na religioznom planu, već i u redovitom životu. Mnogi su zatvoreni prema onima koji narušavaju 'običnost i redovitost', stavljaju u pitanje 'rutinu' ('pleti kotac kao otac'). Ne podnose iskorake pojedinaca.

Nas ovdje zanima 'kršćansko područje'. U mnogim se mjestima (župama) događa da se lakše dopušta da je netko velik, da ima što reći, ali uz uvjet da je taj dotični došao od nekud, iz drugoga kraja, nepoznat, a ne 'domaći sin'. Zato svećenici, pa makar bili i najsposobniji, nisu na službi u župi gdje su rođeni, jer naprosto ih mnogi ne bi prihvatili? Zar mnogi ne bi rekli kao i Isusovi mještani: znamo mi čiji je i otkuda je? Praktički, što se 'pravi važan'!

Divimo se onima drugima, a svoje ne znamo cijeniti. Tako se može dogoditi da mogu biti uskogrudno 'zatvoreni' i čitavi narodi koji se znaju diviti strancu-tuđincu ali nisu spremni u svojoj sredini prepoznati svoga kao sposobnoga - 'proroka'. Može se čak postaviti i pitanje: zašto nema 'domaćih svetaca' kao uzora koje se časti. Nije li i hrvatski narod imao i ima svojih velikih ljudi, pa čak i nekih proglašenih svetaca i blaženika, ali se baš ne pokazuje neka naročita sposobnost za divljenje vlastitim sinovima i kćerima. I tako se uvijek pronalaze tuđi velikani (sveci). Ljudska pojava da se zbog nekih ograničenosti (zavisti, zluradosti?) ne vidi ništa dobra u onome koji nam je poznat i bliz, jer se odmah nalaze neke njegove slabosti, ako ne njegove a onda od njegova roda, i slično. I tako mnoga mjesta ostaju bez 'svojih ljudi', a u kršćanskom smislu i svetaca.

Mogli bismo i dalje nagađati zašto Isus nije bio prihvaćen. Moglo bi se reći da ga nisu prihvatili što njegovo porijeklo nije 'iz visokoga kruga' (danas bismo rekli iz neke poznate i bogate familije). Njegovi sumještani znaju sve o njemu i prema svojim uhodanim gledanjima ništa im ne znače ni njegove riječi ni njegova djela. Skloni su umanjiti njegovu veličinu, nabrajajući neke svoje prigovore. To im priječi da u njima nastane 'nešto novo'. Za Nazarećane je to bio velik promašaj, jer ne vjerujući 'svome', propustili su prepoznati Isusa, povjerovati njemu kao Mesiji, premda su mogli vidjeti da on donosi nešto neobično, ima veliku mudrost, čini i silna djela. Međutim, nevjera i okorjelost srca ne dopuštaju nikakvu promjenu. To je uporna tvrdoglavost, privrženost nekim navikama, koje priječe otvaranje sili Božjega Duha koji uvijek sve čini 'novo'.

Temeljna poruka za nas pojedinačno i za cijele župne zajednice mogla bi se sažeti u pitanju:

= Postoji li opasnost da se i na nas primijene riječi koje je Ivan evanđelist zapisao (već na početku evanđelja) "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše."?

= Nije li i problem što se mnoge župne zajednice ne mijenjaju jer misle da 'sve znaju', 'kako se uvijek radilo', te da u njima Isus (po svojim službenicima) ne može 'ništa učiniti' radi nevjere, koja se može iskazati i u čudnoj uhodanosti?

= Onaj, bio to svećenik ili skupina vjernika, koji žele 'proročki' nastupiti, pozivajući na neke iskorake, ne bi trebali očekivati da će ih većina primiti i pohvaliti, jer će im uvijek naći neku 'manu'.

= Ipak, župna zajednica morala bi se pitati kako postupa s 'prorocima' u svojoj sredini, odnosno ne guši li Duha Božjega kada se odmah odbaci nekoga koji predlaže nešto novo, ostajući zatvorena autentičnoj istini i novosti evanđelja? Nema li prilično nevjere i u našim zajednicama? Je li moguće da se nismo uspjeli 'odmaknuti' od ponašanja Isusovih sumještana?