Pregršt misli za Božić

P R E G R Š T      M I S L I

ZA BOŽIĆNO I NOVOGODIŠNJE VRIJEME

(2021.-2022.)

Poštovani čitatelji!

Ovim mislima u povodu Božićnih blagdana i Nove godine, koje vam čestitam,

želeći svima Božji blagoslov, obraćam se svima osobito vama

- koji ste dočekali Božić pogođeniji krizom koju nam je nametnula ova 'korona-virusna' situacija, mutirajući virus koji se 'ne da', ne popušta, štoviše priprema nam nove muke, kao da nam nije dosta tolikih briga briga u našem redovitom životu;

- koji ste 'na muci sa samim sobom', još uvijek ne vidite nekoga smisla svega što se mora proživljavati u ovom mukotrpnom životu;

- koji u dolasku Spasitelja, u Novorođenom Isusu, vidite Svijetlo za izlazak iz 'tunela nevolja';

- koji se mučite svakodnevnim poslovima, što kod kuće što na radnome mjestu;:

- koji se osjećate osamljenima i napuštenima, čak i od svoje djece i svoga Roda;

- koji ćete na svoj način slaviti Božić, a zapravo niste 'na čistu' što to slavlje zapravo znači i što nam donosi/koristi, ali ćete 'nešto slaviti' po nekoj 'navici', 'kako se uvijek radilo':

- koji mislite da ste kršćani, ali vas Crkva, točnije kršćanska zajednica na crkvenim slavljima, već godinama nije vidjela;

- koji vjerujete, ali ste puni sumnji pa nekad 'naiđete' i u crkvu, ali opet 'po starom':

- koji redovitije, štoviše i redovito idete na Misu, ali uviđate da to nema odraza na vaš svakidašnji život;

- koji ste se pitate: zašto Bog dopušta tolike nevolje? jel nas muči i sa ovom nesretnom 'koronom' zbog naših grijeha, da nas kuša, smatrajući da je to ipak 'previše';

- koji ste duboko pokolebani čak i u 'vjeri u život' u ovoj 'korona-virusnoj situaciji';

- koji živite ali previše i ne mislite o svemu što se događa, već 'ide kako ide', 'bit će nekako', 'dokle dotle' .... ponekad i sami stječete dojam da zapravo 'životarite', nalazeći utjehu u nekom 'drugom', možda magijskom svijetu, tražeći makar kratkoročna rješenja 'u čašici', 'izlascima', u svemu 'što život nudi' ali za što treba i novaca, a vi ga nemate... i onda muka sobom, sa obitelji, život se na neki način odvija u trajnim (barem unutarnjim, ako ne i vanjskim) 'konfliktima' ....

- SVIMA - I STARIJIMA I MLADIMA, s molbom da ipak malo 'zastanete' i pitate se ŠTO SE ZAPRAVO SLAVI I ŠTO ĆE NAM TO DONIJETI ZA BOLJI ŽIVOT? Jer netko možda pravo i ne zna, osim 'da Isus rodio', i 'ne ide dalje od toga'... A netko možda vidi i ono što do sada nije vidio/osjetio... Jer ako nastavimo ovako i dalje živjeti, u silnoj napetosti koju nam donose problemi, 'gdje ćemo završiti' ako o tome 'sa Isusom ne razmislimo' (u razgovornoj molitvi), u njegovu 'svjetlu' sve pretresemo, i njegovom snagom ne krenemo dalje?

Pritom, svima postavljam jedno pitanje: prošlih dana dobio sam dvije sms poruke poruku: "Ljudi postaju sve čudniji, a više njih i zločestiji, sve je manje vjere i nade..." i "Dobri će u ovoj situaciji postati još bolji a zločesti će takvi i ostati, ako ne još zločestiji"? Što vi na to kažete? Ne bi li se za Božić, uza sve nevolje, trebao dogoditi neki 'zaokret'? Nije li vrijeme da više 'mislimo na Boga', da 's njime rješavamo i podnosimo probleme' koji nam se nameću?

Ovoga Božića i Nove godine nećemo slijediti 'dan po dan', kada se slavi neka svetkovina ili blagdan, komentirajući 'biblijska čitanja' koja se čitaju u crkvi, već donosimo "PREGRŠT MISLI", dakako usko vezanih na sve što se u crkvi promišlja i slavi. Nemojte sve 'brzo preletjeti', a ako to i učinite, 'vratite se natrag', zastanite, razmislite o onome što mislite da bi se moglo i vas ticati.... A što je najvažnije:

B U D I M O O T V O R E N I .......

M. Š.

PRIPRAVA ZA BOŽIĆ

Blagdan i svetkovine potrebni su našem duhu i našem srcu: oni su svijetle točke u našem tvrdom svakodnevnom životnom sivilu, časovi odahnuća u napetosti naših zabrinutosti, predokus onog vječnog blagdana za kojim žudi čovjekovo biće i kojemu se i mi kršćani čvrsto nadamo.

Svi blagdani imaju u sebi nešto manifestativno. To su dani kada čovjek osjeti potrebu da očituje svoje 'unutrašnje obilje', da podijeli drugima ono čega je njegovo srce puno! "Danas ja slavim, pridružite se braćo!" titra u srcu i navire na usta.

Blagdani su dani intenzivnog i dubokog doživljavanja kad pustimo da se pokrene čitava dubina našega bića. Zato su to dani uzbuđenja, osvježenja i oduševljenja.

Veliki blagdani kršćanski od silne su važnosti za cjelokupan vjerski životi i duhovno usmjerenje čovjekovo. Životne zaokupljenosti učine često da nekako obamre naša osjetljivost za nadnaravno .... obuzme nas duhovna čama ili neka bezvoljnost ili mlitavost. A blagdani onda dođu kao velika duhovna uzbuđenja, u kojima opet osjetimo prisutnost nadnaravne zbilje. Oni su kao veliki rezervoari duhovnog napitka, gdje se iznova 'napajamo, čak 'okupamo' čitavo svoje biće i nađemo se duhovno osvježeni i s radošću spremniji na nove napore.

BOŽIĆ je tu. Blagdan s najdubljim doživljajnim tradicijama u našem narodu, blagdan s kojim smo od djetinjstva srasli, u svijesti je i u srcima većine naših ljudi i žena. Treba se pripraviti da nam ovogodišnji Božić bude tako lijep i uzbudljiv kao što nam je bio nekoć u našem djetinjstvu, makar su naše godine 'uznapredovale'! Mnogi smo ostarjeli, a pritisnule su nas i velike nevolje kao što je ova 'korona-virusna situacija' koja ugrožava posebno druženje, kontakte i blizinu.

Ali i u toj situaciji mora biti veliko osvježenje svih naših duhovnih sila, duboko doživljavanje nadnaravne zbilje. Da bi mogao biti zaista osvježenje. A da bi se to dogodilo potrebno je očišćenje od svih naših 'prašina' i svih nečistoća što nam je svakidašnjica nataložila u naše srce.

DOLAZAK

Ja ne znam iz kakvih dalekih doba ti vječno dolaziš ususret meni. Tvoje sunce i Tvoje zvijezde ne mogu te od mene skrivati zauvijek.

U mnogo jutro i mnogo veče slušao sam tvoje korake i tvoj vjesnik je ušao u moje srce i zazvao me ih potaje.

Ja ne znam zašto mi život danas kipti i zašto mi osjećaj drhtave radosti prolazi srcem.

Kao da ide vrijeme svršetka posla; i oćutjeh u zraku slabahni miris tvog slatkog prisustva.

***************************************************************************

ZNAKOVI BOŽIĆA U KUĆI

Običaj postavljanja jaslica uveo je 1223. godine sv. Franjo Asiški, koji je u Crkvi probudio osjetljivost za ljudsku dimenziju Kristova života. U to su vrijeme nastale i mnoge igre u kojim se zorno prikazivalo božićno evanđelje, obično povezano s pastirima.

Božićno drvce ili bor

Porijeklo je pretkršćansko. U svim je religijama zimzeleno stablo mjesto gdje stanuje božanstvo, pa prema tome i znak života. I u Bibliji stablo ima veliko značenje, od stabla života u raju do drva križa na Golgoti. Postavljanje bora za Božić ulazi u kršćansku tradiciju s Reformacijom na početku 16. stoljeća. U 19. stoljeću unosi se i u katoličke crkve i stanove. Božićno drvce je simbol drva života iz raja, na kojem vise plodovi života.

Zvijezda na vrhu podsjeća na betlehemsku zvijezdu koja je mudracima pokazala put do štalice.

Sjajni lančići ili trake od staniola podsjećaju na lance grijeha i veze smrti od kojih nas oslobađa Isus svojim spasenjem.

Šarene kugle označuju kuglu zemaljsku - Novorođeno je dijete gospodar cijeloga svijeta.

Svijećice na boru podsjećaju na Isusovu riječ: "Ja sam svjetlo svijeta" ili na riječi iz Proslova Ivanova evanđelja: "Svijetlo istinito .. dođe na ovaj svijet."

Jabuka podsjeća još jednom na povijest prvih ljudi i njihov grijeh. Po Isusu Kristu ljudi su oslobođeni istočnoga grijeha.

Ostali plodovi podsjećaju na obilno spasenje kojim smo obdareni u Kristu.

VOL I MAGARAC

Odakle oni u blizini malenoga Isusa?

Jeste li se kada pitali: odakle u jaslicama vol i magarac? Jedna božićna pjesma (Zdravo budi mladi Kralju) pjeva "A sad među volom oslom, malešan se nalaziš". Otkud su oni stigli u božićnu pjesmu? Možda su u prvom redu tu da se istakne stvarnost štalice i jaslica? Jer Isus se zbilja rodio u štali, u domu vola i magarca, položen u jasle. Prema evanđelistu Luki čini se da je to bila 'prirodna pojata', zaklon kakvih ima u krškim krajevima. U takve su se pojate za kiše i zime ili kroz noć sklanjali pastiri za svojim ovcama.

Zanimljivo, vol i magarac u božićnoj tajni imaju mnogo časnije i starije porijeklo, neko veće značenje. Davni prorok Izaija upućuje na oštar prijekor Božjemu narodu, spočitava Izraelcima što se odvrgnuše od Boga, što odnemariše bogoljublje. I u tom prijekoru pojavljuju se vol i magarac kao bolji od naroda Božjega. I piše: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodareve ... a narod moj mene ne poznaje i za mene ne mari".

Vol i magarac - tupe i tvrdokorne životinje. Kad 'im se neće', udaraj ih koliko hoćeš, ali ne ide, stoje ko 'ukopani'. I zato u Jaslicama stoje kao Božji svjedoci protiv nemarnih i nehajnih ljudi. Oni su živi prijekor i opomena onome koji se ne želi 'pokrenuti', ostaje pri svome.

Nek se slučajno ne 'uvrijedi' netko ako sebe ovdje 'pronađe'. Neda mu se misliti na išta što ne vidi, što nadilazi njegov životni vidik .... Jedi i pij što ti životu nudi, onom tko te drugi vjeru uči, prezirno se nasmij kao ludi. Tako i magare, kao da govori: samo ti gazdo udaraj, ali ja ću krenuti (nositi teret) kada ja hoću. I ti ženo, ili bilo tko u kući, samo govori; ajd obuci se, idemo na Misu, aj prekriži se barem na Badnju večer, na Božić.... ali ti nećeš, pa nećeš..... I tako se obistinjuje ono što je apostol Ivan zapisao za Isusa: "K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše".

Božićni su blagdani dani intenzivnijega kršćanstva. I očekivalo bi se da se i oni 'daleki' tada približe Bogu 'svoga djetinjstva', 'svoje majke'... Možda će se i prekrižiti, neki će čak doći u crkvu (zovemo ih 'godišnjaci'). Ali koliki ni tada neće, negdje će se izgubiti, otići u 'svoje društvo' (kafić) ili jednostavno 'ležati'. Ali vratimo se još jednom tome davnome proroku Izaiji, kao govori o ovim nijemim živinicama (volu i magarcu): "Čujte nebesa! Poslušaj zemljo! Sinove odgojih i podigoh, govori Gospodin, ali oni se od mene odvrgoše. Vol poznaje svoga vlasnika i magarac jasle gospodareve, a narod moj mene ne poznaje i ne mari...".

Ako se, čitatelju, slučajno to kod tebe 'događa', nemoj nijemo stati 'pri svome' tvrdom uvjerenju. Jer životne batine i dalje će pljuštati. Moraš krenuti, inače nećeš doći do 'svojih jasala', 'sijena' i drugih iznenađenja od svoga 'Gospodara'. A riječ je o Gospodaru, samo slikovito tako nazvanomu, a zapravo je to dragi Bog koji te voli, i upravo kada doživiš teške udarce, on ti kaže: naprijed, ne smiješ stati. U protivnom, 'gotov si'. Kreni. možda ćeš nešto doživjet što će te 'izvući' iz životnoga vrtloga. Tako su krenuli i pastiri i 'pali na koljena' od udivljenja. To je Taj, to je Spasitelj.

B O Ž I Ć

JEDINSTVENI I NEIZBRISIVI DOGAĐAJ

Radosna vijest:

Na Božić se počela na zemlji pisati povijest Boga,

da bi se na nebu otpočela pisati povijest svakoga čovjeka

Premda je Uskrs prva i najveća kršćanska svetkovina, jer kako nas Biblija uči 'uzalud' bi se Isus rodio da nije za nas umro i uskrsnuo - poveo nas u novi, vječni život, ipak je Božić jedinstveni i neizbrisivi događaj Božjega ulaska u našu povijest, u naše živote.

Nažalost, mnogi su na razne načine pokušavali, ako ne izbrisati ali svakako umanjiti značenje toga događaja, pa otud i pokušaj nadomjestka Božića sa 'Djedom Mrazom', pa da se malo stvar tobože 'ispravi' u kršćanskim zemljama sa 'Djedom božićnjakom', svakako sa dobrim 'starim čičicom' koji dijeli darove, nemoguće, sve do današnjih 'vrlih' europskih prijedloga o velikom Prazniku.

No, bez obzira na sve te pokušaje, radi se o Događaju koji je duboko utkan u ljudsku povijest, štoviše potpuno je sasvim drugačije sve preusmjerio, i to tako da su oni kojima to nije odgovaralo pristali da se od toga događaja računa 'nova era'.

No, hajdmo čujmo od ljudi toga vremena, koji su 'iz prve ruke', očito od jedne nazaretske djevojke imenom Marije, njena zaručnika Josipa (od Isusove majke Marije i poočima Josipa) vjerojatno i samih pastira i drugih ljudi i njihovih povijesnih zapisa, čuli i zapisali što se to čudnovatoga dogodilo, a to su bili evanđelisti.

Počujmo, dakle, Evanđelje po Luki, a čita se na Misi polnoćki:

"U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom, koja bijaše trudna.

I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijedi da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga u i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.

A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja" Silno se prestrašiše. No anđeo im reče:

"Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod . Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist Gospodin. E evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama."

I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

"Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

DANAS SE ČUJE DOGAĐAJ NOVI ....

Radi se o prijelomnom događaju, koji unosi neopisivu novost, štoviše smisao i radost cijelom napaćenom čovječanstvu. Ivan evanđelist će napisati da je Riječ tijelom postala i počela prebivati među nama. A kada čujemo izraz "Riječ", to je sam Bog, koji otpočinje sasvim novo 'događanje' - otvara put cjelovitom čovjekovu spasenju.

Dakle, BOŽIĆ, cijelo božićno otajstvo, a onda susljedno i cijelo kršćanstvo - to se danas mnogo ističe - nije prvenstveno ni poglavito neka ideja, misao, nego - događaj, zbivanje. Ako i gospoduje kršćanstvom riječ, valja znati da u izvornom hebrejskom jeziku riječ, hebrejski dabar, znači ujedno i čin. Ta Božja riječ uistinu jest i hoće da bude događanje i prema tome ona je stvaralačka. Sjetimo se izvještaja o postanku svijeta i čovjeka (na prvim stranicama Biblije) "I reče Bog .... i bi tako!" I psalmist Staroga zavjeta će reći za Gospodina "On reče i sve postade". Uostalom, Sin Božji, utjelovljeni, učovječeni objavio se kao Riječ, velikim slovom pisana. I na Božić navečer čita se Evanđelje po Ivanu "I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama ..."). A ta je Riječ i te kako djelotvorna - pobjedna. Zanimljivo je da su u vrijeme Isusova navještaja Ivan evanđelist i njegovi suučenici, nakon toliko godina hodanja za Isusom, prijateljevanja s njime, u svjetlu Duha Svetoga prepoznali u Isusu tu djelotvornu Riječ, koja je u Bogu, subitna i suvječna, od početka s njime, kao sustvarateljica. "I Riječ tijelom postade!"

Božić je zaista ushitan blagdan baš zato što se dogodio. I sva božićna liturgija u Crkvi duboko je pod dojmom toga događaja, što Onaj koji od vječnosti bijaše Božji Sin, postade u određenom razdoblju povijesti Sinom čovječjim. U srcu kršćanstva, dakle, stoji božićni misterij u svoj bogočovječnosti, tako da možemo reći da se na Božić počela na zemlji pisati povijest Boga, da bi se na nebu otpočela pisati povijest svakoga čovjeka. I tako se kršćanstvo kroz povijest hoće zbiti. Ne samo u moralnom djelovanju, nego - za sve je kršćansko bivovanje odlučna Kristova riječ: "Ne, neće u kraljevstvo nebesko ući onaj koji govori: Gospodine! Gospodine! - već samo onaj koji bude činio volju moga nebeskog Oca" - zapisat će Isusove riječi apostol i evanđelista Matej. A to se kod nas pjeva već u adventskoj pjesmi: "Svaki da to djeluje - što u srcu vjeruje".

Valja ponoviti: kršćanstvo nije samo neka pusta ideologija, skup nekih 'istina' koje 'treba vjerovati'. On je nadasve događanje u ikoje se treba uključiti, događaj koji hoće da se i u nama zbude, pa da se onda po nama dalje događa. Bogočovječja povijest se danas, na Božić, istom počela događati, ali teži k sasvim jednom određenom danu kada će se okončati i do kraja i zauvijek dogoditi.

DANAS NAM SE RODIO SPASITELJ

U čemu se sastoji spasenje?

Spašen je ovaj naš život - život svakidašnji da bi bio božanski vrijedan!U anđelovu navještaju koji je zapisao sv. Luka stoji: "Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod ... Danas vam se .... rodio Spasitelj!"

Dakle, spasenje je ponuđeno svima - i to dokle god traje ovaj svijet, ovo spasonosno doba čovječanstva. Ali, po bibliji, postoje važni i sudbonosni trenutci. To sa osobitom jasnoćom izriče Psalam 95 kojim stoga Crkva od pamtivijeka započinje svoju dnevnu bogoslužnu molitvu ili časoslov. Poslanica Hebrejima posvećuje tom Psalmu oduženi komentar. Pisao stavlja svu težinu na riječi: Danas, ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda". Slična se upornost osjeća i u poznatom pozivu sv. Pavla: "Vrijeme je da se oda sna prenemo, jer nam je "s a d a" - danas spasenje bliže nego kada povjerovasmo.". Drugdje pak piše: "Evo, 's a d a' je vrijeme spasa".

Jedna božićna pjesma pjeva: "Braćo pastiri pohitite." Spasenje je tu, na domak, ali kad se javi, zahtijeva našu hitnju, žurbu. I mi treba da učinimo svoje. Hitnja, marljivost, angažiranost u vjerničkom životu posebna je poruka i pouka i božićnih evanđelja i naših evanđeljem nadahnutih božićnih pjesama. Božić se nije još sasvim dogodio. Hoće da se dogodi, hoće da se događa u nama, sa nama i po nama - i u nama.

Stoljeća su i tisućljeća žudjela za spasenjem. Ali kakvim? Tko bi to očekivao da bi se On, Spasitelj svijeta, rodio u "podrtoj štalici"n "na toj tvrdoj slamici" i da bi već od kolijevke odabrao da "trpi uboštvo"? Tako se već ponavlja Isusov put, put križa, i vjernik ga već u Jaslicama dobro nazire. Isus, Spasitelj svijeta, nije nastupio kao ideolog koji s visoka diktira svoj Proglas. Postao je jedan od nas u svemu - "u svemu osim u grijehu", reći će poslanica Hebrejima. Htio je s nama proživjeti i sa nama otrpjeti naš mukotrpni život da nam upravo kroza to komunicira suživot s Bogom.

I ŠTO JE TIME "SPAŠENO"?

Kažimo usput: riječ spasenje, tako bitna za kršćanski jezik i poruku, u korijenu je bliska riječju - i zbiljom - ozdravljenje, zdravlje. Što je, dakle, time spašeno i ozdravljeno? Spašen je ovaj naš život, život naš svakidašnji jer je postao božanski vrijedan. Sin Božji ga je s nama proživio i otrpio i time ga je posvetio i pobožanstvenio. Ovaj naš život svagdašnji, svagdašnji trud mukotrpni, i u ovoj teškoj 'virusnoj situaciji', to treba ponavljati, nije besciljan nego ciljevit, svrhovit. Otada rođenja i smrti, kolijevke i grobovi, ljubavi i prijateljstva, očinstvo i majčinstvo, bratstvo i sestrinstvo, ova naša ljudska udruženost i druželjubivost, djetinjstvo i mladenaštvo i zrela staračka dob - sve ljudsko, osim grijeha, dobilo je na vrijednosti, skočilo je na tržnici života. Sve, osim grijeha - sve je bremenito vrijednošću, nosivo za vječnost.

Pa i sȃm grijeh - tako u sebi besperspektivan i bezvrijedan - u Kristu - otkako je on otrpio ovaj naš život i platio za naš grijeh, i sam grijeh postaje podnosiv: popravljiv je, može postati ono što se pjeva u vazmenoj velepjesmi "O sretna li Adamova grijeha".

Zar sve to nije trajno vrelo radosti, prava "Oda radosti" svega svijeta tako dobro intonirana početnim pozivom pjesme "RADUJTE SE NARODI". "To otajstvo čuj, čuj - i k jaslicam pristupljuj!"

PLAČ BETLEHEMSKOG DJETETA

"NA SLAMICI SINAK LEŽI, TOČI SUZICE ... - pjeva jedna crkvena popijevka

Naučeni smo da u našim jaslicama gledamo ljupko Djetešce koje nam se krotko smiješi: naša je vizija prizora iz betlehemske staje na raznim slikama i sličicama (božićnim čestitkama) pristojno dotjerana i pomalo idealizirana.

Međutim, kao da zaboravljamo 'na plač'. Naime, u času kad Sin Božji, s Ocem i Duhom Svetim pravi Bog, ulazi u ovo 'naše ljudsko' da uzme učešća u našoj ljudskoj povijesti i da postane Spasiteljem, Otkupiteljem, Predvodnikom i Proslaviteljem svih koji se nađu u dobroj volji, on ulazi s plačem. Svoj zemaljski život i svoje ljudsko stradanje otpočinje kao i drugi ljudi - uzimajući na sebe to prvo očitovanje svačijega života, tako puno tragične simbolike. U poljskoj spilji one noći, pred Djevicom divnom koja ga je tetošila, kao što je došao da preuzme teret sviju, on je zaplakao plačem svih ljudi: plačem progonjenih, žalosnih, siromašnih, neshvaćenih, bolesnih, plačem nerođene djece što ni time ne mogoše protestirati u prilog svoga prava na život, plačem onih u oskudici i tjeskobi, i onih što oplakuju ljubav iznevjerenu i tuguju nad povjerenjem izdanim!

O, utješite se svi vi koji plačete: ovu su vaši, božićni, dani. Bog sam vaš život, vaše muke, preuzima kao nešto stoje; počeo je činom dokazivati ono što će ta mala ustašca proglasiti poslije u neuporedivom govoru na Gori: Blaženi oni koji plaču, jer će se utješiti!

Patnici i stradalnici odonda pod posebnom su zaštitom Božjom: Sin se je Božji s njima poistovjetio i proklamirao, da sve što se njima čini to se njemu čini.

Plačući i dršćući od studeni u životinjskim jaslama u Betlehemu, on je pozvao sve ljude dobre volje u pomoć svima koji trpe i stradaju: pozvao je sve koji srca imaju za ljubav i zalaganje, za ljubav!

Djevica Marija i Josip bijahu prvi i najdivniji uzori svega mnoštva pozvanih na ljubav: Djevica i Josip, dvije osobe dobre, hrabre i ustrajne volje, da zaštite svoga Boga koji je postao potreban pomoći i pažnje, zaštite i obrane!

Prvi su kršćani već ove noći bili na djelu: Marija i Josip predadoše se u službu ljubavi, da prvi potroše svoje sile iskazujući ljubav Ljubavi koja je postala čovjekom, da bi čovjek mogao osjetiti i vidjeti što je ljubav i po ljubavi doći do posjedovanja vječne Ljubavi, koja više ne prestaje!

Za časak-dva poredaše se oko djeteta pune nježnosti oči pastirske, a u dalekim stranama diže se na put budan duh mudrih zvjedoznanaca - naskoro će s četiri vjetra i iz svih vremena ustati nebrojeni muževi i žene: narast će vojska, ogromna, šutljiva i jaka, koja će založiti svoj život i svoje sile za Ljubav!

Kršćanstvo je počelo iz betlehemske špilje, kad se ljubav rodila u Tijelu, njegova povijest jest povijest sve novih i novih Marija i Josipa, pastira i naučenjaka, koji ustaju i ulažu svoj život u borbu protiv svih vrsti zala, za rast i pobjedu Ljubavi!

Od one prve noći kršćanstvo je silno poraslo prostorno i brojčano: Betlehem je proputovao sve godine i doputovao u sve kutove planeta, a špilja je prešla u katedrale, od jezgre pastirske i zvjezdoznanske narastoše bezbrojna mnoštva oduševljenih muževa i žena: bît kršćanskog zadatka ostala je ista: Ljubav prema Bogu i čovjeku, koja se proteže na sve ljude, a uglavljuje u ovom jednom Djetetu, koje u sebi ujedinjuje Boga i čovjeka!

Dvadeset je stoljeća prohujalo: prisluhnite! zar ne čujete kako plače i danas dijete malo, drhtureći od zime! Zar ne čujete kako Isus Sin Božji plače u jecajima tolike djece bijele i crne i žute, kako tuguje u suzi stradalnika, kako vapi u strahu tolikih koji su zalutali u tami, kako poziva na bratsku pomoć u stenjanju tolikih koji se osjećaju nemoćni, jer ih je zauzdalo zlo, moralno ili fizičko?!

Mnogo je učinjeno i posvjedočeno za ljubav tokom divne kršćanske povjesnice: ali zar nije zadatak još ogroman, zar nema još više onoga što treba učiniti?

Gdje ste danas djevojke 'nazaretske' i mladići 'galilejski', gdje ste pastiri s poljana betlehemskih i učenjaci sa zvjezdarnica kaldejskih, zar ne čujete kako jedno Dijete božansko i ljudsko plače i zove u noći!

O digni se ti što spavaš kao da se nigdje ništa ne događa i kao da više ništa ne treba činiti.

Bog zove sve ljude dobre volje, zašto da ti ne budeš taj muž i ta žena dobre volje koji su cijelim bićem zabrinuti kako bi Dobro učvrstili na svijetu i kako bi svoje intelektualne, moralne i tjelesne sile što bolje upotrijebili za službu Ljubavi!

TUŽNI MRAK JE PROŠAO ....

Sunce - Isus došao!

Božić - blagdan Isusa Krista - Novoga sunca

Kada se počeo slaviti Božić?

O kako se svi bojimo mraka! U nekim krajevima znade s čuti "Svaka noć ima svoju moć", uglavnom nešto strašljivoga, za čovjeka opasnoga. Zazor od mraka urođen je ljudskom biću. Srcem težimo k svjetlu.

A kakva je tek čovjekova situacija kada mu se sve 'mrači pred očima', 'mrak u duši'!

Situacija, kada čovjek ne vidi izlaza, postaje ne samo tužan nego i očajan. I tako se danas osjeća ne malen broj ljudi. I u ovoj našoj i svjetskoj 'korona-virusnoj situaciji'. Znači, biti u mraku, sudbina je mnogih naših suvremenika. Riječi 'noć', 'tama', 'mrak' ili druge koje nisu ništa prijatnije 'hladnoća, 'zebnja', nehaj, ravnodušnost, prezir, što je tako spleteno sa situacijom u našem svijetu, ovih i onih vremena.

I kako će takav čovjek ovih božićnih dana slušati ili čak zapjevati božićnu pjesmu: "Čestit svijetu danak svanu, jer ogranu sunce njemu, tužni mrak je prošao, Sunce - Isus došao." Kako to lijepo zvuči, ali i teško povjerovati.

Drugoga izlaza nema! Točnije, radosnijega rješenja za naš život nema i više ga neće biti, ono je tu, samo se treba izložiti tom Suncu koje je 'davno ogranulo', ali još nije pravo zasjalo u srcima mnogih od nas. To Sunce je Isus.

Božić kao blagdan Isusa Krista-Sunca uveden je u Rimu, negdje početkom IV. stoljeća kao želja da se konačno nadvladaju poganske rimske svečanosti. Pogani su, naime, o zimskom suncostaju slavili 'Nepobjedivo Sunce' ili 'Sunce koje rađa', odnosno boga Sunca (25. prosinca). Taj kult je bio neobično prisutan. U Rimu se za te svečanosti donosilo u hram kip boga koji bi tu ostao do svršetka godišnji svečanosti. To donošenje kipa u hram zvalo se 'adventus' (dolazak, donošenje), što podsjeća na postanak našega adventa-došašća.

Prvi dokument koji spominje redovito slavljenje Božića jest Kronograf (kalendar, kronika) Dionizija Malog iz 354. godine. Taj pisac doslovno kaže: "Na dan 25. prosinca rodio se Krist u Betlehemu Judejskom." Iz analize toga Kronografa može se zaključiti da je slavljenje Božića počelo u Rimu, i to najvjerojatnije 336. godine. Kršćani su uvođenjem svetkovine Kristova rođenja u taj dan htjeli stvoriti protuustuk poganskom svetkovanju boga Sunca. I uspjeli su. Isus je pravo Sunce i pravi Bog. Konstantin Veliki, tadašnji rimski imperator, bio je sklon i kršćanima i poganima, kao građanima svoga carstva i kao takav bio je dobra 'veza' između kršćana io pogana. Već je ranije (321.) kršćanima dopustio da javno slave tjednu svetkovinu Isusova uskrsnuća (Dan Gospodnji), što se inače poklapalo s tjednim slavljenjem boga Sunca u pogana.

Naime, kršćani su bili svjesni da je Sunce u Starom zavjetu bilo simbol budućega Mesije. Prorok Malahija nazvat će gas "Sunce pravde". A na samom pravu Novoga zavjeta, prije Isusova dolaska, Zaharija proriče svome sinu Ivanu Krstitelju da će biti "Prorok Svevišnjega" i svemu Božjem narodu oglašavati Božje spasenje kada će nas pohoditi "Mlado sunce s visine". Sv. Ivan, apostol, nazvat će Isusa Krista "Svjetlom svijeta". Stoga se u prvoj kršćanskoj zajednici krštenici zovu "prosvjetljenici". Prastari krsni himan kliče: "Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih, i zasvijetlit će ti Krist."

"Tužni mrak je prošao". Ove se riječi nadovezuju na proroka Izaiju (koji se čita na božićnoj polnoćki): "Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku - one što mrkli zemlju obitavahu - svjetlost jarka obasja." Zato je simbolika svjetla česta u Svetom pismu. Ona označuje Božju nazočnost. Čovjek, Božjim svjetlom obasjan, prenesen je u božansku sferu postojanja. On je pobožanstvenjen ili obogotvoren. On je ispunjen 'milošću posvetnom'. I kao što sunce raspršuje tamu te se sve obasjava i ispunja jarkim i žarkim svjetlom, tako Isus sve ljude pobožanstvenjuje, on je za njih Svjetlost života.

UOBIČAJENA ČUDNA 'TUGA' U BOŽIĆNIM DANIMA

pojačana strahom izazvanim od 'korona-virusa'??

Kako bi život mogao biti ipak lijep!!

Situacija starih, osamljenih i napuštenih

Dakako, čudno je govoriti o nekoj 'tuzi', osobito u božićnoj noći, kada sve 'pršti' od radosti zbog Isusova rođenja. Međutim, činjenica je da mnoge ljude zahvati neka čudna tuga, osjećaj nečega neobičnoga što ih čak deprimira. To se u prvome redu odnosi na osamljene i starije, a tih je nemali broj, napuštenih iz bilo kojega razloga. Jer, svi se vesele, a oni tu pomalo tužni: Jer dok je svud radovanje njih zahvaća neko žudno 'žalovanje'. Dok se slušaju božićne pjesme, koje po melodiji i riječima jako 'diraju osjećaje', pobuđuju neku milinu, dotle mnoge zahvaća nostalgija za onim danima, posebno u djetinjstvu: kako su to bili lijepi doživljaji, posebice u brojnijoj obitelji, kada se nije imalo mnogo toga što danas imamo, ali je vladala gotovo neopisiva radost. I ljudi, od susjeda pa dalje, više su se družili, jedni k drugima dolazili, čestitali i slično.

Uživimo se u osjećaje današnjega čovjeka, od sela do grada, koji sluša preko radija ili tv, ili s ulice, bučno radovanje, a on je sam, nigdje nikoga u njegovoj blizini, a da i ne govorimo kako su mnoge i djeca ostavila, a za njih su se cijeli život mučili. Na momente, mnogima dođu čak i suze na oči, pogotovo ako više nema neke drage osobe, umrle u protekloj godini. Ostarjeli ne mogu više na ponoćku, ako ih netko ne poveze, i to povećava njihovu muku. U svakom slučaju, teško je opisati tu neku 'čudnu tugu', taj osjećaj.

A što tek da reknemo za one koji su prikovani uz bolesnički krevet!

I 'korona-virus' je učinio 'svoje'- ali služi i kao upozorenje za naše propuste

Jasno je da će se broj osamljenijih povećati i zbog straha od oboljenja od 'korona virusa'. A prisjetimo se najprije onih koji su to proživjeli, čak i na 'respiratoru', do onih koji su izgubili neke od svojih najmilijih. I ako se tome pridoda opća situacija, od osobnih problema, neimaštine do straha od jačih oboljenja, pa i rizika od smrti, nije se čuditi da će neki reći: čemu i kako se radovati?

Premda o djelovanju virusa, osobito ovoga covida '19, ne možemo govoriti u pozitivnom smislu, jer on jest i ostaje nešto zastrašujućega, ipak - kako se sve više govori - da ponekad 'nije svako zlo za zlo' ili da 'Bog i po krivim crtama ravno piše'. Postavlja se pitanje hoće li ljudi nakon što ovo 'zlo prođe' nastati nešto pozitivnoga? Neki kažu: pozitivni i dobri ljudi bit će još bolji, a zločesti još zločestiji. Takva polarizacija očito ne bi bila dobra. Bilo bi daleko bolje kada bi svi 'izišli bolji'. Jer moramo priznati da smo već dugi niz godina 'upali' u gotovo 'bolesni' individualizam koji nas je vukao prema zaključku "ja i moja mala sreća'. U središtu je naš 'ja' kao mjerilo svega, a drugi nam je postao sve nepotrebniji i sve ga se teže podnosi, čak i u vlastitoj obitelji. Postali smo nekako izoliraniji, očekujući da svi budu u našoj službi, a da mi ni 'prstom ne maknemo' za druge. Otud rastuće upadanje u izoliranje, gubljenja 'teme za razgovor', nezadovoljstvo sa svime, pa često i sa samim sobom. Jer ne može čovjek biti sretan ako ostaje sam, ako druge isključuje.

Kršćanskim rječnikom govoreći i osjećajući, zajednica i zajedništvo su u prvome planu Isusova dolaska. Jer on je došao da ljude okupi, da "svi budu jedno", da čovjek čovjeku bude prijatelj i suputnik a ne neki 'vuk'. I otud opravdano pitanje: kako to da i među kršćanima nema pravoga zajedništva, osjećaja za pomoć, naprotiv, kao da je sve više zločestoće, pa čak i među dijelom crkvenih osoba. Uspio nas je 'zahvatiti virus' razdvajanja, virus koji nagriza istinsko čovještvo. I premda se sami često osjećamo nemoćnima i loše nam je, mi ne popuštamo, i dalje se još više udaljujemo.

Nije li vrijeme Božića prigoda da nadvladamo taj 'nesretni nagon' u nama samima 'ja i samo ja', već 'mi zajedno'. Jer jedino tako možemo biti sretni. I dolazak u crkvu, na Misu, na toj je crti Isusova dolaska zbližavanja ljudi. On je htio da se ljudi ne spašavaju 'samotnički', pojedinačno, već u zajednici, od obiteljske do župne zajednice, pri čemu moramo u sebi zatomiti čudne osjećaje antipatije ili čak mržnje prema određenim osobama. I naprosto ih ne želimo vidjeti, pa niti u crkvi. A Isus je došao zbog sviju, najprije grešnika, otpisanih. I s kojim se pravom ja mogu i dalje 'smatrati uspjelim' čovjekom, ako nastavljam sa otpisivanjem, a što se očituje u ogovaranju i ocrnjivanju drugih?

Stoga, neće li nas 'korona-situacija' zapravo 'natjerati' da u ove svete dane budemo jedni drugima bliži u našim obiteljima, da zavlada opraštanje, razumijevanje suosjećanje, osobito u odnosu na one koji su potrebniji naše pomoći, a to su bolesni i stari, zbog nečega žalosni. I kako bi bilo lijepo da djeca i mladi to učine u odnosu na svoje roditelje, kako u božićnim tako i novogodišnjim danima. Upravo djeca i mladi su pravi 'majstori' kako se može druge, osobito starije razveseliti. I stoga, držeći se svih epidemioloških mjera, s obzirom na potrebu izlazaka u neka svoja 'mala društva' prijatelja, u susjedstvu ili šire, mlađi članovi obitelji trebaju naći načina kako će veći dio vremena proboraviti sa svojima, sa roditeljima, djedovima i bakama. Nije isključeno da će nepridržavanje mjera radi očuvanja od ove pandemije izazvati u mnogim kućama niz napetosti, jer se neki neće 'pripaziti' da se ne zaraze na svojim 'izlascima' (pa i u manjim društvima). Jer ako je netko neodgovoran, smatrajući da njega 'korona neće zahvatiti, neka se sjeti da može zaraziti svoje ukućane. I koliki se već osjećaju žalosnim što su, jasno nesvjesno, pospješili oboljenje (a da i ne govorimo o težim posljedicama) svojih ukućana.

A što ako neki u 'koroni' vide 'dobar' izgovor da ne dođu u crkvu, da druge zaraze ili ju tamo pokupe? To očito ne bi bilo 'na čast' nikome. Treba se držati 'mjera očuvanja', od maske, cijepljenja pa dalje i na taj način može se učinkovito umanjiti opasnost od oboljenja. Izbjegavanje nekih mjera, počevši od maske u zatvorenim prostorima, bila bi neodgovorna preuzetnost, u uvjerenju da će 'njih Bog čuvati'. Već su naši stari jako lijepo znali reći 'čuvaj se i Bog će te čuvati'. A to znači ne povoditi se za raznim 'naklapanjima' po nekim portalima i 'fejsbucima', pa makar to bile i neke 'duhovne osobe', koje već u 'maski' vide 'vražje djelo'. A to što bi (i nesvjesno) mogle nekoga zaraziti, to ih nije briga. Bog nam je dao 'niz alata' s kojima možemo čuvati jedni druge, a to su odgovorni znanstvenici, naši liječnici i drugo medicinsko osoblje, i one koji donose odluke na državnoj razini, misleći na opće dobro (a ne samo na neko osobno, čak i 'stranačko'). To se odnosi i na pojedine vjernike koji radije poslušaju neke ljude (i iz Crkve?!), 'zazivajući zlo' misleći da će Bog kada im zatreba uvijek 'intervenirati'.

Znači, odgovorno se držeći predloženih i propisanih mjera, možemo i zajedno slaviti Boga i družiti se, makar i malo podalje (u fizičkoj distanci). A naše crkve su dovoljno velike da se to može izvesti. Tu je, uostalom, uz nedjelje i dosta drugih svetkovina i blagdana. Stoga, ne dopustimo da nas 'korona razbije', da osakati naše obitelji i župne zajednice.

I još nešto! Kako bi bilo lijepo da budemo na usluzi svojim susjedima, da im, makar i stojeći čak malo 'podalje' uskliknemo (čak i ispred kuće ili stana)"SRETAN - ili ČESTIT - BOŽIĆ" - "SRETNA NOVA GODINA". Kako bi bilo lijepo da osobito starijima, bolesnima, koji nisu kadri sami poći u trgovinu, da im se ponudimo za pomoć, da im 'nacijepamo drva' i donesemo u kuću! Pa nije 'grljenje i ljubljenje' jedini način da se nekome kaže da ga volimo. Ima toliko drugih načina! Evo, kako djeca i mladi mogu provesti u djelo ono što su učili u školi na vjeronauku, u crkvi na župnoj katehezi i na Misi: pomoći starijima s ovim 'malim', ali za njih 'velikim' uslugama. A što tek reći o mogućnostima koje nam pruža tehnika: telefon, mobitel kojim ćemo drugima saopćiti da mislimo na njih!! Nitko se onda ne bi smio osjetiti samim, napuštenim i umjesto samovati u ove božićne dane radovati se, sa sviješću: vidiš kako Bog, preko dobrih ljudi, na mene misli! Nisam, dakle, sam, ja sam vrijedan, život je, makar i u najtežim situacijama, ipak lijep. Bog pohađa narod svoj po dobrim ljudima! Ljubi Boga ali i bližnjega svoga! A za to i u ove božićne dane, uvijek, imamo tolike mogućnosti.

Hajdmo, kršćani i svi ljudi dobre volje! Pohitimo, poput betlehemskih pastira! Braćo kršćani BUDIMO BOLJI!

NISMO SAMI - NEMOJMO OČAJAVATI

Nismo sami. Ne smijemo očajavati. Naš život nije promašaj već pothvat koji ima završiti u zagrljaju s Bogom koji je ljubav. Ovo je vrijeme kada moramo biti ozbiljniji i više ispunjeni nadom, vrijeme kad moramo duboku smirenost unositi među ljude s kojima živimo.

U DANAŠNJOJ IZGUBLJENOSTI I BEZVRJEĐU

ČOVJEK IPAK NEŠTO ZNAČI - ON JE VELIK!

Jer Bog se za čovjeka zauzeo i nama se pridaje veliko značenje. Tu se za nas ne zauzima netko tko nas želi iskoristiti, nego jedan koji od toga zapravo nema ništa. To je sȃm Bog. On ima sve, bogat je ljubavlju i dobrotom. Ali on to želi podijeliti s nama, ne želeći darovati, ostajući daleko, nego ga ta zauzetost na neki način 'tjera' u našu situaciju. On dolazi tamo gdje smo mi, ne gledajući na kuću i stan, palače i dvore. Štoviše, rađa se u štali pa ima smisla i za naše skromne kuće, za našu sirotinjsku situaciju. Toliko se za nas zauzima da samoga sebe 'stavlja na kocku'. To je srce kršćanstva, a to vidimo u raspetoj Božjoj ljubavi, od štale do Križa.

Tada i život općenito potaje nešto drugo. Tada i čovjek postaje neizmjerno vrijedan, tada dobiva božansku dimenziju. Ostaje na zemlji, siromašan i prolazan, ali njegova prolaznost postaje prostor za Boga, za onoga koji neizmjerno ljubi. Bog jest za čovjeka, ali ne samo za čovjeka naprosto, nego za mene i tebe poimenično.

Čovjek se ne gubi u bezimenosti kolektiva, kao što čine mnoge ideologije. Naprotiv, Bog se za svakoga zauzima kao za pojedinca, osobu. Jer čovjek nije brojka. Ali to me ne zatvara u samoga sebe pa da kažem: 'Ja i moj Bog', nego naprotiv, otvara nužno drugima kako bismo slijedili Božju dinamiku "biti za druge".

Što je najmanje postaje najveće

BETLEHEM

Pradavni prorok je zapisao: "A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim, jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj - Izraela."

Mjesto u Judeji, 9 km južno od Jeruzalema. s Davidom, koji je ovdje bio pomazan za kralja, i njegovom obitelji Betlehem je ušao u povijest. No malo pomalo gubio je svoje značenje. Doduše nakon prognanstva još se tamo vraćaju neke obitelji, ali malo selo ostaje beznačajno.

Njegovo pravo značenje leži upravo u obratu vrednota; što je najmanje postaje najveće. Kako najmanji, kao prosjak, Isus se rađa u Betlehemu kao novi David, kao Najveći. Od 2. stoljeća jedna se pećina ondje pokazuje kao spilja rođenja. Iznad nje je car Konstantin u 4. stoljeću dao sagraditi peterobrodnu baziliku, koja je još 

OPASNOST DA SE ZAUSTAVIMO NA 'POVRŠINI' SLAVLJA BOŽIĆA

Radi li se samo o nekoj sveopćoj svetkovini, o pojačanju osjećaja ljudskoga bratstva, nekog obiteljskog blagdana, s naglaskom na 'bogatijem' obiteljskom stolu? U svakom slučaju postoji opasnost da se ne uoči smisao Božića.

Potrebno se stoga suočiti s događajem Isusova rođenja, vjerom koja postoji nakon Kristova uskrsnuća. Prisjetimo se kako anđeli donose pastirima istu poruku koju su dali i apostoli, svjedoci Kristova uskrsnuća. Biblijska poruka nas poziva da promotrimo prijelaz od Isusova poniznog i slabašnog ovozemnog položaja u njegovo sadašnje proslavljeno stanje u koje je ušao svojim uskrsnućem. To je i naš put, s Njime.

Svakodnevno i mi doživljavamo siromaštvo, nedostatnost i nesposobnost. Zabrinuti smo za svijet kojem je sve neizvjesnija budućnost, a sadašnjost tako mučna. Treba li to dokazivati danas, kada smo pritisnuti velikim nevoljama? Inače, ako se prepustimo 'crnim mislima' to nas vodi u opasnost da padnemo u očaj i postanemo ravnodušni i bezvoljni za ikakvo zalaganje.

Ne, to se ne smije dogoditi. Jer Božić je poruka nade i spasenja. Bog je došao u našu povijest, umiješao se u naš život i prihvatio našu slabost. Ali On u nama budi i nadu u pobjedu i dovršenje, u uskrsnuće.

ON ZA NAS TRPI ČIM SE RODI

Jaslice i križ

Patnja cjeloživotna, pa i kratkoročno trpljenje 'izbacuju nas iz takta'. Gubimo volju za sve, pa i za sam život.

Pretpostavljam da ste čuli, ako ne u crkvi, a ono na radiju ili televiziji božićnu pjesmu "Kyrie eleison", a to s grčkoga prevedeno znači "Gospodine smiluj se". I za Isusa čiji Rođendan slavimo na Božić ta hrvatska božićna pjesma kaže: "ON ZA NAS TRPI ČIM SE RODI...". I odmah se pitamo 'zašto tako'?

Dok se u srcu 'rađa milina', najednom eto 'teške riječi': trpljenje! S jedne strane gledamo 'jaslice' (možda smo ih napravili i u svojoj kući) a s druge strane 'križ'. Osjećamo ne čudnu radost jer ipak se rađa Netko tko bi nam mogao 'biti blizak', razumjeti nas, pomoći nam. Ali čemu trpljenje? Miješanje osjećajnosti i suosjećajnosti.

Taj Isus koji se rađa lišen je svakoga blaga, ali ipak tu je ljubav njegove majke Marije i branitelja-čuvara Josipa, makar u hladnoj štali. On već od rođenja počinje 'dijeliti' sudbinu tolike djece, tolikih ljudi koji su lišeni svake ljubavi, a kamoli svojih. Strašni vihori svih vrsta nevolja, sve do današnjega dana, izazvanih ne toliko vidljivim oružjem, već nevidljivim biološkim razaranjem čovjeka, da više 'ne može disati' i završava na 'respiratoru', jer ne može pobjeći od toga nevidljivoga virusa koji mu ovaj zemaljski život uništava.

I zbog toga dolazi Isus, Sin Božji koji postaje čovjekom da "naše boli uzme na se", ili barem da ih s nama ponese. I da nam rekne: to nije kraj! Nismo stvoreni za 'tamu i jamu', već da živimo vječno. Bože, u Isusu uzmi čovjeka za ruku, povedi Dobroti i Životu, jer je rođen ne da 'nestane' već da vječno živi.

DOBRE VOLJE .....

U jednoj božićnoj pjesmi ("Svi na zemlji mir, veselje") pjeva se "Dobre volje svaka duša, grijeha neka već ne kuša...".

Ovaj izraz 'dobre volje' malo je čudan za ovu priliku, svakako dvoznačan... U običnom životu kažemo za nekoga da je 'dobre volje', ako je malo više popio. Međutim, izvorno taj izraz znači blagonaklonost ili dobrohotnost. Mogli bi to izraziti i riječju otvorenost, kako ljudima tako i Bog. Dobar čovjek, dobre volje, nije zatvoren u sebe, potreban je drugoga, ali je u isto vrijeme i altruist. Drugome se dariva i lijepo je biti u njegovu društvu.

Riječi "mir ljudima dobre volje" upućuju da su ljudi obdareni Božjom naklonošću, uživaju mir jer su 'Božji miljenici.

Otac nebeski - Darovatelj

Nema čovjeka koji se za nešto ili nekoga ne žrtvuje. I žalostan je ako se uvjeri da je to često bilo uzaludno. Na primjer, ako poslije svega bude zanemaren, pa čak i od vlastite djece, od prijatelja ....

Sve ove dane slušamo kako je ovo vrijeme, vrijeme božićnih blagdana 'vrijeme darivanja'. Može se pretpostaviti da mnogi ne znaju otkud taj običaj, štoviše ta svijest je u nama, pa i onda kada vidimo da nam se ništa od darovanoga 'ne vraća'.

Za onoga koji još nije svjestan što je temeljna radost koju nam Božić donosi, koji sve obavlja 'radi nekoga običaja', od presudnoga je značenja da jednom sazna kako nam se BOG DAROVAO u Isusu Kristu. Darovao je, dakle, samoga sebe da bude naš suputnik i supatnik, da nas usreći. I onaj koji to znade, koji želi biti istinski vjernik morao bi se se osjetiti izazvanim na uzdarje. Jer Bog nam je darovao tolike darove, od svijeta koji je stvorio za nas, do davanja života nama ljudima. Stoga čovjek ne može postupiti drugačije nego darivati 'samoga sebe', što znači da na Božje uzdarje odgovara sebedarjem. To mnogima 'ne ide u glavu'. Misli da je dovoljno izmoliti nekoliko molitava, poći čak i na Misu, zapaliti vijeću, dati i neki dar za svoju crkvu, kao građevinu...., ali dalje od toga ne ide. Biti novi čovjek, darivatelj!

Božićna pjesma "Veselje ti navješćujemo puče kršćanki" u trećoj kitici ima riječi: "Dođosmo, donijesmo sebe tebi žrtvovati, Tebe Bože, darovati ....". A što to znači: sebe žrtvovati? U Misi svećenik uzima kruh i vino iz ruku Božjega naroda i govori: "Prinosimo ti ovaj kruh, plod zemlje i rada ruku čovječjih ... i ovo vino, plod trsa i rada ruku čovječjih .... da nam postanu kruh život, piće duhovno". Kruh i vino, prije nego što će snagom Duha Božjega postati Tijelo i Kriv Kristova, označuju nas same, cjelokupni naš život za Boga i bližnjega postaje angažirani život. Jer "slava Božja jest živi čovjek". U Misi Krist Gospodin prinosi za nas svoj, za Boga i bližnjega žrtvovani život. Ali i on nas poziva da unesemo i prinesemo Bogu i bližnjemu svoj žrtvovani život.

Što to znači? Znači da se sav naš život stapa sa Isusovim i postaje bogoljublje i bogoslužje. Zato apostol Pavao lijepo kaže da umijemo sebe svoje tijelo - sebe sa svime što jesmo i što želimo biti, za žrtvu svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje. Od jutra do sutra, od Božića do Božića, od Nova do Stare godine, dok nas bude. Sve naše bogoljublje i sve naše bratoljublje, sve što jedni za druge činimo, što zajedno trpimo ... time se Bog časti, tim se Bog proslavlja, to je Bogu milo. Nije li ovo svojevrsna 'korektura' naše vjere, u protivnom ona se često pretvara u neke 'prazne obrede' a da životom na pokazujemo da živimo Božje darivanje, pozvani na sebedarje?

Jedna druga božićna pjesma pjeva: "Isuse mili, Bože moj, srce ti dajem da sam tvoj".

Ako se čitali Evanđelje mogli ste naići na noćni susret jednog židovskog uglednika koji je došao porazgovarati sa Isusom, jer ga je počeo 'jako zanimati'. I Isus mu u razgovoru otkriva tajnu beskrajne Božje ljubavi, to jest kako se ljubav Božja očitovala u darivanju Sina, što spomenuta božićna pjesma pjeva "da nas otkupi posla ga". Doslovno: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da n ijedan koji u njega vjeruje ne pogine nego da ima život vječni". Dakle, Otac nebeski je u prvome redu darovatelj, i to žrtveni darovatelj. Jer Sin je bio žrtvovan, završio je na križu, želeći nam pokazati koliko nas voli, uzimajući naše grijehe na sebe da nas spasi.

I zato će apostol Pavao reći: "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda! Kako nam onda s njime neće sve darovati!" zato je Božić blagdan uzajamnoga darivanja. Roditelji darovima razveseljuju djecu, prijatelji prijatelje ... Možda pritom i ne misle da slijede gestu Boga Darovatelja. A u svom daru na neki način jamče im svoju ljubav, obećavaju žrtvovanje za njih.

Bogu poklanjamo same sebe, cjelokupni svoj život, sve svoje zalaganje za dobrotu, ljubav, prijateljstvo vjernost. A to nam je upravo pokazao s Božićem. Nijedan dar nije drag, ako iza njega ne slijedi - dar srca, dar samoga sebe. "Isuse, mili božje moj, srce ti dajem da sam tvoj". Kršćanine, reci to češće, osobito navečer prije spavanja.

VOLJA ZA ŽIVOT

Nikada kao do sada - ugroženi život

"Ostat će vam kuća vaša pusta"

Božić je Isusov rođendan. Znači, to je blagdan života. Taj blagdan trebao bi u svima nama još više potaknuti volju za život. Da, život je danas više nego ikada 'ugrožen'. Zbog niza nevolja, raznih teorija, ponuda i ljudskih umovanja, određene razmrvljenosti života (k tome i 'ta korona') događa se kao da 'gubimo tlo pod nogama'.

Naši stari su se daleko više radovali životu, dakako u još težim prilikama (a mi smo toliko toga doživjeli, naučili. A U posljednje vrijeme život se razvio sve 'do neke obijesti', gdje su djeca samo 'teret'. Da, bila su to druga vremena, bilo je više djece u kolijevkama/zipkama. Reći će se: nije trebalo toliko u njih ulagati. Međutim, kako opravdati činjenicu da se danas u neboderima/soliterima sve manje se čuju dječji, a sve više 'pasji' glasovi. Umjesto djece, sve je više životinja ljubimaca. Ne znači ovo imati nešto 'protiv' životinja. Ali mjesto u stanu jest za ljude, od novorođene djece do najstarijega čovjeka. Djece je manje, nema ih, a starije treba što prije 'otpraviti u Dom'. I roditelji 'ostaju samovati' i dakako, potrebni su 'kućni ljubimci'.

I kao da se sve manje radujemo životu. I zato je manje brakova, uz 'stotine' izgovora za tu životu opciju. Priznati valja da se sve manje jedni drugima radujemo, da se za život jedni drugih darivamo, da život međusobno čuvamo i njegujemo.

Nismo li i stariji pridonijeli 'smanjenju volje za novi život'? Mladi se trebaju osjetiti više poduprti društvenom i obiteljskom zajednicom kako bi se mogli spremnije 'posvetiti životu', konkretno i onom u braku. A mnogi su stariji govorili 'što ćete rađati sirotinju', misleći tko će ih odgajati, oblačiti, školovati!! Zato, blaženi danas svi oni koji podupiru i pridonose da među nama bude života, dobrih majki i očeva, baka i djedova, teta i ujaka, susjeda i prijatelja što jedni drugima 'daju volju za život', vjeru da neće biti ostavljeni 'na cjedilu' nego da će im se, kada ustreba, pomoći. A zato su potrebna nova djeca.

Jeste li kada u Opatiji šetali uz more? Jeste li zapazili one čudne hrastove, silni su i krošnjati. Odoljeli su mnogim burama. A niste li vidjeli kako se žilama ovijaju oko kamenja i probijaju ne bi li dosegli grumen zemlje i popili kap vlage. Takva je - uporna i žilava prava ljudska ljubav, prava volja za život.

I kršćanski Bog je takav da se - liječeći našu grešnost i potičući životnost - učinio saveznikom našim ljubavima, našim začećima i rođenjima, našemu životu. Stoga svi koji žive pobožno - a jeste li znali da to znači 'po Bogu' - smatraju da im je život i zadatak i dar, i čast i sreća.

Jedna božićna pjesma "Dvorani neba" pjeva: "Isus se rodi, spasenje plodi porodom."

Mislimo li kada da je jedinstvena ljudska vrednota: roditi - roditi se! I nadvijeni nad kolijevkom Isusa Krista, Sina božjega i brata našega, nadvijmo se nad svu rođenu i nerođenu djecu ljudsku našega vremena. I pokušajmo naći tajnu svetkovanja Isusova rođendana. I što taj veleblagdan znači i što zrači u našu svakidašnjicu - u našu svagdašnju, ali svetu ljudsku stvarnost. Jer za svakoga od nas, po Božjoj zamisli, postoje tri sveta vremena: začeti se i roditi - živjeti - umrijeti u Gospodinu, noseći u sebi klicu vječnoga života i blažene besmrtnosti.

Danas je život ugrožen, u samoj toj prvotnoj vrijednosti. Kolijevka je u mnogim domovima prazna. I kao da se na naš naraštaj svaljuje Isusova teška riječ: "Ostat će vam kuća vaša pusta". Da, moramo ponoviti. U mnogima kao da da zamire volja za život. A u isto vrijeme u porastu je sebičnost i samoživost. Sve više se pjeva ljubavi u dvoje, o životu u dvoje. Tu nema mjesta ni za prvo ni za drugo, a kamoli za četvrto, peto - nema mjesta. Kako tako naprijed? Bez žrtvene ljubavi, za druge, za život.