Pregršt misli za Božić II.dio 

NOVA GODINA

MARIJA BOGORODICA

'SVJETSKI DAN MIRA'

Početak Nove godine ljudi su uvijek posvuda svečano slavili. Jedino nisu bili jedinstveni u datumu početka. Prvi dana siječnja (januara) određen je za početak godine julijanskom reformom kalendara (46. godine pr. Krista). Kad je u 3. stoljeću uveden blagdan Bogojavljenja (Epifanije) 6. siječnja, u kršćana je, posebno na Istoku, taj dan dobio značaj religiozne proslave početka godine. A pošto se nakon Dionizija Malog (umro oko 560.) godine počinju brojiti od Isusova rođenja, religiozna proslava Nove godine prelazi na blagdan Božića. Sjetimo se da pripjev naše stare božićne pjesme "Narodi nam se se" glasi "Na tom mladom ljetu...".

Početak godine slavio se različitim naglascima. Prevladavao je pogled na protekli vremenski odsjek i radost zbog onoga koji nadolazi. Išlo se za tim da bude isključeno svako zlo, pa su se obavljali egzorcizmi. Na prvi dan ljudi su se ponašali onako kako su željeli živjeti cijele godine.

Vlastitu liturgiju novogodišnjeg dana nažalost nemamo. U posljednje se vrijeme 1. siječnja slavi Svjetski dan mira. A papa Pavao VI. odredio je da se umjesto prijašnjeg blagdana "Obrezanja" slavi svetkovina MARIJE BOGORODICE. Jer ona mora biti primjer kako se prihvaća NOVO, kako se prihvaća Spasitelja svijeta i s njime putuje prema radosti Kraljevstva nebeskoga. Ona je prva shvatila što znači prihvatiti Krista koji donosi pravi MIR. A za taj pravi mir, za to ispunjenje čovjekova srca, treba znati poput nje reći 'svoj da'. I tako počinje očovječenje, stvaranje pravoga mira u duši čovjekovoj i u njegovim međuljudskim odnosima. A to još nije dovršeno. Očovječenje čovjeka treba se stalno događati. I sada, poput Marije, ovoj Riječi (Bogu) dati 'svoje tijelo, svoje snage, svoje povjerenje, kako bi se po nama utjelovljivala u drugima.

A upravo je mir danas problem 'broj jedan'. Sve smo 'nemirniji', kao da se nešto razornoga nastanilo u našim srcima. Kriva je 'korona', reći će mnogi. No, to je počelo davno prije, 'korona' je samo to razotkrila. Krist najavljuje drugačiji mir, već od rođenja, govoreći nam da se on istom postiže kroza smrt, kroz nemir i stradanje života. Mir je konačna perspektiva, ali prije toga slijede iskušenja, napast i krize svijeta. Ali Krist već od početka najavljuje da će na tome putu izdržati svi oni 'koji Njega primaju'. On je 'mir', pa i kao 'znak osporavan', nešto neodjeljivo od pratnje mača koji 'probija srce'. Isus za mir trpi 'čim se rodi', 'od probadanja' slame u betlehemskim jaslama, pa bijega u izgnanstvo (u Egipat), i tako redom.

Božićno svjetlo u krizama koje nagrizaju društvo treba nam postati počelo 'razlikovanja duhova', pravih od lažnih, razlikovanja rješenja valjanih, makar teških, od 'palijativnih' trikova, koji nas na kraju skupo stoje. I Spasitelj svijet i u najmodernijoj krizi ostaje "savjetnik čudesni" (kako ga je kao Mesiju još davno prije nazvao prorok Izaija).

NA KRAJU 'STARE'

I POČETKU 'NOVE' GODINE

HVALA, GOSPODE, ZA GODINU KOJA UMIRE.

HVALA, GOSPODE, ZA GODINU KOJA POČINJE.

HVALA, GOSPODE, ZA SVE

ZA VRIJEME,

ZA ŽIVOT,

ZA ONO ŠTO ĆEMO ČINITI,

ZA ONO ŠTO ĆEMO ŽIVJETI,

ZA ONO ŠTO ĆEMO DAVATI

U JEDINSTVU S TOBOM. HVALA!

ZAHVALA LIJEČNICIMA

I SVIMA KOJI SE ŽRTVUJU ZA NAŠE ZDRAVLJE

Na kraju STARE i na početku NOVE godine

Hvala svim dobrim ljudima

OSOBITO MEDICINSKOM OSOBLJU

U VRIJEME OVE 'KORONA-VIRUSNE' SITUACIJE

PRIZNANJE I HVALA, vama poštovani liječnici i liječnice

u Domovima zdravlja, u Bolnicama i Domovima za starije i bolesne osobe, psihijatrijskim ustanovama, svugdje gdje je čovjek potreban pomoći.

Hvala na trajnom promišljanju kako ćete pomoći onome koji je potreban vaše liječničke pomoći, od vašega lijepoga pogleda, najsitnije usluge, do stručnoga obrazloženja što je potrebno za liječenje naše i naših bolesti, znajući da nećete često naići na pravo razumijevanje, jer će vam bolesnik ili njegovi reći 'da je doktor ipak mogao nešto više učiniti'.... a vi niste 'čudotvorci'..... Ali znajte da se svaki vaš i najmanji pothvat u službi života upisuje se u Božje 'životne registre', pa makar toga često (pogotovo ako s vjerom niste 'na čistu') niste ni svjesni. Zapamtite, to ostaje, to vas čini velikima i uspjelim ljudima.

Osobita hvala za vaš trud na 'covid '19 odjelima' koji, makar stručnjaci u svome poslu, strepite da vaše nastojanje ne uspije pomoći bolesniku, kada vidite da medicina postaje nemoćna, kada prema nekim pokazateljima možete zaključiti da je blizu 'kraj', gledajući u tome čovjeku gledate svu njegovu povijest, njegovu obitelj, njegovu djecu, supruga ili suprugu, brojne prijatelje koji negdje daleko strepe da ne biste slučajno javili: nažalost, učinili smo sve što smo mogli, ali pacijent je preminuo 'u toliko i toliko sati i minuta'. Moja sućut!

Hvala za strpljivost uza sva nerazumijevanja i 'pametovanja pojedinih bukača' (kada se radi i o umanjivanju opasnosti 'covida '19), jer ne znaju što vi znate, ne vide što vi vidite, i najradije biste ih (ako se tako može reći), doveli da barem na trenutak 'na licu mjesta' vide što sve čovjeka može zadesiti, pogotovo ako nije dovoljno odgovoran. Jer, kao odgovorne ljude, vas ne zanimaju neke 'bjelosvjetske covid-teorije', već konkretan čovjek

koji bi bez vaše pomoći mogao svakoga časa 'izdahnuti'.

U svim tim časovima i vi ste ljudi sa svojim mukama i problemima, sa svojim obiteljima i razumijemo vas da vam često bude žao kada su ljudi 'tvrdi', ne razumiju vas, već vas samo žele vidjeti u 'bijelim kutama i sandalama' da odmah udovoljite njihovim traženjima. A vi ste samo ljudi, možda ste ostavili kod kuće bolesne roditelje, ženu ili djecu, možda je u braku došlo do nekih 'lomova' i dan vam 'teče' u nekom ljudskom grču, dok u isto vrijeme morate biti uvijek vedri i nasmiješeni, ulijevati nadu a sami ste 'na izmaku snaga'.

Hvala vam liječnici i osoblje HITNE POMOĆI, koji se žurite kako bi što nekome pritekli u pomoć ... koji ste spasili tolike živote .... koji se morate, i kada je vama osobno zbog nečega teško, uživjeti u strepnje onih koji vas dočekuju, gledajući u vama 'spas'..... Zanimljivo, Biblija nam govori o dolasku Mesije, Spasitelja, čiji rođendan ovih dana slavimo

"Bog sam hita da nas spasi!"

Hvala, vama, drage medicinske sestre, koje ste i otac i majka, i brat i sestra, i djed i baka, i prijatelj i prijateljica, svakome kojega njegujete. Doktori izvrše svoj zadatak, ali sada nastupate vi, sada treba puno uma, srca, pažnje ... sada vi liječite rane čovjeka, ovijenoga silnim povojima, cijevima, čistite to, tješite, i žao vam je bolesnika pitajući se kako će 'završiti' (krijući da to ne vidi na vašemu licu) jer u svakome gledate nekoga 'svoga'.

Posebna hvala vama na 'covid-odjelima dok asistirate doktoru, pomažući mu da bolesnik poživi, gledajući i slušajući brujanje 'respiratora', gledajući bolesnika kojemu život 'visi o koncu', pogotovo kada na licu liječnika vidite da je 'kraj blizu'.

I još bi nekako sve to podnijele (jer za to ste se dugo godina spremale) ali teško možete razumjeti povike na liječnike i Sestre, čak i napadanje u raznim protestima (na ulici), pod utjecajem lažnih informacija o 'koroni', čak i iz nekih vjerskih razloga; a što vi s time imate..., vi samo vidite ljude kojima treba pomoći, ili prethodno cijepite da se sačuvaju od zaraze i da ne dospiju 'na covid odjel' ...Ipak razumijemo vas, kada se osjetite ojađenima, kada vam se 'prelijeva čaša žrtve' koju svakoga dana morate 'ispiti', pitajući se: pa što je ovim ljudima, i kako će se osjećati kada jednoga dana oni dospiju u Bolnicu, u 'vaše ruke', kako će vam pogledati u oči 'ako to i dospiju' ......

Kako ne misliti na vas njegovateljice u domovima za starije i nemoćne osobe koje morate raditi neke poslove što većina ne bi radila niti za bilo 'kakvu plaću'?

Hvala i vama cjelokupno medicinsko osoblje, svih vrsta i poslova koji se ne vide, a tako su važni, od raznih laboratorija i drugih usluga.

I budite uvjereni! Novorođeni Isus, Spasitelj, došao je da bude naš suputnik i supatnik, na sve strane liječeći dušu i tijelo, dok je svakome i svima htio dati do znanja da valja proći "Getsemanski vrt" i "Golgotu" gdje svita novi svijet, gdje boli ni smrti više neće biti, već radost vječna. A svima koji pomažu čovjeku da 'izdrži' rekao je da sve što ste bilo kome supatniku učinili kao da ste njemu učinili, toliko je sve ljude volio i preko vas i danas voli,

moleći vas da na sustanete.

Hvala i vama, drage spremačice (čistačice) koje izbliza vidite svu patnju po bolesničkim sobama, čujete uzdahe i plač tolikih ljudi, nastojeći im reći lijepu riječ, dok ste možda uvjerene da je vaš rad jako sporedan (s metlom, kantama, krpama i deterdžentima), da se toliko i ne vrednuje, da ste obična 'radna snaga'... ali znajte, vi ne održavate samo čistoću prostora, već i zračite čistoćom duha, što ljudima jako treba, koristeći priliku da dok čistite bolesničku sobu reknete lijepu i utješnu riječ, a to je jako važno. I vama se često ljudi obraćaju kada dođu u Bolnicu, očekujući neku informaciju, pitajući gdje bi mogao biti 'taj i taj' Doktor, priželjkujući da im otvorite vrata i kada nije (i ne smije biti) vrijeme za posjete, da samo malo 'zavire' i vide svoje najmilije....., ili im vi reknete riječ ohrabrenja.

Hvala i vama kuharice i kuhari i pomoćno osoblje za vaš silan trud koje se zaista ne vidi (u prizemljima, potpuno izoliranima, a dajete sebe, svoje znanje i srce, znajući da tolikim 'menu-ima', hranom primjerenom za pojedine vrste bolesnika čime ih i vi liječite, a za to je potreban veliki trud, jer ste stalno na prismotri mnogih

da se jelo moglo napraviti 'ovako a ne onako', a vi želite najbolje.....

Hvala i vama tehničko osoblje koji održavate sve prostore, mučeći se kako s onim što vam je dano, s obzirom na financijsko stanje našega zdravstva, da održavate prostorije kako bi bile što funkcionalnije, od onih gdje je 'život na kocki' u operacijskim salama, ambulantama, bolesničkim sobama, svugdje, i još 'uvijek krivi' ako nešto ne funkcionira,

a niste 'svemoćni' jer nemate često ni osnovnih sredstava...

Poštovani liječnici, liječnice i medicinsko osoblje!

Znajte da će svatko dobronamjeran reći da je vaš rad gotovo nenaplativ, s obzirom na nadljudske napore u spašavanju tuđih života, prekomjerni i prekovremeni. Makar nije 'u novcu sve', ali ipak se bez njega ne može, ako se toliko radi,

Razumljivo je da vas često 'hvata muka' uz pomisao da za Bolnicu i vas nema dovoljno novaca .... i naleti vam pomisao da sve ostavite kao što su neki učinili i da otiđete u 'bijeli svijet' (makar i tamo 'ruže ne cvatu').....

Ali znajte, ima nas jako mnogo i ovih dana, u ovoj teškoj situaciji,

koji sve što radite jako cijenimo

- a kao kršćani za vas se češće molimo da izdržite!!

HVALA HEROJI ČOVJEKOLJUBLJA - NA ISUSOVOJ STE CRTI NEIZMJERNE LJUBAVI PREMA ČOVJEKU - A TO JE PUT ŽIVOTNOGA ISPUNJENJA!

Dakako, nikako se ne smije zaboraviti već treba posebno priznanje iskazati vama koji u svojim obiteljima, u svome rodu ili drugima pomažete bolesnim osobama (redovito ili povremeno), štoviše i nekima koji su godinama (možda i od mladosti)

'vezani za krevet', nepokretni.

O, kako je udivljenja vrijedna vaša žrtva!

Bog sve to jako dobro vidi, zapravo on vam daje snage da izdržite!

NEZAHVALNI LJUDI

Još jer u u pradavna rimska vremena Ciceron rekao:

"Nezahvalni ljudi su neugodni ljudi s kojima čovjek najradije ne bi imao posla. U njihovoj blizini čovjek se osjeća neugodno i ima osjećaj da im nikad ne može ugoditi.

Drži se podalje od njih je oni šire negativno i destruktivno raspoloženje. nezahvalnim ljudima čovjek nikad ne može prirediti nikakvo veselje.

EVO, ČINIM SVE NOVO ..........

Od Jaslica do Golgote

To su riječi koje je izrekao pradavni prorok Izaija, prije isusova dolaska. A Ivan evanđelista, poslije Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo, u Knjizi Otkrivenja, poziva na gledanje "novih nebesa i nove zemlje", i najednom se čuje tajnovita riječ: "Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo sve činim novo!". To je proslavljeni Isus.

I novosti, za kršćanina, uistinu nema kraja. Jer, taj čovjekoljubiv Bog, Bog s ljudskim licem, preuzima najbjedniju čovjeku situaciju, kako nekada u betlehemskoj štali, tako i danas, u košmaru ovoga života, u pogođenosti sa mnogočime... pa još nam je i 'korona-virus' trebao da vidimo kako smo jako ranjivi !!!

Prisjetimo se, Bog se u Isusu ne rađa u kraljevskoj palači, u zlatu i svili. Rađa se u 'jaslicama prostim', u 'štalici prostoj', leži na 'slamici oštroj'. Kakva li iznenađenja! I tko bi tako o Bogu i pomislio, to bi to od Boga očekivao. Jer govorili su nam nekada (u školi i svugdje) da je vjera 'otuđenje'. I još dalje: da bi čovjek postao čovjek mora se odreći nekoga izmišljenoga božanstva. I tako su godinama ljude 'zaluđivali' takvim teorijama. A da su dublje zavirili u Bibliju, a možda i Crkva snosi određenu odgovornost što to nije otvorenije naglašavala, mogli su vidjeti da Bog ne dolazi da 'oduzima' nego da nas 'obogati', i to ne samo bogate, velike, nego u prvome redu "s neba siđe dolje radi grešnika, rodi se u štali radi čovjeka".

U tome je ushitnost Božića. Božić nije neki puki simbol, neka pusta 'slutnja' čovječanstva, obučena u ruho zbilje, neka naša pusta želja, neka utopija (govorili su). Naprotiv, Božić je zbilja, silna novost, koju nije mogla iznjedriti nikakva svjetska ideologija, nikakav sistem, nikakvi velikani, nikakve revolucije svijeta. Štoviše, najveći dio njih je gurao čovjeka u propast. A kršćanska vjera jest vjera u Boga koji se "nastanjuje među nama", njegovo je ime Emanuel, s nama Bog. To je čudo novo, veliko i neviđeno. Evanđelist Ivan jako ističe da je primio pravo tijelo čovjeka, preuzeo svu ljudsku narav, i to baš ukoliko je krhka, lomna i grešna. Time je preuzeo svu čovjekovu bijedu, sve osim grijeha, a to znači i ljudsku trpnost i ljudsku smrtnost. Zašto? Radi "puka svoga", radi čovjeka, radi grešnika.

"Jaslice proste" i "slamica oštra" (riječi koje se javljaju u pjesmi: "Oj pastiri, čudo novo)!" već pretkazuju križ i trpljenje. Zašto sve to? Da pobožanstveni čovjeka i da se na taj način iskaže prevelika Božja ljubav. Učinio je da se smrću čovjekov život 'mijenja' ali ne 'oduzima' i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, čovjek stječe vječno prebivalište na nebesima. I oni koji su za nekoga pokojnog/pokojnog 'borca' govorili 'slava mu', nisu ni svjesni da se to ne odnosi samo na ono što je na zemlji učinio, nego da ta slava 'ostaje', da je taj čovjek određen da vječno živi. To je najutješnija, najjača poruka, 'poluga' za životni smisao. Kuda veće novosti, kuda veće radosti, nego da smo određen za vječnost. To je Božji dar, udružen sa našom suradnjom za izgradnju boljega, novoga svijeta, u što snažnijem čovjekoljublju, što je u isto vrijeme pravo bogoljublje. To je naša vjeroispovijest. Nikakvo otuđenje, nikakav opijum, već naše uzdignuće.

Isus je došao da pokrene svijet u određenom pravcu. To uključuje dvoje:

prvo, okrenutost prema njemu i okupljanje oko njega;

drugo, poziv na nasljedovanje, na nastavak puta s njim i u njegovu smjeru. Marija i Josip prvi su na tom putu.

Tko prihvati Božji signal i spozna poruku, to jest tko primi Riječ (Boga) koja

kroza Novorođenoga govori, taj postaje 'Božje dijete'.

A Božja riječ stvara novu situaciju, mijenja ono što zateče, jer uvodi ono što kazuje.

Sveta Obitelj (Isus - Marija i Josip) je već u toj novosti.

Ona je na putu, nije još na cilju, ali je prema njemu nezadrživo upravljena.

Ta mala zajednica, slika je svake crkvene zajednice koja, oko Isusa okupljena, putuje prema nebeskom kraljevstvu.

ISPIT SAVJESTI

Ono bi bi bilo dobro činiti - i u Novoj godini

po sv. Majci Tereziji

Što manje govoriti o sebi.

Baviti se svojim poslom.

Izbjegavati radoznalost.

Ne miješati se u tuđe poslove.

S humorom primati prigovore.

Prihvatiti primjedbe, pa čak i nepravedne.

Popustiti pred voljom drugih.

Prihvatiti napadaje i uvrede.,

zapostavljanje, zaboravljanje, prezir.

Ostati uljudan i fin, makar nas netko izaziva.

Ne tražiti divljenje i ljubav.

Ne zaklanjati se iza svoga autoriteta.

Ne pokušavati imati posljednju riječ

u raspravama, pa i kad imamo pravo.

Uvijek izabrati najteže.

MISAO ZA 'STARU GODINU'

Osvrćući se, kao ljudi i kršćani, na proteklu godinu možda ćemo uočiti niz promašaja, propusta, naših grijeha. Malo smo napredovali u dobru. Što se to sa mnom događa? - mogao bi netko pomisliti.

"Ponekad smo ražalošćeni težinom svojih grijeha. Nemojmo se obeshrabriti. Krist je došao da podigne taj teret i da nam dade mir." (Papa Franjo, na Twitteru, 2015.)

NUŽNOST NOVOGODIŠNJIH PROMJENA U NAŠEM SVJEDOČENJU VJERE

Opasnosti od utjecaja okoline

javnoga mnijenja (mase) i nekih percepcija

kada je riječ o svećeniku i Crkvi općenito

Prisjetimo se kako Josip i Marija, došavši u Betlehem radi popisa stanovništva, a njoj je došlo vrijeme da rodi, nisu uspjeli dobiti mjesta u nekom svratištu, već su morali završiti u nekoj podaljoj štali, gdje su se sklanjali pastiri sa svojim blagom. Možemo pretpostaviti da svi ljudi u onoj gostionici u Betlehemu nisu bili tvrda srca, ne mareći za ženu za koju se vidjelo da bi mogla uskoro roditi. Bilo je sve puno, stješnjeno. Velim, možda ja bilo i osjetljivijih ljudi za tuđe potrebe. Možda je netko i rekao: hajde ljudi, stisnimo se malo, nađimo mjesta za ženu da barem sjedne.

Međutim veći dio nije mario, štoviše ušutkavao je one koji su htjeli pomoći Mariji. Možda ih je neki htio zaustaviti, ali se nije usudio izreći svoj prijedlog, bojeći se kako će ostali reagirati. Očito, bilo je dobre volje, ali se ona krila pred bojazni od javnoga mnijenja. Mi smo svi, nažalost, previše 'ljudi mase', žrtve javnoga mnijenja, pa se često znamo izgovarati: pa ne mogu ja protiv sviju??!! A Isus je upravo zato došao na svijet da, ako treba, bude protiv sviju, drukčiji od sviju, ali uvijek za sve, za njihovo cjelovito dobro, pa i onda kada to nisu shvaćali, poput njegovih učenika, barem u početku. Došao je da nas nauči da naš život nema prvotno svoj smisao niti u gostionicama (današnjem kafiću i noćnim klubovima), niti u novcu ili bilo kakvim udobnostima, već u unutrašnjoj moralnoj vrijednosti, u dostojanstvu osobe, koja se oslanja na Boga.

Mislioci kažu da je najveća 'umjetnost' znati uvidjeti od koga i čega smo zarobljeni, i tko to nama vlada? Najveće zlo ljudske povijesti sastoji se u tome što ljudi bježe pred sviješću odgovornosti, odnosno što je premalo dosljednih ljudi, a previše takvih koji se kao nekad naš 'pradjed Adam ili prabaka Eva' izgovaraju na druge kada treba odgovarati, oslanjaju na druge kada bi trebalo odlučiti se po diktatu svoje savjesti. Previše je ljudi mase, a premalo ljudi sa sviješću osobne odgovornosti i uspravnosti.

Danas je to itekako aktualno. Biti čovjek sa savješću, čovjek uspravan, nesalomiv. Koji znade što je dobro, usudi se založiti, ustraje u dobru. A ne, kada radi 'nešto čudnoga', čega prije nije bilo i što odudara od pravoga puta, da se izgovaraju: pa svi tako rade, danas je tako! Tako se mladi boje da će izgubiti mjesto među svojom 'klapom' ako drugačije misle ili nisu 'svaki dan vani', zanemarujući svoje dužnosti. Naći se u kafiću gdje se često 'naklapa o svemu i svačemu', kada netko nastoji prodati 'svoju mudrost' o politici, nacionalnoj svijesti, a da i ne govorimo kada je riječ o Crkvi, svećenicima i dr. I nemali broj 'nasjeda' nečijoj priči, nekoga 'jako' pametnog, koji se znade nametnuti. I teško se nađe netko tko će reći 'svoje', znati reagirati i reći: nemojmo ljudi tako! To znači oduprijeti se 'javnom mnijenju' i nekoj takozvanoj 'percepciji': ima svećenik 'para', plaćen je od države... vidi kakvo auto vozi... pusti ti, ima Crkva.... Je li se netko našao pa pozvao prisutne da se informiraju pa bi saznao da sve ono što se skuplja u crkvi, od milostinje pa dalje, nije 'svećenikova svojina', već to ide u župnu blagajnu za sve potrebe crkvenih objekata i druge pothvate, a on po propisu dobiva samo određeni postotak?

Nije svejedno hoćemo li šutjeti ili znati ne toliko 'braniti' svoju vjeru, Crkvu i slično, već znati reći pravu riječ, treba obrazložiti zbog čega vjerujemo i nadamo se. Da, ali zato treba biti nešto 'potkovaniji' vjernik, više dolaziti u crkvu, poslušati propovijedi, više čitati dobru vjersku literaturu, i slično. Štoviše, i osobno doći kod svećenika da se o nečem informira, da mu nešto pojasni. Nažalost, naša je vjera često infantilna, ostala na onom 'malom znaju', naučenom u djetinjstvu. I kako taj tzv. vjernik koji možda nije bio u crkvi od krizme ili vjenčanja može sebi prisvajati pravo da sudi o svemu i svačemu, jer on sve zna, on je čuo, čitao na nekom 'portalu' ili 'fejsbuku', ne uočavajući koliko je to pristrano, ciljano usmjereno čak i destruktivno što se tiče prave domoljubne nacionalnosti, obiteljskih vrednota, Crkve i vjere u cjelini, 'napuhujući' pojedine slučajeve. On drži 'svoj anti-vjeronauk' i u raznim druženjima u obitelji, čak i na ručcima kada neka obitelj slavi Prvu pričest, Krizmu, rođendan ili imendan. A mnogi vjernik, da se izbjegne neko konfrontiranje sa 'gostom' koji bi mu trebao, možda i radi zaposlenja ili kao dobar majstor, jednostavno sve odšuti, dok drugi, osobito djeca i mladi to slušaju i na neki način to se usvaja kao 'zdravo za gotovo'.

Zar nam ne bi trebalo malo više hrabrosti, kao i prvomučeniku Stjepanu, đakonu, koji se nije ustručavao progovoriti Židovima o Isusu uskrslome, posvjedočiti za nevino raspetoga i jedinoga koji može povesti čovjeka 'drugim putem' prema životnom ispunjenju. Nije prestajao ni onda kada su za 'zasipali' kamenjem. I zato ga Crkva slavi već prvi dan poslije Božića. A mi se bojimo usprotiviti i ponekom već 'pripitom' u kafiću ili čak u obitelji da se slučajno ne bismo 'zamjerili'. Zar smo zaboravili da svjedočiti vjeru spada u temelje kršćanskog identiteta? Jer je Isus rekao da tko se zastidi njega i onoga što je govorio, moglo bi se dogoditi da i on nas 'ne prizna' pred Ocem nebeskim.

Stoga treba reći da mučenički duh u Crkvi ne podnosi neku pasivnu rezignaciju, duh podnošenja svega bez pogovora. Naprotiv, to je duh svjedočenja. Kršćanin mučenik nije ničiji rob, već onaj koji zna za što se treba zauzeti. Pitajmo se da li toga duha ima u nama samima? Gajimo li u sebi taj duh? Jesmo li spremni da pod svaku cijenu svjedočimo Isusa svojim životom i u svojoj okolini? Jesmo li sposobni pokazati se hrabrima i plemenitima u najboljem smislu.

ČESTITANJE BOŽIĆA I NOVE GODINE s iskrenom željom da ćemo stvarati drugačije međuljudske odnose

'STOP ZLOČESTOĆI' !

Ovih ćemo dana ne samo svojima nego i drugima čestitati na razne načine (u susretu, s porukom-telefonom, 'meilom', i sl.) BOŽIĆ i NOVU GODINU.

Neka to ne bude 'reda radi', već od srca. Kršćani su pozvani čestitkom zaželjeti ponajprije Božji blagoslov. Jer bez toga nema mira, zadovoljstva i pravih međuljudskih odnosa. Mi smo krhki ljudi i priznajmo (makar je to neugodno reći i napisati) skloni da sve to 'pokvarimo'. Riječi pjesme "Još i danas zamiriše trešnja" uvijek su aktualne, zapravo na crti evanđeoskih upozorenja: Što to ima u ljudima tužno - da ulaze u tuđe živote - ko to živi u prošlosti mojoj - a još nije umro od sramote.

Mnogi u posljednje vrijeme sve više naglašavaju upravo to veliko zlo 'zavirivanja u tuđe živote'. To znači da je zločestoća u porastu, počevši od ogovaranja i podmetanja na sve 'moguće načine'. I neka nitko ne zamjeri ako se konstatira da je taj 'virus zahvatio' jako i kršćane, pa i one koji idu redovitije u crkvu. Neki nisu ni svjesni da ne mogu započeti niti završiti razgovor a da ne 'zapnu' za druge. Zašto tako? Čemu tolike molitve, čemu Misa? Što će reći oni koji ne idu u crkvu kada čuju mnoge razgovore nekih redovitijih kršćana? I kada nešto čujemo o nekome, 'nemojmo' kao i drugi 'nadodavati'...., svjesni da time činimo nepravdu, 'razbacujemo perje', 'ranjavamo druge'. Kršćanin će se radije za druge pomoliti, imati razumijevanja, pokarati ako treba, ali uvijek s ljubavlju i željom da se nekome pomogne, a ne da ga se i dalje 'gura u jamu' ..... I kada nešto čujemo, najprije pomislimo je li to baš istina, nije li to netko izmislio.... jer tako se zlo sve više širi.

Ljudi svoje nezadovoljstvo (sa svime i svačime) nažalost rješavaju 'napadanjem' drugoga, počevši od nekoga iz obitelji. Na nekoga se 'mora okomiti', osobito na slabijega. I onda se netko čudi kada ih netko počinje 'jednostavno izbjegavati', nije više otvoren u razgovoru, štoviše 'počinje ga zaobilaziti u luku'. I onda se svi čudimo kako smo postali nekako čudniji ljudi, sve se manje družimo, nema one životne radosti. Dakako, mnogi se izgovaraju na 'koronu' da je ona sve pokvarila. Ne, nije ona 'kriva', već je samo 'prodrmala' razne 'pritajene bolesti', konkretno i 'bolest zločestoće'. Bilo je toga uvijek, ali danas se to jako povećalo. I ako se ne može javno, onda se to čini 'anonimno'. I 'fejsbuci' su pokazali svu 'bijedu' koja među ljudima postoji. Dovoljno je pročitati razne komentare na neke napise/članke, događanja.... Često izgleda da netko ne može komunicirati 'bez napadanja', živi stalno u nekom senzacionalizmu, i ako nečega nema, onda treba nešto 'izmisliti'. Jednostavno, kao da se uživa da se 'drugoga udari', da mu nešto pripiše, da ga se ocrni.

Ako tako rade oni koji ne vjeruju, ne idu u crkvu, kako to činiti i kršćani? Gdje se 'izgubila ljudskost', što je s našim kršćanstvom, našom vjerom??

I prije nego nekome ovih dana čestitamo Božić ili Novu godinu, odlučimo najprije mi sami da ćemo poraditi na stvaranju ozračja prihvaćanja drugoga, pomaganja, praštanja ako i pogriješi kako što Bog nama prašta. Anđeli su zapjevali u betlehemskoj noći: Slava Bogu na visina - a na zemlji mir ljudima dobre volje! Onima koji su dobrostivi, koji žele unositi Božji mir gdje god se nađu. Anđeli su navijestili radost pastirima i svim ljudima. I pozvali da oko sebe šire taj Božji mir, istinske međuljudske odnose, bez kojih nema ni pravoga odnosa s Bogom. Jer našim čovjekoljubljem najbolje se daje Slava Bogu, to je najbolji put do našega mira, do konačnoga uspjeha ... tada smo "miljenici Njegovi - Božji".

Odlučimo: Ove nove godine 2022. "STOP OGOVARANJU, STOP ZLOČESTOĆI SVAKE VRSTE". Teška su vremena, tko znade što nas sve čeka .... sve nas je manje i kako ćemo bez drugih? A da na neki način 'osiguramo' njihovu pomoć, moramo se potruditi da budemo 'više ljudi dobre volje', a ne da od sebe druge 'odbijamo'.

"ŠAŠAVA PITANJA"

Djeca mnogo toga pitaju, ali roditelji nemaju vremena za razgovor i odgovor!

Božićno i novogodišnje vrijeme je prilika da roditelji više porazgovaraju sa svojom djecom i međusobno, a ne da najčešće 'zure' u TV ekrane, portale, 'fejsbuke' i dr., a djeca u 'igre i igrice'. Nije li to prilika da se konačno oživi 'praksa razgovora'.

Međutim, mnogima to ne ide....

Tata čita novine.

"Tata!" - poviče dijete.

Tata promrmlja: "Što je, sine?"

"Moram li i ja čitati novine kada odrastem? - zapita dijete.

"Naravno!" - reče onako odmahujući rukom.

"A zašto, tata?" - reče dijete.

Tata se 'pravi' kao da ne čuje, i dalje čita.

"Zašto, tata? Hoću znati. Zašto?"

"Hm, zašto Što zašto?" - reče tata.

"Zašto i ja moram čitati novine kada odrastem?" - reče dijete.

"Bože dragi, pa odrasli moraju čitati novine. Moraju biti u toku događaja! To znači, orijentirati se, razumiješ li?!"- reče otac.

"Ne!" - reče dijete.

"Onda ćemo o tome razgovarati drugi put. A sad me konačno pusti da čitam." - reče otac.

"A zašto ne možeš čitati novine dok ja s tobom razgovaram?" - reče dijete.

"Zato što me to smeta, sine. Uopće treba što manje govoriti, zapamti!" - reče otac.

"A naš učitelj mnogo govori u školi!" - reče dijete.

"Dakle, sad mi je već dosta! Pa on je učitelj! A učitelji smiju i moraju govoriti. Ali djeca moraju šutjeti! Jesi li razumio?" - reče otac.

"Ali ako ja u školi cijeli sat šutim onda me učitelj grdi!" - reče dijete.

"Sunce mu žarko, sad mi je stvarno dosta. Hoću konačno čitati. Ako mi budeš i dalje postavljao takva šašava pitanja bit ću konačno zreo za ludnicu." - reče otac.

"Moraš li u ludnici čitati novine, tata?" - reče sin.

"Ne, ne, ne! Gospode! Tamo nema novina!" - reče otac.

"Hej, to je odlično! Onda ću ti doći u posjet. Onda možemo razgovarati do mile volje, a tebe to neće smetati!" - reče sin.

I otac baci novine, zamisli se, ustade i ode u drugu sobu, ali zamišljen. Što mu je zapravo sin htio time reći? Brzo je shvatio. Dijete treba razgovora sa roditeljima. Je li se promijenio? To ne znamo.

MUDROST SE BOŽJA NASTANI MEĐU NAMA ....

Zaborav na "Mudrost" u brzopletom trčanju i žurbi ovoga života ....

Sve manje smo kadri 'misliti' ....

Ljudi se mehaniziraju i pretvaraju u robote ...

I poslije novogodišnjega slavlja, makar sada i u ograničenim uvjetima, Crkva nas poziva na 'otrježnjenje', na mudriji pogled na naš život, otvarajući se Mudrosti, samome Bogu koji se u Isusu Kristu 'nastanio-ušatorio' među nama. I Druge nedjelje po Božiću u liturgiji slušamo kako nam ta Božja Mudrost govori: "Tako se ukorijenih u slavnom narodu, u baštini njegovoj na djelu Gospodnjem, i u punom zboru svetih moj je boravak."

U brzopletom trčanju i žurbi, letenju i jurnjavi: u žamoru, buci, tutnjavi, bubnjanju (što

se doživljava u gradovima na kraj Stare i na početku Nove godine; pred malim i velikim ekranima televizije ili portala i na mobitelima, i filmskim platnima; u zabavljanju oko tehničkih naprava, strojeva i mašina, i tako dalje... suvremeni čovjek (od malena) jedva nađe vremena da se sabere i dublje u ustaljenom i skladnom procesu razmišlja. Nedostaje nam vremena za mirno odvagivanje, sabiranje podataka, odmjeravanje njihovih vrijednosti i valjanosti, nedostaju nam i preduvjeti za mudrost i trijeznost. Naša inteligencija ne mora zaostajati, može biti (i jest u mnogočemu) dapače i razvijenija od onih iz prošlih vremena, ali mudrost našega života jamačno zahiruje. Ima ljudi koji ne znaju niti mogu biti sami. Ni trenutak ne znaju zastati i zamisliti se. Osjećaju se potpuno izgubljenima ako im izvana ne dođu impulsi i poticaji za pokret i djelovanje. Nutarnji život često zamire i sve je manje nutarnjih poticaja. Živi se samo od vanjskih izazova.

To znači da se ljudi mehaniziraju i pretvaraju u robote. U takvim prilikama čovjek gubi i svoju osobnost, identitet, značaj i svoje 'ja'. Njega nose običaji, moda, sistemi ponašanja i mišljenja, okolni stavovi, drugi ....

Da se čovjek ostvari kao kompletna i samostalna ličnost, potrebna mu je životna sabranost, razmišljanje, rasuđivanje. Potreban mu je dar mudrosti, kao vrhunska ljudska vrlina. A životna se mudrost sastoji u zrelu prihvaćanju svijeta i drugih, u shvaćanju i ponašanju po određenim načelima istine i života.

SLAVEĆI BOŽIĆ i popratne svetkovine, nije dovoljno doživjeti samo vanjsko čašćenje, steći neki osjećajni i sentimentalni doživljaj, već je potrebno nutarnje duhovno iskustvo samoga sebe u svjetlu Božjega utjelovljenja u povijest i u našu egzistenciju. Potrebno nam je posvješćenje o tome što je za nas Isus, što za nas znači njegovo rođenje, njegovo siromaštvo, trpljenje i sav njegov život.

I dok se nalazimo u božićnom vremenu, gotovo pri kraju, zamislimo se još jednom i dozovimo u svijest trajnu Isusovu prisutnost među nama u Duhu, u Riječi, u Euharistiji, u svakom pa i najmanjem bratu čovjeku kojim možda siromašan, bez odjeće ili gladan, dijeli Isusovu sudbinu. Kako se ophodimo s takvima, tako se ophodimo i sa samim Isusom. Tada će se tek Isus utjeloviti u naš život, kada budemo riječju i djelom slijedili njegov poziv. Evanđelje kaže da je Isus došao među svoje ali ga nisu primili. Ne treba zbog toga, kako piše evanđelist Ivan, biti utučen i zbunjen, nego čak oduševljen. Čudno, zar ne! Zašto? Zato što Svjetlo svijetli u tami i tama mu ne može ništa! - To svjetlo su i oni koji ga primiše, postavši djeca Božja. Neka ima neprihvatnika. Ali ima i nas koji smo primivši ga postali 'moćni' u Duhu Svetome, jer "mi smo vidjeli slavu njegovu, slavu punu milosti i istine¨!".

Čovjek je čovjek ako slijedi 'poziv na više'. Svi usponi, uspjesi, karijere, moć i slava svode se u konačnici na to koliko smo se kao osobe i ljudi uspeli do ideala evanđeoske čovječnosti i čovjekoljublja, dobrohotnosti, plemenitosti..... koliko poticajima Božjim u nama ostvaruje čovjek po uzoru na Isusa Kristu, jedinu životnu Mudrost.

Nužnost mudrosti i u poštivanju epidemioloških mjera

(od nošenja maske, do testiranja i cijepljenja)

Žalosno je čuti i pratiti kako se često i vjernici ne skanjuju upuštati u sebeljubne i egoističke, diplomatske i političke igre, ne birajući ni sredstva ni riječi u obračunavanjima s idejnim protivnicima (pa niti u samome Hrvatskom saboru). Zar se to ne vidi i u razdorima koji vladaju s obzirom na način 'gledanja na 'koronu', na cijepljenje, testiranje.... pa i nemali broj vjernika i neki crkveni ljudi pribjegavaju manifestacijama, napadima i etiketiranju onih 'drugih' koji su svjesni da je 'bolest tu' i da se treba čuvati, pa i 'dati cijepiti' uza sve rizike??, vodeći računa o činjenici da mogu lako 'druge ugroziti-zaraziti', a da toga nisu ni svjesni. Fali nam životne mudrosti, one Božje mudrosti, svijesti da nam Bog šalje dobre liječničke i 'alate' odnosno načine kako će sačuvati (što je više moguće) sebe i druge ..... Da budemo još konkretniji, po kojoj i čijoj Mudrosti radi onaj 'crkveni čovjek' (makar i visoko školovan) koji drugome kaže 'skidaj tu masku, to je vražje djelo'. Kojim pravom on to može reći, nasuprot tolikim ljudima (kršćanima) koji koriste sve što nam Bog šalje preko dobrih ljudi da sačuvamo sebe i druge ljude? A što bi takvi koji su 'protiv svega' rekli kada bi vidjeli da se u nekim zemljama stalno (osobito u većem druženju) nosi maska (i kada nema nikakve 'korone') jer ona ipak donekle štiti od raznih štetnih čestica, od zagađenoga zraka, i slično.

MUDROST JE VELIK BOŽJI DAR. BITI MUDAR ZNAČI BITI OBDAREN BOGOM. ALI TO NE ZNAČI DA OLAKO SHVAĆAMO NJEGOVO DJELOVANJE KADA I KAKO SE NAMA PROHTIJE. ON NAS POZIVA DA (IS)PROBAMO SREDSTVA KOJA NAM OSIGURAVAJU SIGURNIJI ŽIVOT.

Istinska je mudrost u tome da otkrijemo pravi smisao svake stvari, svakog događaja i da stvaramo prijateljske odnose sa subraćom ljudima, ne 'praveći se najpametnijima'. Tako se ostvaruje veća čovječnost.

TRAŽITI ISTINU

Krenuti i danas poput Triju mudraca

na put traženja, nalaženja i poklona Novorođenom

- u svijetu sa preostalim 'krhotinama komunističkog ateizma'

Nužnost otvorenosti znanosti području i pitanjima vjere

(U povodu svetkovine Bogojavljenja - Svetih Triju kraljeva - četvrtak, 6. siječnja 2022.)

Poduže promišljanje za one koji su spremni dublje razmišljati

1. Vjerujem u ono što vidim?

Mudraci s istoka (znanstvenici) nisu se ustručavali pokloniti se Malenome djetetu, u uvjerenju da ono donosi što nijedna znanost ne može dati - To je Mesija - Spasitelj svijeta. Vidjeli su obično dijete, ali su nekom nutarnjom intuicijom, glasom savjesti (a to je ona prava Zvijezda koja je dotle dovela), odmah primijetili da se u njemu krije spasenje za kojim ljudi čeznu. Stoga ćemo se pozabaviti činjenicom da su mnogi, slijedeći marksističku doktrinu (neku drugu 'zvijezdu') koja ja isključivala Boga iz čovjekova života, do danas ostali izvan vidokruga nadnaravnoga, onoga što čovjeka nadilazi. Štoviše, to su prenosili na nove generacije i 'natruhe' toga ateizma još i danas 'preživljavaju' u nemalom broju ljudi. Oni se drže samo 'znanosti' i prema tome smatraju se naprednima, dok su drugi 'nazadni'.

Uvijek je bilo i bit će onih koji nisu kadri 'odmaknuti' se bilo od osobnih bilo od nametnutih stavova da se vjeruje samo u ono što je vidljivo, materijalno, što je čovjek stvorio, odnosno u ono što se dade dokazati. Takvi ljudi ne mogu nadići stil života koji ne priznaje ništa što nadilazi čovjeka. Oni vjeruju da se spasenje ne treba tražiti negdje drugdje nego u čovjekovoj moći, u ovome svijetu. A to znači da nije potrebno neko više Biće, Netko od koga dolazi spasenje, to jest Bog, štoviše treba ga isključiti iz života. I u takvom stanju može se ostati cijeli život. Teško je odgonetnuti jesu li to samo plod odgoja u obitelji, ili su do toga školi kroz odgoj i obrazovanje, čitajući one koji su na svoj način pisali o apsurdu vjerovanja u Boga ili gledajući one koji su, barem naizgled, lijepo živjeli 'kao da Boga nema'. Za takve je znanost sve. Jer ona ne može podnijeti nešto što nije dokazivo, što se ne može ljudski protumačiti. Ona je toliko nekima 'udarila u glavu' da smatra primitivizmom svako vjerovanje u Boga koji zapravo ne postoji.

I tako se uvriježilo mišljenje da je vjera za one koji nisu školovani, koji su zaostali uglavnom ženski i stari svijet, dakako i djeca (dok ne 'progledaju'). Pritom im se 'skrivala' istina da je veliki dio vrhunskih znanstvenika, učenjaka, školovanih ljudi u isto vrijeme bio vjernički raspoložen, da su bili istinski vjernici. Oni su bili uvjereni da štogod čovjek više misli dolazi do zaključka da je čovjek ipak ograničeno biće, te da se, prije ili kasnije, mora naći 'pred zidom', u nemogućnosti da sebe protumači, da sam nađe smisao života. I za takvoga znanstvenika i bilo kojega drugoga čovjeka nije 'ispod časti', nešto što ga degradira, već naprotiv izraz osnovnoga poštenja, priznati da je čovjekov život određen za vječnost, te da cjelovito čovjekovo spasenje može doći samo od Boga koji je čovjeka stvorio "na svoju sliku i priliku". On do toga čovjeka silno drži, objavljuje mu se u savjesti i Objavi (u Isusu Kristu), pružajući mu sigurnu pomoć u traženju istinskoga očovječenja.

2. Ostaci krhotina marksističkog ateizma

Ne možemo zanemariti činjenicu da je u našoj situaciji još uvijek, u srednjoj i starijoj generaciji, prisutna protuvjerska naobrazba, koja se najviše odrazila u marksističkoj viziji svijeta i čovjeka, koju je propagirala dugogodišnja komunistička vladavina. Dakako, tu se je 'umiješalo' i umovanje raznih filozofa književnika i ostalih koji su se iscrpljivali u nijekanju Boga i u otklonu od vjere, okomljujući se dakako najviše na katolicizam. Ovdje se usredotočujemo na marksizam, koji je u svojim temeljima bio ateistički nastrojen, i koji se nije zadržao samo na filozofskom umovanju o čovjeku i svijetu već je htio stvorio društveni komunistički sustav, želeći ovladati svim porama ljudskoga života, posebice odgojem i obrazovanjem. Tako odgajani, stariji su prenosili te protuvjerske ideje na svoju djecu. Naime, mnogi su prihvatili Marksovo učenje da je 'religija čovjekova tvorevina'. Čovjek koji sama sebe nije 'stekao ili se pogubio', koji zdvaja nad sobom, tražio je izlaz u vjerovanju 'nekome višem biću izvan sebe' (tzv. Bogu), a da nije bio svjestan da mu zapravo pripisuje ono 'što sȃm ima', što je u njemu samome. Time se na neki način osiromašuje odnosno 'otuđuje', i zato religija nije ništa drugo nego 'otuđenje'. Naprotiv, za Marksa, čovjek je zapravo 'čovjekov svijet' koji uključuje državu, društvo, i sve što postoji, te nema ničega drugog nadljudskoga. A svijet u kojemu čovjek živi je 'izopačen' i najveći problem je u tome što religija to na neki način potvrđuje, sileći čovjeka da 'spas' traži u 'nekom Nepostojećemu' koji nudi čovjeku neku 'iluzornu sreću' kako bi lakše zaboravio svoju ljudsku bijedu, odnosno kako bi strpljivije podnosio 'svoje lance'. I ona nije ništa drugo nego 'uzdah potlačenoga čovjeka', određeni 'opijum', iluzorna sreća. I čovjek će tek onda biti čovjek kada napusti stanje kojemu je potrebna ta iluzija. A to će postići kada se pobuni protiv te 'suzne doline', protiv društvenih odnosa koje religija podržava, jer joj odgovara da drži čovjeka 'pod kontrolom' i čini ga ovisnim (zarobljenim) od Boga i Crkve. Jer sreća se ne može očekivati od intervencije nekog neprisutnog Boga, već čovjek mora sam 'uzeti u svoje ruke' svoj život i svijet.

Drugim riječima, umjesto da se priklanja nekoj iluzornoj, onosvjetskoj istini , mora se uvjeriti da joj je on da joj je 'poklonio' svoje ljudske moći, i tome se 'klanja'. Naprotiv, čovjek se treba revolucionarno boriti protiv svakog izopačenoga svijeta. I dokidanjem tih izopačenih odnosa, vladavine jedne klase (uglavnom bogate) nad drugom (uglavnom siromašnom, bijednim proletarijatom), stvara se novo 'besklasno društvo'. A upravo bi vjera u Boga bila jedna od glavnih krivaca za 'nezdravo' odnosno podijeljeno društvo. I to uvjerenje se pretočilo u razne oblike borbe protiv religije, sve do primitivnih parola (pjesama): 'nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga'. Na svaki se način ljude (milom ili silom) mobiliziralo da se otklone od religije kao sukrivca za takav nepravedni svijet. Jer čovjek ne može doći do pravoga očovječenja dok se ne počne 'okretati oko sama sebe i na taj način oko svoga stvarnoga sunca', pod svojom 'zvijezdom'. I mnogi su povjerovali, morali su se tako deklarirati (makar su u sebi mislili protivno) da napuštaju takav 'blaženi svijet', dotadašnji 'zatucani život' koji ih je 'držao u okovima', kako od određenog društvenoga uređenja tako i religije, koja je praktički bila s njime u sprezi, štoviše 'blagoslivljala' ga.

3. Nema potrebe za Crkvom i njenim 'agentima'?

I zato su postali ne samo nepotrebni, već ih treba odstraniti, svi oni koji su i dalje 'zaglupljivali' narod očekivanjem neke pomoći 'odozgo', vjerom u Boga, a to je Crkva i njezini 'agenti' (svećenici). Takve i slične teorije, koje su nametale svoje 'jednoumlje', čovjeka su kroz dugi niz godina u tom uvjerenju naprosto 'zabetonirale', čineći ga sve nesposobnijim sa sebe 'nadiđe', da krene na put traženja punije istine o čovjeku i svijetu. Nažalost, neki su cijeli život ostali 'pri svome', ne želeći nikako priznati da su 'zavedeni'. S druge strane, to im je i odgovaralo jer su bili smatrani 'podobnima', zapravo privilegiranima i predodređenima za sva vodeća mjesta, a da nisu bili svjesni kako je tek tada nastalo opasno 'klasno društvo', duboko podijeljeno. Istina, bilo je onih koji su uvidjeli da je marksizam u komunističkom sistemu bio jedna od brojnih lažnih filozofskih i drugih doktrina koje su čovjeku obećavale 'raj zemaljski', a zapravo su ga 'zarobljavale', bilo da se radi o nekom 'prosvjetiteljstvu', o znanosti koja se temeljila na isključivosti, o tehničkim dostignućima, i slično.

Ne mogavši svojim teorijama uvjeriti mnogobrojne ljude u 'svoju istinu', a pogotovo ne prisilnim mjerama 'istrijebiti' vjeru i Crkvu, došlo se do zaključka da nema drugoga izlaza nego ju tolerirati, s time da ju se 'izgura na rub društva', jer ona u društvenim odnosima, u odgoju novih generacija, zapravo ne smije 'imati ništa'. Ostaje joj samo da bude 'privatna stvar' koja ne može, štoviše i ne smije, imati nikakva utjecaja u javnome životu. Jer vjera, propagirana određenim jakim institucijama, konkretno Crkvom, postaje kočnica punog čovjekova razvoja, izrabljujući ga do maksimuma i otuđujući 'od njega samoga'.

Ne treba ni govoriti koliki su ljudi stradavali zbog svoje ustrajnosti u vjeri i u istinskom domoljubnom uvjerenju, svjedočeći sliku Boga koji je 'na strani čovjeka', odnosno da vjera nije nikakvo otuđenje. Tisuće vjernika, od bl. Alojzija Stepinca, pa dalje (suočeni s opcijama života koje su bile ne samo dijametralno oprečne kršćanskoj vjeri, dapače otvoreno neprijateljske) ostali su čvrsti u vjeri, sa apostolskim uvjerenjem (riječima sv. Petra, apostola) u uvjerenju: "Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi vječnoga života."

4. Odgovornost i Crkve za pojavu ateizma

Crkva je na Drugom vatikanskom saboru (početkom šezdesetih godina) priznala da su često i sami vjernici krivi što su neki skrenuli u 'vode ateizma', bilo da su vjeru krivo tumačili bilo da su životom ponekad pokazivali da vjera zaista može biti 'otuđenje' ako se zanemaruje ovaj svijet, stvaranje boljih uvjeta za život, s borbom protiv nejednakosti i nepravde. Govoreći uglavnom o duši, milosti, nadnaravi, grijehu i kaznama, često se zaboravljalo da se 'duša ne može spasiti' ako se zanemaruje cijeli čovjek (dušom i tijelom), ako se zanemaruje ovaj svijet u kojem se treba više zalagati za pravednije odnose. U protivnom, za mnoge, za neke možda i danas, Bog postaje neki 'nadomjestak', netko tko 'zakrpava rupe' u našemu životu, neka utjeha, a da nismo dovoljno na strani siromašnih, potlačenih i obespravljenih, a to znači na strani Božjega svijeta u koje vlada istina, pravda i sloboda.

Treba otvoreno reći da kada je oskudna propovjednička retorika pozivala na bijeg i ravnodušnost spram zemaljskoga, tada se radilo o izopačavanju i izvitoperivanju kršćanske vjere. Naprotiv, istinski vjernik je stvaratelj novih međuljudskih i društvenih odnosa. To nema veze s nekim duhovnim parolama, izraženim i u nekim pjesmama, poput one: 'slast božansku okusimo, bjež'mo svijet taj varavi'. A upravo je Isus 'zagazio' u ovaj svijet, u svu čovjekovu bijedu, želeći mu pokazati što je pravo bogoljublje, odnosno da ga nema ako nije povezano sa čovjekoljubljem.

Šteta je što su neki i nesvjesno ovaj svijet prepuštali nekima drugima da ga oblikuju čak i protiv svih Božjih zakona. ar Bog nije "postao čovjekom" u Isusu Kristu, da ovaj svijet učini drugačijim, da zavlada mir, ljubav i pravda, da se nitko ne osjeti obespravljenim? Zato treba glasnije isticati da je Bog 'zakoračio' u ovaj svijet, i od onih koji krštenjem postaju 'Božja djeca' traži da ga učine više 'Božjim'. Bog se zapravo sa čovjekom bori da ga iz tmina grijeha, svakoga zla, besmisla i smrti oslobodi i na vječni život, ali to se ne događa po nekom automatizmu (samo 'sklapanjem ruku') već sa zauzetim zalaganjem. To znači da nije dovoljno 'moliti se', već treba molitvom osnažen raditi, stvarati, tražeći Božje svjetlo da rasprši tmine našega neznanja. Na taj način kršćani pokazuju da se 'znanost i vjera', humanizam i bogobojaznost, ne isključuju, na način da biti na strani znanosti znači biti 'napredan', a vjerovati u Boga znači biti 'nazadan'. Štoviše, prava znanost (i znanstvenik) vodi zapravo prema vjeri kada priznaje da čovjek u svom napredovanju dolazi 'pred zid' kada više ne zna i ne može odgovoriti na neka temeljna pitanja: čemu život i patnja i koji mu je smisao, kako se osloboditi od grijeha, kako ustrajati u dobru, kako se ponijeti prema smrti, i dr. A to može samo istinska vjera.

Moramo voditi računa o činjenici da mnogi, i uslijed dugogodišnje udaljenosti od Crkve (bilo da nisu smjeli bilo da ih se uspjelo uvjeriti da im to ne treba!), i bez minimuma vjeronauka, ne poznaju osnove vjere u Isusa Krista. Oni, želeći štoviše opravdati svoj stav da ne vjeruju ili, ako i vjeruju, a nema ih u crkvi na vjerskim okupljanjima i obredima, navode primjere pojedinih vjernika, pogotovo svećenika koji nisu ništa bolji od njih. Istina, da se bolje shvatimo, nikako se ne može reći da oni koji ne idu u crkvu ili čak ne vjeruju, manjkaviji u ljudskosti i čovječnosti od vjernika. Štoviše, može se reći da među njima ima čak i daleko humanijih ljudi od nekih vjernika koji možda svake nedjelje idu u crkvu. I na tome im treba odati priznanje i reći im da su, i nesvjesno, na 'Božjoj crti', da su blizi Bogu makar ga deklarativno ne priznaju, a on ih prizna. Svi su zajedno ljudi, i vjernici i ne vjernici, i skloni da pogriješe, da se ne pokažu na 'visini zadatka' u svome životu. Međutim, ono što razlikuje vjernika od onoga koji ne vjeruje, jest u tome što je vjernik (ako je iskren) priznanje svoje ponekad grešno stanje, ali je uvjeren da ima 'gdje doći', da se obraća Bogu i ponizno traži oproštenje. Štoviše, Isus je došao za to da se nitko ne izgubi, već da ima život. I u više navrata izražava kako će 'na nebu' biti veliko veselje zbog i jednog obraćenoga čovjeka, svjesnoga svoje grješnosti. Dakle, vjernik se ne može 'praviti važan' i reći da je time što vjeruje 'bliže Bogu'. Naprotiv, on je stalno na putu obraćenja, pozvan na pokajanje i vjerovanje u Božje oproštenje i milosrđe. I, dakako, očekivalo bi se da se to vidi 'na licu Crkve', to jest da svi njezini članovi ne samo nastoje već i da budu ljudi koji će svojim život odražavati Božju ljubav, živjeti što je više moguće po Kristovu pozivu na savršenstvo, koje je ipak 'duži proces' puta prema vječnome životu.

I tako je čovjek pozvan da poput svih, i onih koji još ne vjeruju ili krivo vjeruju, bude stalno u stavu traženja istinskije vjere koju od njega očekuje Isus Krist, da proniče u njegovu Objavu, koja mu se pruža u evanđelju. Tako se svima otvora šansa da "tražeći nađu", točnije "da im se otkrije" Čovjekoljubac, istinski Bog koji je tu, danomice mu silazi u susret u ovoj 'suznoj dolini' u kojoj treba zavladati pravda i mir, ali takav koji čovjeka može istinski usrećiti, otvoriti mu neslućene nadnaravne horizonte. U protivnom, čovjek može i danas nasjedati globalnim igračima, često skrivenim, kao da se nije dovoljno uvjerio da su mnoge prethodne ideologije (koje su Boga isključivale iz čovjekova života) bilo zapravo porobljavajuće, ostavljajući 'na cjedilu' svoje pristaše. Nažalost 'stari ateizmi' su mutirali pa neki na europskoj razini počinju zastupati stav da je najuputnije, u multikulturalnom i multietničkom svijetu, Božić ne zvati Božićem, već nekim nejasnim Praznikom, koji se iscrpljuje u lažnom stanju humanosti koja se iscrpljuje samo u ovozemaljskom 'slavlju' nekoga općega bratstva (a malo fali da se doda: i jedinstva). A to smo već oprobali i uvjerili se da se čovjeka degradira kada mu se ruši njegov nacionalni i vjerski identitet, po kojem je čovjek otvoren svima, u dubokom poštivanju različitosti.

3. Sveta Tri kralja - primjer 'otvorenosti' znanstvenika

Stoga, slaviti neka pradavna Tri Kralja nije neki anahronizam, neko vraćanje u 'mitsku prošlosti', već isticanje kako su magi-zvjezdoznanci, mudri ljudi (mudraci) s Istoka, iz dalekih krajeva, primjer otvorenosti koju trebaju gajiti svi ljudi za nešto novo, u uvjerenju da sami nisu kadri odgovoriti na neka temeljna pitanja koja im se postavljaju. Drugim riječima, čovjek se sam ne može spasiti, već dati se na put traženja Onoga koji ima "riječi života vječnoga", koji čovjeku osigurava vječni život. I taj dugi put traženja vodio ih je do Betlehema. Dali su se voditi 'Zvijezdom srca i savjesti', zvijezdom barem početne vjere, od Bog nadahnute, koja ih je dovela do betlehemske štalice u kojoj su našli Novorođeno dijete, Isusa, Spasitelja. Srećom, izmakli su su zamki Heroda koji se smatrao 'jedinim kraljem', ne priznajući da im doći neki drugačiji 'Kralj', koji čovjeka usrećuje. I 'pali su na koljena', poklonili se i simbolički ga darovali, priznajući ga jedinim istinskim Kraljem-Spasiteljem. Za njih, i potom za tisuće znanstvenika, to nije bio znak poniženja, nekoga 'otuđenja', već iskrenoga priznanja da s ovim Kraljem mogu graditi bolji svijet, uspjeti ne samo za 'neko vrijeme', nego za vječnost. Tako onda, tako i danas, kada su brojni znanstvenici veliki vjernici, jer vrlo dobro znaju dokle seže ljudska kompetencija, to jest da da ne mogu odgovoriti na temeljna čovjekova pitanja kako se izbaviti od zla, postići oproštenje grijeha, duhovni mir, svijest o vječnom životu, o spasenju koji može osigurati samo Bog, Stvoritelj neba i zemlje.

Stoga, bi jedna od glavnih poruka ove svetkovine bila da u košmaru ovoga svijeta čovjek ne smije stati i 'uhvatiti se' samo nekog filozofa, književnika ili bilo kojega umnika, ma kako on pametan bio, i to držati jedinim uporištem. To je poziv posebno mladima, studentima. Naprotiv, pozvan je propitivati se o smislu života, sve do otvaranja samome Bogu, čime postaje iskreni bogotražitelj. I taj će ga put zacijelo jednoga dana dovesti do susreta sa Isusom Kristom koji mu, gle divne li kršćanske novosti, ide u susret. Taj susret oslobađa svakoga tražitelja da bude osposobljen da život i ovaj svijet 'čini novim', ali s Božjom snagom, što je jamstvo da 'zavlada Mir velik dovijeka', kako su još u pradavnim vremenima priželjkivali i naviještali istinski proroci.

6. Ostatci ateizma i u našim selima - nužnost zaokreta u pastoralu Crkve

Nije isključeno da netko postavi pitanje: čemu danas govor o marksizmu i njegovoj ateističkoj 'matrici', kada je to 'pitanje prošlosti'? Pitanje bi bilo na mjestu kada bi tako zaista bilo. Istina, najveći dio nije više 'nabrušen' na Crkvu i svećenike (jer to danas nije nimalo uputno pokazati), štoviše primit će ih 'u Blagoslov stana-obitelji', spremni su za razgovor o nekim pitanjima, osjećajući potrebu da reknu da oni nisu nikada 'bili protiv', ali.... onda počnu sa nalaženjem izgovora. Jasno je da je 1990/1991. prestao jednoumni 'komunistički sustav' kao društveno uređenje, nastupile su demokratske promjene sa svim slobodama dakako i vjeroispovijesti, stečena je samostalna država Hrvatska, što je nažalost trebalo biti i krvlju plaćeno. Makar su još davno prije, posebice nakon Drugog vatikanskog koncila, započeli dijaloški susreti kršćanskih i marksističkih mislilaca, tražeći u dijalogu 'dodirne točke' za boljitak društva i određenih broj mislilaca uvjerio se u gotovo 'sasvim drugo lice vjere i kršćanstva' nego im se prikazivalo, ipak to ne znači da je time 'uglavnom prestala ranija vrsta ateizma'. Istina, dojučerašnji deklarirani marksisti-ateisti vidjeli su da nije uputno propagirati 'stare oblike omalovažavanja vjere', ipak prijašnji ateistički pogled na čovjeka i svijet nastavio je 'živjeti' kao misaoni sklop ('forma mentis') nemaloga broja ljudi, od političara, ljudi kulture, prosvjetnih djelatnika, sve do običnih radnika, pa i dijela seljaka, makar u nekim drugim oblicima. Jer što se godinama 'taložilo u glavi i srcu' (po onoj paroli: laži, laži, nešto će ostati) to je bilo teško iskorijeniti, štoviše kod dijela ljudi to će još dugo ostati. I vidi se da su mnogi ostali, ako ne deklarativno protivnici, ipak od Crkve dosta 'udaljeni'. Pomaka, što se tiče prakticiranja vjere, kod mnogih naprosto nema, makar su devedesetih godina postojale 'neke nade' jer je veći dio ljudi 'naletio' u crkvu, tražio krštenje i vjenčanje, ali u glavnini je to bio 'neki trend ili folklor', neko dokazivanje, misleći da će time negdje 'bolje proći'! - Šteta je što mnogi, po sebi dobri ljudi, kada već u 'onom sistemu' nisu zaista mogli ili smjeli iskazivati svoju vjeru, ići u crkvu, nisu bolje iskoristili vrijeme nadolaska slobode, nastojeći dublje upoznati bogatstvo kršćanske vjere za čovjekov život. Izgleda da mnogi, kao i dio redovitih vjernika, osobito onih koji su to samo 'povremeno', imaju strah od zrelosti što se vjere tiče i pribjegavaju infantilnoj religioznosti koja je komotnija. To se događa svima bez razlike, štoviše i visoko obrazovanim ljudima.

Znači da su ostatci toga i takvoga ateizma i danas ostali, makar u skrivenom obliku. Jer mnogi su očevi i majke to prenijeli, svjesno ili nesvjesno, na svoju djecu pa i unučad. Istina, danas je sloboda i nitko nikome ništa ne brani što se tiče ispovijedanja vjere. Međutim, u takvim obiteljima ipak se osjeća 'praznina', u smislu dugogodišnjega prekida sa prakticiranjem vjere i održavanjem vjerskih običaja, tim više ako je netko iz obitelji bio na nekom 'važnijemu položaju'. I tako se to pretvorilo u 'hladnoću' u odnosu prema Crkvi i vjeri. Iz mnogih takvih kuća ne ide se u crkvu, osim što se djecu upisuje na vjeronauk u školi da ne budu isključena iz 'svoga društva', 'obavljaju se' Prva pričest i krizma, no uglavnom potom dalje se ide 'po starom - obiteljskom običaju, štoviše i nesvjesno odvlačeći svoje vršnjake (prijatelje vjernike) da i oni ne idu u crkvu.

Makar je od tada (od devedesetih) prošao već dugi niz godina, ostao je na snazi i mentalitet osobito što se tiče muškaraca, da je 'polazak u crkvu' stvar žena, starijih i djece. Ako njima priključimo nemali broj onih koji ne idu u crkvu iz nemara, možda i iz toga što su čuli razna 'naklapanja' o Crkvi i svećenicima, onda stvar postaje još ozbiljnija. Svi se smatraju 'nekakvim vjernicima', očito se tako deklariraju i u vrijeme 'popisa stanovništva', ali oni su ipak daleko od vjere i Crkve i na njih se, makar to čudno zvučalo, ne može računati što se tiče života Crkve. Jasno, oni su 'za', dat će svoj doprinos i za obnovu crkvenih objekata, tražit će svećenika za ukop nekoga iz obitelji (računajući da će doći i kada oni umru), ali daju do znanja da se na njih ne računa što se tiče sudjelovanja na misi, odnosno da se uključe u neke crkvene pothvate. A vjere nema bez zajedništvovanja, što se na osobiti način očituje u sudjelovanju na nedjeljnoj misi. Treba ipak reći da je priličan broj krenuo na 'put vjere', krstivši se i u odrasloj dobi, postavši aktivni članovi Crkve, makar je to od njih zahtijevalo priličnu hrabrost, jer su nekada i od samih vjernika čuli ili doživjeli pitanje: a gdje je prije bio? To je očito neke odvratilo da dođu u crkvu.

Međutim, ne može se zanemari onaj 'tihi' i to nemali broj ljudi koji su i dalje ostali daleko od vjere i crkve. Ta činjenica postaje veliki izazov za Crkvu. Ako se tako nastavi, što iz uvjerenja, što iz nemara i dugogodišnje zapuštenosti, može se dogoditi da se postavi u pitanje 'opstojnost' župne zajednice. Makar su neki stručnjaci sociolozi još pred nekoliko godina izjavili da bi bila najtužnija vijest za čovječanstvo, ako bi netko jednoga dana rekao 'da se vjera konačno ugasila', misleći osobito na kršćanstvo, što je za nas 'fiktivna misao', nažalost nije isključeno da bi se, ako se nastavi sadašnjim trendom, moglo dogoditi (makar se to medijski i ne proklamiralo) da bi crkve (barem neke) mogle ostati zatvorene. To se dogodilo već sa dijelom pravoslavnih crkvi (na što se njihovi svećenici češće tuže) a slično se može dogoditi i sa katoličkima (negdje je to već na djelu). A kada se i dođe na liturgiju, 'nijemo se sve promatra', jer nedostaje osnovno poznavanje Mise. (Da se malo olakša daljnje promišljanje jer ovo ipak traži veći misaoni napor), evo jednog događaja u nekom selu gornje Like, još 'u vrijeme komunizma': Sprovod jednog pokojnika (na nosilima) odužio se više sati jer je groblje bilo daleko, a usput se poneki zaustaviše u ponekoj birtiji i tako je pred mrak tek šačica ljudi stigla na groblje. Prije samoga spuštanja lijesa u grobnu jamu stadoše svi 'ko ukopani' kada je jedan od prisutnih prozborio: "Ljudi, pa ovo nije red, pokapamo čovjeka ko blago, nego, znade li netko nešto od religije?" Nasta tajac, jer makar je netko od prisutnih i znao barem 'Očenaš' ipak se nije usudio s njime početi, jer bi se mogao naći netko tko bi to krivo protumačio, i eto nevolje, pa možda i opasnost da se ostane bez penzije! Međutim, jedan se ipak snašao, uzeo je svoj šešir i krenuo od jednoga do drugoga, svatko je nešto ubacio, pokopaše čovjeka i sakupljač sve pozva u birtiju. I nitko mu nije mogao prigovoriti jer nije 'ništa molio', dok je ubacivanje novca ipak većinu, koji su nekada išli u crkvu, podsjetilo na skupljanje milodara u za vrijeme mise. I bilo je nešto od religije, makar 'religije ni blizu'. Štoviše, nitko se nije našao niti u birtiji da išta prigovori 'snalažljivom sakupljaču sa šeširom', odnosno da mu pripiše neku poveznicu sa crkvom - makar je i ovo ispijanje čaše u birtiji bilo 'za pokoj duše' ostavljenoga na groblju. - Vjerojatno je kasnije u užoj grupi bilo nekih komentara, ali bez ikakvih posljedica za 'mudroga šeširdžiju'). Ovaj davni događaj 'nešto govori'. Na što se 'svela religija'?! Razumljivo, reći će netko, bilo je 'takvo vrijeme'. Međutim, nije isključeno da se nešto sličnoga, barem kada je riječ o muškarcima, može dogoditi i danas, jer se (po nekom čudnom običaju) svatko ustručava nešto izmoliti, makar i znade, 'kao da to nije za muškarce'. Kada takvi vide u svojoj blizini neke 'školovanije', osobito prosvjetne djelatnike, ljude na vodećim položajima kako šute, onda se još više uvjeravaju da je 'naprednije' ne moliti, u protivnom ispali bi pred drugima još 'zaostaliji'.

Uložila su se, i još ulažu, silna sredstva u gradnju ili obnovu crkvi, a one se pomalo prazne. Zabrinjava već činjenica da je sve manje ne samo djece i mlađih u crkvi, već i starijih. Istina, vjera pretpostavlja shvaćanje, promišljanje, obraćenje - a to su stavovi za koje je suvremeni digitalni čovjek sve manje sposoban, jer to traži recepcijski napor (kada je mozak više uposleniji!). Stječe se dojam da se vraćamo u vrijeme Rimskoga carstva u kojem je vladalo pravilo, pretočeno u životni običaj da je nužno ljudima osigurati "kruha i igara". Drugim riječima, s jedne strane prevladava materijalistički mentalitet (imati, trošiti, uživati), a s druge strane 'zabavljačka potreba' što je više moguće (otud i jaka reakcija na ograničavanje nekih druženja-veselica u korona-virusnoj situaciji). Istina, vjera se ne iscrpljuje samo u sudjelovanju u crkvenim obredima (na liturgiji), ali ona se tu najviše očituje kada se zajednički slavi Boga i jača vjera, bilo pojedinca bilo zajednice. I postavlja se pitanje, kako to izgleda u sve većem broju obitelji u kojima su gotovo nestali vjerski običaji a obilježavanje nekog blagdana svodi se samo po 'bogatom ručku', a da se sasvim rijetko prije toga zajednički prekriži i pomoli.

Očito je da će i cjelokupno djelovanje Crkve treba 'zarotirati' u nekim drugim smjerovima, od tzv. personaliziranoga pastorala, što znači osobnih kontakata, razgovora s ljudima 'licem u lice', omogućavanja drugačije dostupnosti suvremenijega i primjerenijega štiva koje će se osobito onim 'udaljenijim' moći ponuditi (a ne samo 'leteći' tekst na ekranu portala ili 'fejsbuka'), do stvaranja manjih skupina vjernika (mlađih i starijih) koje će biti spremne na zajedničko promišljanje za novo življenje iz vjere. Očito je da neće trebati dugo čekati da će mlade generacije biti sve manje spremne samo 'pratiti neka crkvena slavlja' (u kojem su dovoljni svećenik i pjevači) već će se morati pružiti prilika za daleko drugačije sudjelovanje, a to nužno uključuje napuštanje starih formi klerikalizacije svega djelovanja. Vjernicima će se morati na sasvim drugačiji način priznati da su subjekti, a ne samo objekti i puki potrošači 'vjerskoga servisa'. Konačno, vjera će morati prijeći 'iz zastava u srca', što znači da će definitivno trebati premisliti neke 'manifestacije', pa i slavlja Prve pričesti, Krizme i Vjenčanja i u središte crkvenoga djelovanja trebat uprisutniti svijest da se radi o 'putu vjere', o rastu, o procesu, te o djelovanju iz vjere na svim područjima života, a ne da se stvaraju neke 'nejasne zajednice, uglavnom samodostatne', neke grupacije/udruge koje 'imaju i nemaju' veze sa Crkvom kao takvom, po principu 'svatko po svome i na svoju stranu'.

Valja voditi računa o činjenici da se sve više smanjuje razlika (negdje i jaz!) između vjernika i nevjernika, budući da su mnogi deklarirani vjernici praktički nevjernici, i svi zajedno trebaju krenuti na 'put obraćenja', osobnijega prihvaćanja Isusa Krista i njegova programa života po vjeri. I na kraju, od 'pastorala čekanja' da netko dođe, trebat će prijeći na 'pastoral prilaženja' ljudima. A na prvom mjestu neće biti administracija već evangelizacija, za što će zacijelo trebati uvelike mijenjati i pripremu budućih svećenika i svjesnijih vjernika laika. Izlaz očito nije u čekanju dok prođe oluja 'nevjere, vjerskog neznanja i indiferentizma', jer će se ove pojave još više pojačavati. Da, vjera je Božji dar, ali se traži i čovjekovo zalaganje - otvaranje!

7. Pred sve većom krhkosti suvremenoga čovjeka

Zar nam cjelokupna situacija, posebice i ova 'virusna', ne govori da se čovjek može uputiti u svemir, na Mjesec, doživjeti silna postignuća, ali da ne može sam izboriti sreću i spasenje za kojim mu srce čezne. I kada je ovaj postmoderni čovjek mislio da je sam sebi dostatan, eto nečeg gotovo nevidljivog, eto 'korone' koja je život silno poremetila, štoviše prisilila čovječanstvo da sve 'zaključava'. Zar i ova situacija nije prilika da se čovjek uvjeri da sve što je postigao na neki način 'stavlja u pitanje', od klimatskih promjena, globalnoga zatopljenja, raslojavanja svijeta na bogate i siromašne, stvaranja novih napetosti i blokova? Ovaj svijet postaje silno nesiguran, gotovo toliko relativan da ga 'svašta' svakoga dana može silno ugroziti. Međutim, ako se čovjek ne osloni samo na svoje snage, ako iz ustava i sustava ne izbacuje Boga, već je pokazao neku otvorenost koju treba dobro vrednovati. Bog i danas trajno dolazi u susret u Isusu osloboditelju i iscjelitelju. Tako čovjek može steći drugačiju strpljivost, iznalaziti načine za promicanje ljudske solidarnosti i ozdravljenja novi život. No, uvjet da se to dogodi jest imati hrabrosti priznati da je ovaj zemaljski život ipak ograničen, da nije jedini, te da je nužno uključiti se u Božji plan po kojemu se život mijenja ali ne prestaje, već prerasta u vječnost. I dok se ovdje trudi da se svim sredstvima bori kako bi ako ne posve uklonio, a onda barem umanjio zlo, svaku bijedu, sve što čovjeka porobljuje, ipak ne zdvaja, jer znade da Bog ne napušta ovaj svijet, da i danas čovjeku daje snagu da izdrži, da stvara 'novi i bolji svijet' koji će se pokazati 'jednoga dana' u svoj svojoj istini. Jer pošto se i raspadne ovozemaljski nastaje nebeski život.

Mnogi, možemo reći masa, od Triju mudraca pa dalje, opredijelili su se za taj put, makar nisu uvijek ni svjesni što Bog pripravlja onima koji se s njime ovdje 'bore' protiv svih nevolja, i najvećega neprijatelja a to je smrt, ali u uvjerenju da je novorođeni Spasitelj jednoga dana, u 33. godini života, završio na križu, umro, ali je treći dan uskrsnu i "živ, živcat opet vlada'. A taj put je otvoren svim ljudima, ne samo jednome narodu (kako su mislili židovski vjerski vođe), već svima, i poganima, nevjernicima, ateistima. Uvjet za to jest traženje Boga 'drugim-novim očima', jer nas je stvorio da ga 'tražeći susretnemo' i to drugima objavljujemo. Tako su očito činili i Mudraci sa Istoka, pričajući putem kuda su se vraćali natrag, o neobičnom Djetetu, o Spasitelju svijeta. Kojeg li važnoga poslanja i današnjih kršćana, koji su se nekako 'uljuljali' u svojoj vjeri, zapravo nevjeri, često misleći da će Bog za njih 'intervenirati' a da oni ne trebaju nešto posebno učiniti, potruditi se u pridržavanju nekih normi, proizašlih iz evanđelja isusa Krista. Zadatak nam je pričati, ponuditi drugima što smo smo osjetili na Misi, štoviše pozivati da nam se pridruže (u protivnom puno riskiraju), udruživati se u akcijama solidarnosti za sve koji su potrebni lijepe riječi i naše pomoći, to je put koji čovjeka vjernika vodi k istinskoj sreći, makar nekad doživio i najteže trenutke, od bolesti do smrti.

8. Svijest o ograničenosti znanosti i tehnike i nužnosti okretanja Božjem svjetlu

I na kraju, nadali smo se da će nas znanost i tehnika osloboditi od straha, siromaštva, bolesti, neljudskih uvjeta života. I u mnogom se pogledu nismo prevarili. Međutim, mnoga su nam nadanja iznevjerena. I neki su pribjegli traženju utjehe u nekim sektama, kod nekih gurua, astrologa i suvremenih vračeva. Ili čak, prepustili se stihiji života, postali indiferentni prema svemu, što je jedna od najtežih bolesti, ne samo u našim gradovima nego i u nekome najzabitnijemu selu. Dolazimo u opasnost da više 'sebe nemamo' i da jedni druge izgubimo. I tako teglimo 'torbu svoga života dokle ide', nezadovoljni sa samim sobom i svima oko sebe, gušeći se u rastućemu individualizmu (a to znači u svojoj samodostatnosti) koji je jedan od najgorih 'virusa' našega vremena.

Međutim, da bi nam ŽIVOT imao SMISLA, i u situaciji koju sve manje razumijemo ne razumijemo, a što se očituje i u stavu prema 'koroni', jedini izlaz je da se protiv toga borimo, da podržimo one, od pravih znanstvenika, liječnika i drugih, koji nam mogu pomoći. Da, vidimo kako smo često sputani i kako nam je povijest često vođena duhom laži, robovanja i uništenja.... I jedino rješenje jest dati se voditi od Božjega Duha, koji nam govori i preko dobrih ljudi da je Istina jača od laži, da je Sloboda jača od ropstva, da su Ljubav i Život jači od mržnje i smrti.

PORUKA LJUDIMA ZNANOSTI I KULTURE

SVETKOVINA BOGOJAVLJENJA je aktualizacija spomena kada su prvi predstavnici znanosti i kulture pali ničice pred Spasiteljem kao malim djetetom. Bili su to zvjezdoznanci, predstavnici najviše prirodne znanosti, koja upire svoj pogled u svemirske daljine. U času kad znanost otvara čovječanstvu put u svemir, kaldejski astronomi, koji su sa svojim simboličkim darovima došli Kristu, trebaju postati simbolom i primjerom svima znanstvenim pregaocima, svim ljudima koji rade na podizanju civilizacije.

O vi svi, koji se dadoste u službu znanosti i kulture, uđite u tu povijest mudraca sa Istoka, uživite se u nju! Iz nje ćete mnogi naučiti: naučit ćete sve ono što vam sama znanost ne može dati a bez čega biste doduše vi mogli biti učenjaci, ali ne i ljudi dostojni uzvišenog čovječanskog imena i poziva. Jer predugo vremena vam se govorilo i uvjeravalo vas da je vjera 'otuđenje' i 'opijum', kočnica ljudskoga razvoja, što se i danas želi 'progurati' na nešto rafiniraniji način.

Naprotiv, od istočnih mudraca vi ćete naučiti kako ne treba gledati samo zvijezde i svemirske prostore, nego treba paziti i na događanja među ljudima, treba vidjeti njihovu bijedu i jad i potrebu za spasenjem! A to znanstvenik ne može postići samo sa svojim umom, svojim laboratorijima i svojim otkrićima, jer cjelovito čovjekovo spasenje nije djelo čovjeka, pa koliko bio učen, već je to djelo Božje, u Isusu Kristu, koji se svojim utjelovljenjem 'ušatorio' među ljudima da im pomogne postići istinski put očovječenja. A uvjet za to jest da čovjek mora biti spreman založiti se, 'staviti na kocku' i sam svoj život, poput Krista.

Od mudraca sa istoka vi ćete naučiti kako treba biti pošteno hrabar i muževno dosljedan u pravdi i ljubavi prema Istini, a ne sebe i svoje uspjehe dati u službu zlim namjerama koji dolaze u laskavim riječima Heroda a hoće u zlo pretvoriti vaš pošteni napor (a taj Herod reče: Idite i istražite pažljivo za dijete, pa dođite i javite mi, da mu se i ja poklonim). Mudraci s Istoka mogu vas poučiti kako treba biti mudro dosljedan u dobru, pa makar se čovjek izložio bijesu i osvetoljubivosti onih koji misle da su silni, da morate biti 'na njihovoj liniji', u protivnom nećete imati mjesta ni u medijskome prostoru!

Čitava ta povijest može vam pružiti također sliku znanosti neodgovorne, beskičmenjačke, puzave, nadmene, karijerističke, kakva bijaše u jeruzalemskih književnika, koji su vjerno i spremno iznijeli svoje znanje na želju Heroda, ali 'ni prstom ne makoše' da bi im znanost postala mudrost, a ne ostala samo sterilno znanje.

Da, znanstvenici moraju mudro paziti da njihova znanost ne postane podloga 'preodgoja čovjeka' kako bi se isključilo Boga iz ljudskoga života i služilo nekim 'politikama' koje izvrću ljestvicu vrijednosti na istinskom domoljubnom i vjerskom planu i u Europi, izrasloj i sazdanoj na kršćanskim korijenima. Naprotiv, objektivna znanost je u službi istine, života, radosti i spasenja, ali svjesna svojih ograničenja i nemogućnosti da čovjeka temeljito usreći, pogotovo ne za razdoblje 'onkraj smrti'. A to znači da bi i učenjacima trebala spoznaja da nema ni u jednom imenu spasenja osim u imenu Isusa Krista.

Mudra izreka

"Narodu duhovnih slijepaca da bi promijenio smjer, ne koristi najsjajnija zvijezda na nebu nego mu treba najdublja provalija pod nogama."

PREMA 'DRUGAČIJEMU' BOGU i shvaćanju krsne vjere

U povodu Gospodinova krštenja i završetka Božićnoga vremena

(Nedjelja, 9. siječnja 2021.)

Poznat nam je događaj kada je Ivan Krstitelj, u vidu pripreme na dolazak Mesije, počeo tako propovijedati da je bilo nužno korjenitije obraćenje, štoviše i polijevanje vodom kao 'znak čišćenja', neke vrste krštenja. Pritom je najavljivao Onoga koji će doći, dakako Jači, u smislu što će taj krstiti Duhom Svetim i ognjem, dakle na nešto sasvim drugačiji i dublji način.

I najednom se pojavljuje tridesetogodišnji mladi čovjek, Isus iz Nazareta, želeći da se i on krsti, pri čemu se događa nešto čudesnoga: "....rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: "Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!"

Teško je zamisliti kako se osjećao Ivan, a pogotovo ono silno mnoštvo. Događa se nešto novo, dugo očekivano, ali još uvijek 's puno pitanja', ali ispunjenim nadom?

Bog nije daleki, on su tu, solidarizira se sa svim narodom

Za nas je bitno da shvatimo kako se događa silan zaokret. Isus želi ući među sav narod. Jedino kršćani imaju sreću znati i u svojim slavljima doživjeti, u kojima je sam sada proslavljeni Krist prisutan, kako se Bog u njemu htio solidarizirati sa svim narodom koji osjeća potrebu Božjega spasenja te se pouzdaje u Božji obnoviteljski pohod. Od sada, pogotovo, nitko ne može reći da je Bog neki Daleki Sudac, koji samo ograničava čovjeka. Naprotiv, on mu prilazi i poziva ga ostvari 'avanturu ljubavi' koja se očitovala u Isusu Kristu, u Bogu koji u njemu preuzima našu ljudsku narav, postaje nam u svemu sličan, osim u grijehu. Kako je drugačije kada se živi u svijesti da Bog prihvaća sve naše slabosti, sve do križa i smrti. Ovaj život postaje pravo 'poprište' punoga čovjekova ostvarenja, koje ne može sam ostvariti.

Dakako, to ne ide po nekom automatizmu, po ostvarenju svega što u svojim molitvama želimo postići, bez prihvaćanja Isusova stila djelovanja. On započinje akciju pomaganja ljudima 'sretnije živjeti', a to znači da postanu svjesni kako su spasenici, s time da i drugima 'podmetnu svoja leđa', da im pomažu. I svi koji će otada biti kršteni, bit će pridruženi Isusu Kristu, njegovu poslanju, zadatku, njegovoj povijesno-spasenjskoj ulozi. Oni će trebati razglašavati Božje djelo kako bi i drugi ljudi spoznali da je i njih Otac u Isusovu krštenju krstio "Duhom Svetim i ognjem". U tom smislu kršćani nastavljaju Isusov spasiteljski pokret kao oni koji su svjesni da su djelitelji Božjega dobročinstva, Božjeg spasenja, Kristovog a ne svoga Duha.

To krštenje kršćana treba se stalno 'događati', a to znači usvajanje onoga što jesmo, prihvaćanje naše situacije - kršteničke situacije.

Čežnja za autentičnošću i potreba čišćenja ideje o Bogu

Jedna od bitnih obilježja današnjeg mladog čovjeka jest upravo čežnja za autentičnošću, odnosno punim samoostvarenjem. Premda je ta težnja uglavnom okrenuta prema 'slušanju njegova unutarnjega dinamizma' (što bi značilo i odbijanje vanjskih ponuda, osobito normi), ipak ovo treba uzeti ozbiljno i u tome vidjeti šansu.

Stoga je temeljno pitanje: što Bog želi danas biti u životu svakoga ljudskoga bića? U svakom slučaju temeljna stvarnost evanđelja nije grijeh, već ljubav Boga koji spašava. To vidimo u Ivanovu Evanđelju i poslanicama: Bog je ljubav i Božja se inicijativa spasenja sastoji u tome da Bog u Kristu postaje "inicijativa ljubavi prema čovjeku". On nije hladni zakonodavac koji diktira svoje zakon čovjeku i oštro kažnjava one koji ga krše. Naprotiv, Bog je nadasve Otac koji ide u potragu za izgubljenim čovjekom, da ga spasi i 'dovede životu'. Sv. Pavao će inzistirati da je cjelokupna Božja inicijativa spasenja u Kristu nadahnuta ljubavlju Božjom prema čovjeku, a što se najviše očitovalo u činjenici da Isus daje svoj život za nas.

Suvremeni čovjek suočen je s osnovnim pitanjem: postoji li negdje u ovome univerzumu ljubav kojoj se čovjek može povjeriti? Bez obzira na izglednu čovjekovu hladnoću prema ovim pitanjima, ipak mnogi suvremenici osjećaju u sebi ovaj očajnički zov, našavši se pred šutnjom neizmjernih prostora koja ga sve više plaši. U svakom slučaju, duboka težnja za ljubavlju, za mirom, za milosrđem, što živi u srcima mnogih ljudi, usmjeruje traženje u smjeru biblijskoga Boga, koji se upravo u Isusu Kristu objavljuje kao misterij ljubavi i nade, te totalnog i radikalnog pomirenja

A što se tiče problema zla (koji je velika prepreka za vjerovanje u milosrdnog i dobrog Boga), put suočavanja s time sadržan je u kršćanskoj poruci, usredotočenoj na patnju, smrt i uskrsnuće Kristovo. Odgovor koji Bog daje, na smrt nevinoga, jest Kristovo uskrsnuće koje otvara put nade za svakog ljudsko biće koje vjeruje u Krista.

U svakom slučaju približavanje evanđelju kroz kategoriju Božje ljubavi ima perspektivu, uzevši u obzir univerzalni karakter traženja autentične ljubavi. Tome treba pridodati kategoriju 'Božjega plana', prema kojemu su sva ljudska bića pozvana postati njegova posinjena djeca, braća međusobno u velikoj zajednici bratstva, pravde i mira. Ovaj je plan Krist započeo, njegov Duh ga dalje izvodi u svijetu.

Kršćani, sada poslije Božićnoga vremena, iz nedjelje u nedjelju, imaju šansu dubljega upoznavanja i susreta sa Isusom Kristom, kako bi mogli biti sustvaratelji novoga Božjega svijeta. To je jedina istinska 'revolucija', to je put ostvarenja 'civilizacije ljubavi' u što uključujemo upravo krštenjem. Svaka je nedjelja i obnavljanje našega krsnoga poslanja, stavljanja u službu svim ljudima, počevši od naših najbližih. To za nas kršćane ne bi smjele biti samo lijepe riječi. Naprotiv, imat ćemo puno prilika za 'činjenje dobra', jer živimo u vremenu silnih neizvjesnosti u koje nas je 'bacila' korona-virusna situacija.