Prema obitelji: početku i temelju životne radosti- uz spomendan sv. Joakima i sv. Ane (26. srpnja)

Pred fenomenom 'raskućenja'

Spomendan sv. Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije, nužno nas upućujena neprocjenjivu važnost obitelji, ne samo na određeno vrijeme već cijeloga čovjekova života. Međutim, problem je što se često 'mirimo' s nekim pojavama koje prijete 'rasapu' obitelji. Već su davno ranije pojedini stručnjaci počeli govoriti, barem što se Europe tiče, o 'fenomenu raskućenja' čovjekova života. Riječ 'kuća' spontano upućuje na obitelj i zato obično kažemo za nekoga da se 'skućio', ne samo da je našao kuću/stan nego i zasnovao obitelj.

Ne možemo ovdje pisati o brojnim razlozima koji u suvremenom životnom ritmu praktički 'razaraju' obitelj. Problem je u tome što se slabo udružujemo za očuvanje 'naše kuće', odnosno 'spašavanje' obitelji. Istina, čovjek se u mnogočemu promijenio, individualizam odnosno povlačenje u sebe te postavljanje u središte kao jedino mjerilo svega, ne pogoduje obiteljskom zajedništvu, ne samo između supružnika, već i njihove djece, a da o starijima i ne govorimo. Zadovoljenje samo vlastitih želja i sebičnih interesa ne ide zajedno sa zajedništvom, što je temelj obitelji.

Čovjek se pita kako to da i kršćani prebrzo usvajaju taj suvremeni ritam, olako zapuštajući neke neprolazne obiteljske vrijednosti, uz opravdavanje da 'danas svi tako rade', da se ne 'može biti iznimkom', i sl. Oduprijeti se nekim općim 'trendovima' zaista nije lako, pogotovo na to pripremati djecu i mlade. Zato blagdan sv. Ane, koja je u kršćanskoj tradiciji u prvom planu, stavlja pred nas potrebu promišljanja o ženi/majki. Uz prevažnu ulogu oca, ne bez razloga još se uvijek drži do uzrečice da 'žena drži tri ugla kuće'. Žena ili majka ima posebnu važnost i duhovnu jakost, što se očito moralo osjetiti i u kući u kojoj se rodila i odrasla Božja izabranica, djevojka Marija, koju će anđeo nazvati 'milosti punom', dostojnom da postane Majka budućega Mesije, Isusa Krista.

Jasno je da možemo samo pretpostavljati kako je mogla izgledati kućna atmosfera u kojoj je Marija rasla. Ne baveći se razmišljanjem o mogućim običajima ondašnjeg pradavnog vremena, ipak ne možemo a da ne zaključimo da je Marija tu imala priliku usvajati jednu od temeljnih vrijednosti, a to je otvorenost Bogu, koji jedini može dati smisao čovjekovu životu. A to je upravo danas problem 'broj jedan' mnogih naših obitelji koje, makar su se uvjeti drastično izmijenili, sve manje nalaze načina da pospješuju tu otvorenost Bogu i životu u cjelini.

Ipak, hvala Bogu, treba reći da i danas imamo nemali broj takvih kršćanskih obitelji, koje žive suvremenost, ali i drže do onoga što trajno ostaje, makar ih se proglasilo 'konzervativnima'. Zanimljivo je kako se neki usuđuju tako etiketirati te kršćanske obitelji, u isto vrijeme vidjevši da je u njoj sklad, makar nekad bilo i napetosti, da u njoj uglavnom prevladava radost, kao plod istinske vjere u Boga. Nije to samo vjera po nekoj tradiciji koja ne može na 'dužu stazu' postati životnom okosnicom, posebice ne u nekim težim životnim situacijama.

Nije lako, ali se može izdržati!

Razumljivo je da se češće pitamo: kako se ipak radovati u okruženju u kojem je na djelu nepravda koja se očituje u raslojavanju društva na bogate i siromašne, velika nesigurnost, nezaposlenost, rascjepkanost života, nervoza, pomanjkanje ljudskosti uz podvale i podmetanja, nervoza, apatija i zamor? Bilo je i prije teških situacija, i u vrijeme Joakima i Ane. Možda je danas problem i u tome što su nam previše 'porasli apetiti', uslijed obasutosti raznim ponudama.

Ne bismo li kao kršćani trebali biti svjesniji činjenice da kada Bog povjerava neku odgovornost, a to se može reći za svaku obitelj i pojedinca, očekuje da se uvjerimo kako smo odviše krhki, siromašni i nedostatni. Jer ako se, naime, oslonimo samo na svoje snage, brzo ćemo klonuti. Rješenje nije u razočaranju i bijegu, već u jačem prianjanju uz Boga. Danas je trenutak da obnovimo svoju opciju za Boga u kojemu ljudski duh može naći svoje istinsko dobro. Može netko na izvanjski način pokazivati, simulirati radost, ali ona nije utemeljena. Civilizacija koja niječe Boga osuđuje se na duboku žalost, na pomanjkanje uspjeha. Može se čovječanstvo razvijati do interplanetarnih granica, ali sva dostignuća neće moći nadomjestiti ono što duh čovječji uvijek traži, a to je posljednja sreća, mir, sigurnost, vrednote koje se može postići samo u Bogu.

O vrati se Bože - u naše obitelji!

U 3. stoljeću, u Egiptu, na upit velikom ranokršćanskom piscu Klementu Aleksandrijskom "što bi učinio da pridobije nekoga za vjeru u Krista", on je odgovorio: "Pustio bih ga da u mojoj obitelji provede godinu dana!" Bio je, naime uvjeren da jedino življena vjera u obitelji može obratiti nekršćanina. Koliki će se čitatelji složiti s ovim odgovorom i što se tiče danas njihove obitelji?

Ne znači da se očekuje da u kršćanskoj obitelji uvijek vlada 'nekakva idila', što očito nije uvijek bio slučaj niti u kući Joakima i Ane. Razumljivo je da se nekad pokolebamo, da čak posumnjamo i pitamo se: što će biti od našega života posebice u ovoj današnjoj neizvjesnosti? Međutim, vrijeme je da svatko od nas bude sposoban prepoznati one velike mogućnosti koje ima u sebi i velika iščekivanja koja Bog u njemu pohranjuje, a koja i društvo ima prema njemu. Važno je da se svatko osjeti važnim (od djeteta do posljednje bake) da živi kao 'glavni glumac' u stvarnosti koja ga treba. Bog ne gleda tko je tko po položaju, zanimanju, a pogotovo ne ljepoti ili bogatstvu. Svatko, baš svatko je važan. I Bog želi da svatko bude radostan i da postigne spasenje.

Kako ne poželjeti da se taj Bog Isusa Krista vrati u naše obitelji? Uvjeren sam da mnogi danas to priželjkuju, makar otvoreno to i ne priznali. Mnogi su čuli za velikog pisca, inače nihilistu i nevjernika F. Nietzschea, i čitali neka njegova djela. Pitanje je koliki su čuli i za njegovu čežnju pred kraj života koju je ovako izrekao: "Svih potoka mojih suza k tebi vodi tijek! I mojeg srca zadnji plam - k tebi tinja! O vrati se, ti nepoznati Bože, moja boli, moja zadnja srećo!". Šteta je što on nije, barem ne javno, povjerovao, kao i mnogi danas, da je taj 'nepoznati Bog' ipak jednom istupio iz svoje skrovitosti, i to uz suradnju kćeri Joakima i Ane, to jest Marije, da je postao Bog u Isusu Kristu, prošavši kroz sve naše životne nevolje sve do smrti, ali i uskrsnuća, došavši nazad k čovjeku. I danas želi doći u naše obitelji, ne zaobilazeći nikoga pa ma kako grešan bio, jer on je Bog ljubavi i milosrđa, na što nas Crkva ove godine posebno poziva.

Milan Šimunović