Problem kada čovjek traži Boga 'po svojoj mjeri'

Često se događa da čovjek, tražeći Boga, ipak traži 'boga na svoju mjeru'. Dakle, traži Boga, ali se ispostavlja da traži nekog 'svoga boga', i to kao pojedinac ili čak narod. To je 'bog' koji bi trebao ispuniti njegov 'ja', njegovu prazninu ili izliječiti njegovu ranu. To je sve stvarno, ali to nije Bog, već samozavaravanje, bilo osobno bilo da mu drugi to 'serviraju'.

Bog je sasvim drugi.

On nije zato tu, ili nije samo zato, da liječi moj jad. On nije moj Bog, moje grupe ili mojega klana, štoviše i moje nacije. Ne, to nije Bog, makar imamo za to puno primjera u povijesti.

Bog je suvereno slobodan, sasvim drugi, ima druge misli i tako sve čini. Njemu su svi briga. On traži izlaz i spasenje, ne po našim htijenjima i raspodjelama, nego po dobroti i milosti svoga srca koji nadilazi ono u čemu smo mi.

Vodimo računa o činjenici da bogotražiteljstvo može završiti u stvaranje nečega, odnosno projiciranje u nešto što bi udovoljilo i samo ojačalo moju ograničenost. I zato je problem kada Boga tražim 'na svoju mjeru' ili za svoj interes.

A Bog nikada nije ni u čijem posjedu, On je jednostavno - Bog. Ono o čemu je riječ u Pismima (u Bibliji) jest upozorenje na to: Boga ćeš naći kad ga čuješ na što te poziva. Nije riječ o tome da ti nađeš Boga na svoju mjeru, nego da postaneš "čovjek na Božju mjeru".

Prapočetak bezbožnosti jest kad se sve mora vrtjeti oko 'ja': ja, ja i opet ja ... A u središtu naše ispovijesti vjere čitamo: "Koji radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa...". Time 'boguje' "Bog-za-nas" ili "S-nama-Bog"- to mu je ime "Emanuel". Tek kad smo otkrili da ima i drugi, tek kad saznajemo - a to je veliko otajstvo i paradoks kršćanstva - tek tada otkrivamo tko smo mi. Kroz velo 'drugosti' znamo tko smo: da smo bratu brat i da svi trebamo milost (prijateljstvo) Božju. Jer jedini je On, Bog, bitno drugi, a mi smo svi njegovi, svi koji trebaju njegovo spasenje.

Samo milosti Božjoj imamo zahvaliti, mi zemljani ljudi, kad ugledamo, uvidimo ono što će se u Pismima (Bibliji) zvati svjetlost. Ta svjetlost u kršćanstvu jest uvijek konkretna, ta svjetlost je jedna osoba - Isus Krist. U njemu se očitovalo kako Bog djeluje, što to Bog poduzima, kako ćuti, što čini među ljudima. On je prema tome "naš zakon", u njemu imamo mjerilo naših života. Kad njega upoznamo i na njegov put pođemo, imamo život. Spašeni smo, progledali smo. Biti kršćaninom znači poći na jedan novi put, a taj novi put jest onaj put koji je među nam prolazio Gospodin Isus. Bog se ljudima uvijek očituje u izlascima među ljude i tada biva prepoznat kao Bog; kao onaj koji uvodi u novo, koji omogućuje da se prevlada ono u čemu si zatečen, zarobljen. I onda zbilja treba početi novo.

Otkud sve to? Otud što se u Isusu Kristu sam Bog očitavao za ljudsku mjeru time što se do kraja, to jest, sav se saopćio. Odnosno Bog je zaživio među nama naš život, na čovjekov način, sve dotle da čovjek i Bog nisu dvije različite stvari. Čudno, reći će netko. Da, ali zato treba pogledati isusa i vidjeti kako se to spojilo u jedno. Po Isusu Kristu jedan je iz čovječanstva u tijelu, samo prvi među mnogom braćom - reći će Pisma - ušao u Božji život cjelinom svoga bića io proživio ljudski život, onako kako ga Bog očekuje, na što ga poziva, do pune mjere. Otada nema više nikakva opravdanja, nikakva razloga traži nekog drugog 'boga na svoju mjeru'.

M. Š.