Prva korizmena nedjelja (21. veljače) KRŠĆANSKI "PUSTINJSKI HOD"

1. Zašto ovako naslovljena misao 1. korizmene nedjelje? 

Zato što se, kada malo bolje promislimo, svi više ili manje nalazimo u određenoj pustinji. Mnogi stručnjaci tvrde da se današnji čovjek ipak nalazi u velikoj osami (u pustinji), izložen raznim životnim nedaćama (kušnjama). I, uza sve pozitivne trenutke, mnogi se osjećaju izgubljenima, kako bi se reklo, ne znajući kuda bi sa sobom.

2. Naime, redovito se 1. korizmene nedjelje naviješta šire ili kraće izvješće evanđeosko izvješće o Isusovu boravku u pustinji 40 dana, kamo ga je odveo Božji Duh, prije njegova javnoga djelovanja. A prema biblijskome poimanju pustinja je mjesto gdje se obično zadržavaju demonske sile, ali i mjesto gdje se može susresti Bog i dobiti životni poziv. Četrdeset dana podsjeća na negdašnje četrdesetgodišnje lutanje izraelskog naroda kroz pustinju, nakon egipatskog ropstva prema obećanoj zemlji. I đavao se približio Isusu sa svojim napastima (podmetanjima i nagovaranjima).

3.  I Isus sada ponavlja i dovršuje pustinjski put svojega naroda, koji je bio često kušan. A kušnja označuje izloženost raznim laskavim ponudama koje čovjeka dovode u mučnu nedoumicu, te i nedaćama, nesigurnostima, oklijevanjima, strahovima od protivnika, tjeskobama i dr. Premda bi se moglo primijetiti da to Isus nije smio doživjeti, da to njega nije bilo dostojno, jer je bio Bogo-čovjek, ipak on prihvaća sve što spada u čovjekov redoviti život, a to znači i kušnju Sotone (njegove ponude samo da mu se pokloni). Naime, gledajući njegovo cjelokupno djelovanje često je bio na udaru pismoznanaca i farizeja, razočaran zbog krivih tumačenja njegovih riječi i čudesa, izmoren sporošću svojih učenika da usvoje volju njegova nebeskoga Oca, da u cijelosti prihvate Božje kraljevstvo.

4. Međutim, Isus iz đavolske kušnje u pustinji, sve do zadnjega časa u Getsemanskom vrtu (prije muke i smrti), izlazi kao pobjednik, boreći se protiv svega onoga što izobličuje čovjeka, kao što su gramzivost, nepravda, mržnja, nasilje, strahovi, besmisao, očaj  itd. Vjeran svome unutarnjem dinamizmu, on ujedno Bog i čovjek, odlučno odbija Sotonine ponude. Još više prihvaća i usvaja plan svojega Oca da bez prestanka opet stvara čovjeka na sliku Božju.

5.  Ovom Isusovom odlukom započinje obnova cijeloga čovječanstva. Započinje spasenje čovjeka, koje je sada zajamčeno. On naviješta što se u njemu već ostvaruje: "Ispunilo se vrijeme. Kraljevstvo Božje je blizu", a to znači sretan čovjek, pobjednik u đavolskim napastovanjima. I zato će reći: "Obratite se i vjerujte Evanđelju". Time otvara mogućnost da se može promijeniti duh, mentalitet, život. I onaj tko prihvaća Evanđelje započinje novo životno iskustvo, radost obraćenja. Jer počinje energičnije odbijati razne životne ponude koje čovjeka na kraju degradiraju, preobražava se i opredjeljuje se za sve ono što je dobro. I tako malo po malo postaje čovjekom u kojemu se očituje prisutni Bog.

6.  Vrijeme korizme koje kršćani započinju je vrijeme odlučnoga odgovora na poziv Evanđelja, a to je povjerovati Isusovoj radosnoj vijesti i obratiti se, a to znači obnoviti se na sliku i priliku Božju. Zar to nije radosno vrijeme, pa i u manjim odricanjima?

7.  Zato nije čudno reći da je vjernički hod zamišljen kao hod kroz pustinju. Vjernik se doista u svojoj vjeri uputio prema novom nebu i novoj zemlji, poput Isusa, koji je prošao ovozemaljski hod kroz pustinju (kroz velike borbe i križeve) i dovršio ga slavnim uskrsnućem.

8.  Tome se i mi nadamo. Ali zato treba prihvatiti ovo vrijeme kao priliku za našu obnovu, razmišljanje i obraćenje. I neka na sve siđe blagoslov s neba i prati u svakidašnjim iskušenjima, da nitko ne posustane, već da radosno kroči naprijed.

9.  Najveća opasnost koje bi se kršćanin morao uplašiti jest gubitak životne radosti, bez koje, kao duševne vatre, nema snažnog vjerskog života, nego samo mlitavost i osrednjost.

Priča o  đavolskoj taktici napastovanja

Neki je crnac, kršćanin, pratio svoga bijelog gospodara u lov na patke.

I upustili su se tako u razgovor o nekim vjerskim pitanjima.

Gospodar reče:

"Ne razumijem zašto ti stalno govoriš o grijehu i đavolskim napastima. Ja evo ne osjećam nikakve napasti. Mene taj đavao pušta na miru. Ne vidim da me je kada smetao ili napadao."

Crnac odgovori:

"Mogu li ti to objasniti? Vidiš, mi ćemo uskoro loviti patke. Kad ti budeš opalio iz puške može se dogoditi da padne nekoliko pataka mrtvih. Ja ih ne sabirem već ih ostavljam ležati na zemlji, jer one su već naše. Mene će zanimati one koje budu samo nastrijeljene, te koje će pokušavati pobjeći. I ja ću za njima trčati dugačkom motkom, pokušavajući ih dokrajčiti.

Vidiš! Ti spadaš u one patke koje je đavao već ustrijelio. Ostavlja te na miru, jer zna da si već njegov. A ja sam samo "ranjena patka", jer sam nekad zgriješio ali sam ipak pokušavao odbijati njegove zavodljive ponude, i htio bih mu pod svaku cijenu pobjeći. A on trči za mnom i svojom me dugom motkom pokušava dotući, a ja se ne dam."

I tu je razgovor stao, jer se gospodar najednom zabrinuo i duboko zamislio.

Tko znade što je sve ovaj gospodar mislio?

Pitanje za tebe kršćanine: Što ti misliš?