PRVA KORIZMENA NEDJELJA - Godina C (6. ožujka 2022.) Kako izdržati u kušnjama života?
Svake godine, na početku Korizme, čitamo evanđelje o Isusovim kušnjama sa strane đavla.
Mi se danas pitamo koja je nakana evanđeliste Luke ? Ključ za pravilno shvaćanje ovog evanđeoskog izvatka svakako je stalno pozivanje na različite biblijske epizode u vrijeme boravka izraelskoga naroda u pustinji. Imajmo pred očima najprije sam vremenski podatak: korizma traje 40 dana, a to odgovara četrdesetgodišnjem lutanju Izraela kroz pustinju. I Isus navodi odgovore đavlu iz knjiga Staroga zavjeta.
Počnimo s pojedinim kušnjama.
PRVA kušnja, koja se odnosi na glad, glasi: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom." Čujmo malo širi tekst koji Isus citira iz Starog zavjeta, s naglaskom na jednom kratkom tekstu: "Sjećaj se (govori se Izraelu) svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili neće? Ponizivao te glađu i morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.
DRUGA kušnja (na visokom brdu, gledajući sva kraljevstva zemlje), glasi: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje." Ova druga kušnja tiče se časti i vlasti. Prije nego su ušli u obećanu zemlju da je zaposjednu, Bog opominje svoj narod da se čuva idolatrije (klanjanja lažnim bogovima) čemu je Izrael nažalost podlegao. Mislili su da su im potrebni mjesni bogovi da bi uživali plodove svoga osvajanja. Nije dovoljno vjerovao u svojega Boga, dalekog Boga sa Sinaja, da bi se jedino njemu klanjao. Radi se dakle o vlasti, koja odgovara političkoj vlasti.
TREĆA kušnja odnosi se na 'vlast nad samim Bogom'. Isusov odgovor se odnosi na tekst iz Staroga zavjeta: "Ne iskušavajte Jahvu, Boga svoga, kao što su ga iskušavali kod Mase." Naime, u Masi i Meribi Hebreji su od Boga tražili čudo da ne umru od žeđi u pustinji. U kontekstu ove zgode 'kušati Boga znači od njega samovoljno tražiti znak njegove prisutnosti, njegove zaštite, njegove vjernosti Savezu. zahtijevati od Boga čudo znači vrijeđati Boga.
U zaključku se kaže da je đavao 'iscrpio sve kušnje'.
U ovim trima kušnjama sažete su bitne kušnje kojima je čovjek podložan u svojemu životu.
Četrdesetica (trajanje Korizme) je slika našega života. I mi na neki način putujemo kroz 'pustinju', gdje osjećamo glad i žeđ. To su naše životne prilike, nekad i danas, u raznim oblicima. Od Boga očekujemo da se zauzme za nas, da nam bude kao neki 'stoliću, prostri se'. Ili da samo mahnemo čarobnim štapićem pa će nam biti što želimo. Više nam je stalo do 'imati' nego do 'biti'. Međutim, ono što čovjek posjeduje ne može ispuniti težnje njegova bića niti dati smisao njegovu životu. Niti mi nismo spremni učiti iz iskustva drugih kao ni Izrael iz iskustva svoje povijesti, kako je zabilježeno u Pismima, Isus je na sebe primijenio izreku: "Ne živi čovjek samo od kruha ....".
Kada je čovjeku dobro, kada je stigao u 'obećanu zemlju' (kada se skućio, domogao raznih dobara, ostvario neke karijere ...), lako zaboravlja dalekog Boga i stvara si mnoštvo drugih bogova. Njima se čovjek klanja, ne uviđajući da to klanjanje postaje robovanje. S njime ovladava 'knez ovoga svijeta'. Isus po svojoj kušnji započinje put oslobođenja prema Obećanoj zemlji (što će se dogoditi u Jeruzalem: muka, razapinjanje ali i uskrsnuće), prema novom nebu i novoj zemlji, Kraljevstvu Božjemu. I tu nam pokazuje pravi put do Boga, put koji vodi u slobodu.
Treća kušnja se odnosi na vlast nad samim Bogom. To je zapravo obrnuta vjera, što znači i nevjera ili magija. To je velika zamka jer se hoće Boga staviti u svoju službu: "Ako si Bog, učini to i to!" Ako ne učini, onda nije Bog (za nas). Ako učini, opet nije Bog, jer je poslušao naše prohtjeve, kako nam se svidi. Koliko puta se takav mentalitet uvuče u naše molitve?! Ako nismo uslišani, bunimo se protiv Boga i okrećemo se od njega.
Pobjedivši kušnje Isus se objavljuje kao vjerni narod, pravi Izrael, Božji sin. U Isusu Izraelova sudbina nalazi svoje dovršenje. Isus je odbio mesijansko shvaćanje svojih suvremenika. Za njega je vremeniti mesijanizam (kraljevanje) đavolska napast. Jedini je pravi mesijanizam onaj koji odgovara Božjem poslanju i koji je poslušan njegovoj riječi.
I mi smo izabrani, krštenjem smo postali Božji sinovi, Božja djeca. Povijest čovjeka je prije svega povijest Božjeg djelovanja na nama (povijest spasenja), ali postoji i drugo djelo: đavao koji kuša i zavodi. U borbi nismo sami, s nama je Isus koji je doživio svoj Izlazak (pobjedu). On nam nije dao samo primjer kako nadvladati kušnju, on je s nama u kušnji. S njime ćemo i pobijediti.
PRODATI SE ĐAVLU?
Ne smijemo nikada smetnuti s uma da se đavao umije ušuljati - zato ga oličava zmija - u sve naše brige i uspjehe: da se olako domogne kruha i krova, društvenoga položaja i moći ... Zar olako? Na kraju, ali već od početka, trebaju se njemu pokloniti, prodati se đavlu. Čovjek se u svakom slučaju mora klanjati: ili Bogu ili đavlu. Možda će netko reći da je to preoštra alternativa, jer mnogi kažu da se 'nikome' ne žele klanjati. Uostalom, to je i neko poniženje, a mi smo ipak preponosni ljudi. Ipak se ne/prilika klanjanja uvijek pojavljuje, i to u raznim neprimjetnim oblicima. Jer i prevelika sigurnost, samodostatnost može značiti 'klanjanje sebi', što je opet neka vrsta opasnosti.
Kršćanin je pozvan da se Bogu jedinome klanja i poklanja. Ali to nije neko ponižen je, neko ropstvo, već darivanje, povjeravanje, u uvjerenju da mu to jamči osobni uspjeh, 'na dužu stazu'. Evanđelje nas upućuje na kršćaninovu temeljnu snagu, a to je riječ Božja ili Sveto pismo.
Ne propustimo zapaziti; i đavao je 'majstor' Biblije. On je pozna i navodi vješto i istrgnuto, sebi u koristi, da postigne svoje ciljeve. Služi se poluistinama. Krist mu suprotstavlja cjelovitu Bibliju.
Eto nam korizmene pouke i poziva. Hoćemo li izdržati borbu koja nam se nameće, pođimo ponovo u 'školu Božje riječi', ali cjelovitije i dublje.
PUSTINJA 'PLAČE'
Stara afrička priča pripovijeda kako je misionar promatrao čudnovato vladanje nekog beduina. Uvijek iznova lijegao bi ovaj svom dužinom na tlo i naslanjao uho na pustinjski pijesak.
Misionar ga, začuđen, upita: "Što ti zapravo radiš?! Ustavši beduin reče: "Prijatelju, slušam kako pustinja plače: htjela bi postati vrt."
Pouka
Zar i naš život često ne sliči pustinji.
Je li se u nama pojavila želja da postane 'vrt', da u njemu nešto raste što donosi plodove?
PRAZNINA
(Suvremeni čovjek)
Vidite, ja imam zaista sve što se može kupiti novcem i što - kako se to kaže - život čini vrijednim života. Mogu se ludo zabavljati sa svojim prijateljima koji su u svojoj nutrini prazni kao i ja.
Košulje nabavljam iz Pariza. Ali i onda kad nosim, odijelo koje je kupljeno u Londonu - u meni je praznina koma mi život čini teretom.