RAZMIŠLJANJE UZ BIBLIJSKA ČITANJA NA PETNAESTU NEDJELJU KROZ GODINU
PUT UDVOJE
"I zapovijedi im da na put ne nose ništa osim štapa ...(iz Evanđelja)
Gospodine,
nije tvoj plan
da mi ovdje daješ
novca o pojasu
ni torbe ni sandale
na put u novi dan,
već samo ove male
ploške Kruha
i kapi Vina,
što nose tebe -
u svijet razrovan.
Upravo mi to treba:
da više ne putujem sam.
Ti si moj štap
kojim progonim
umor što me vreba,
zle misli što se jate
iz crnim sjena
i s Mojsijem
iz tvrdih stijena
izbijam slap
novog života sebi
i svima što me prate.
Razmisli zašto se obeshrabruješ
ako te 'ozbiljno' ne shvate kada pričaš
o Bogu i radosnoj vijesti koju nam u Isusu pruža.
SUDBINA RADOSNE VIJESTI
Tako su govorili građani grada X kad im učenici Isusovi htjedoše donijeti radosnu vijest:
- Ne želimo vas vidjeti. Ne želimo vas čuti. Ne želimo s vama razgovarati.
- Znam se mi zaštititi od vaše vijesti. Zakovat ćemo vrata i prozore.
- Vaša vijest donosi nemir. A mi hoćemo svoj mir.
- Vaša vijest sili na promjenu. A mi se baš udobno smjestili.
- Vaša vijest traži obraćenje. A mi već imamo svoj put.
- Što nam treba možemo si sami kupiti.
- Ne razarajte naš red.
PRTLJAGA
Ako želite biti glasnici Božje ljubavi, ne možete ništa boljega uzeti na put
- kud god pošli - nego li odsjaj ljubavi Božje u vašem biću.
Ljubav je pravi svjetski jezik.
Razmisli: ima li u meni te Božje ljubavi?
POVRATNA KOČIJA
Poznato je da sv. Ivan Bosco (osnivač Družbe salezijanaca) za vrijeme svoga života nije prošao bez osporavanja.
Dogodilo se da se jednoga dana kod njega pojavila dva 'prijateljski naklonjena' svećenika i pozvala ga na jednu malu vožnju. Kočija je već bila pripravljena, ali je kočijaš imao nalog da vozi u ludnicu gdje je ovog navodno od umišljene veličine bolesnog svećenika
trebalo dovesti k pameti.
No don Bosco nije bio sam dovoljno mudar da prozre njihove namjere, nego i dovoljno lukav da im pomrsi planove. Zato je pustio da dvojica velečasne gospode prva uđu u kočiju a onda zalupio vrata i zaključao ih izvana.
Kočijaš je izvršio svoju zadaću i nije se dao smesti protestima svoje putnika (velečasnih).
Zaključak:
Isus također nije prošao bez osporavanja. Više su puta 'oštroumni' promatrači njegove osobe tvrdili da on nije posve normalan: no, dok je jednima više izgledao kao tip 'siromašne budale', drugi su ga ubrajali u manje bezopasnu skupinu opsjednutih.
Slično kao don Bosca i u Isusu su slučaju nagađanja o njegovom sumnjivom duševnom stanju dolazila iz vlastitih redova. Ali io on je znao na svoj način 'otpremiti' svoje najbliže.