SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU - C (24. srpnja 2022.) Čuje li Bog našu molitvu?

Za veliki broj vjernika uvijek je aktualna dilema: Moliti se Bogu li ne? Čuje li uopće Bog našu molitvu? I uslišava li nas? Čudna pitanja, ali ipak se mogu često čuti.

Poslušajmo najprije evanđeoski izvještaj od evanđeliste Luke.

"Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenik: "Gospodine, nauči nas moliti kao što je Ivan naučio svoje učenike." On im reče:

"Kad molite, govorite: "Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji dan na svaki dan! I otpusti nam grijehe naše; ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!"

I reče im: "Tko to od vas ako ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: "Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta vratio te nam što staviti preda nj!" A onaj mu iznutra odgovori: "Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem ...' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti." "I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se."

"A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu."

Moliti ili ne?

Isus očito na to pitanje odgovara potvrdno. O njemu je zapisano da je mnogo i intenzivno molio, te je u tom smislu djelovao i na učenike koje uči moliti, konkretno Oče-naš. Ta se je molitva (u duljoj verziji koju je zapisao apostol Matej) proširila svijetom. To je jednostavna molitva koju može razumjeti i dijete, a opet tako sadržajna da ni odraslom čovjeku nije prejednostavna. Ona uvijek je uzorak kakva bi molitva trebala biti.

Ipak, i dalje se postavlja pitanje da li moliti, što je osobito problem kod mladih i odraslih. Na to pitanje ne može se odgovoriti tako da mnogi ne bi bili zadovoljni. Međutim, već na početku treba reći da molitva, prije nego što iziskuje naš mar, predstavlja Božji dar. Potrebno je umjeti zastati usred gužve života, osluhnuti posred buke ovoga svijeta: "Ja stojim na vratima i kucam ... blago onome tko mi otvori vrata" (piše u knjizi Otkrivenja). Moliti se može posvuda. I ne treba uvijek samo moliti-prositi "Daj mi, Bože! Nije to loša molitva. No ona se treba vinuti do vrhunca, a to je molitva divljenja Bogu: "Bože moj, kako si lijep, čudesan ..." I treba da grli cijeli svijet. To je tzv. zagovorna molitva, molitva za druge, umjesto drugih.

Kako moliti?

Moramo odmah reći da ne izgleda da je svako izgovaranje 'molitava' automatski i prava molitva. Nitko ne kaže da su molitveni 'obrasci' (koje imamo u našim molitvenicima) nepotrebni, osobito na zajedničkim skupovima. Ali ostaje uvijek pitanje nismo li mi kršćani možda naučeni "hvaliti Boga ustima", a da nam je ipak 'srce daleko'. Naime, Isus je na tu pojavu upozorio svoje suvremenike i mi danas nismo od toga imuni. Očito je da ćemo i mi kao učenici u evanđelju morati često pitati Gospodina da nas 'nauči moliti'. Ne radi se samo o nekim molitvenim obrascima, o nekim molitvicama. Riječ je u prvome redu o našem stavu.

Svakako, u konačnosti se radi o tome: što je to molitva, što znači moliti? Uz rizik da budemo 'staromodni' i 'frazeri' valja ponoviti staru 'definiciju' molitve: molitva nije govor o Bogu, pa ni jednostavno govor Bogu nego razgovor s Bogom koji neće uvijek biti govor riječima nego radije govor srcem, dapače koji će morati biti šutnja i slušanje. A to znači da je potrebna velika vjera u Boga živoga i nazočnoga. Takva molitva s druge strane bit će i hranjenje vjere.

Prava molitva

Ako je molitva (razgovor) s Bogom, onda i pitanje što ćemo moliti dobiva elemente odgovora. U razgovoru sa "živim Bogom" ima mjesta i za zahvalu i za klanjanje i za odavanje časti, ali svakako i za otkrivanje svojih rana, svojih nevolja, svojih želja ... dapače i svojih protesta, svoga neslaganja (kako vidimo već u starozavjetnim psalmima).

U današnjem evanđelju posebni je naglasak na molbenoj molitvi, povodom koje se češće nameće pitanje uslišanja, sve do svijesti o uzaludnosti molitve. Ova konstatacija nije beznačajna. Možda i nemamo na to nekoga zadovoljavajućega odgovora, iako nas evanđelje uvjerava da će nam Otac dati Duha Svetoga, što bi moglo značiti da ćemo po molitvi možda početi sagledavati i naše želje i naše naume iz Božje perspektive, sve ćemo prosuđivati i pristupati našim problemima s Božjim Duhom. U svakom slučaju, ne izgleda da prema evanđelju smijemo Boga gledati kao 'zlatnu rezervu' koja bi uskočila kada naše sile smalakšu. Često bi 'po našemu shvaćanju' molitva trebala čak nadomjestiti i na brzinu ispraviti naše propuste, naše neslaganje, da ne kažemo našu lijenost ... Ipak, razmislimo dobro nije li prvenstvena uloga molitve u tome da ne ponestane Duha Božjega u našim naporima i u našem radu i zalaganju, dakako ni u našim nevoljama i neuspjesima, u našim tugama i jadima?

U svakom slučaju moljenje ne smijemo shvatiti kao neki 'automat koji osigurava (vječno) spasenje nego kao vrhunsko sredstvo koje je nužno za dobivanje Duha Božjega, Duha koji spasava. Obraćanje Bogu, naš razgovor, može često izgledati na naše 'mucanje' i svako nevješt govor, ali neka uvijek bude osoban, direktan.

Izgleda da često zaboravljamo da je najbitnije u našoj molitvi izražavati molbu, želju i suradnju da dođe Božje kraljevstvo, a to je: pravda, bratstvo, pobjeda života, poraz smrti, sposobnost kršćanske ljubavi, punina Tijela Kristova ostvarena u Crkvi, jedinstvo ljudi, stanje gdje više neće biti suza, boli, žalosti ... Da se ostvari to Kraljevstvo treba svaki dan ustrajati 'jedući svagdanji kruh' životnih briga, prihvaćajući jedni druge, u praštanju, kako i Bog prašta naše neprestane padove i nesposobnosti. Potrebna nam je podrška da ne popustimo napastima kada dolazi kušnja i kad se oko nas sve 'zamrači'. Nije li to i naša današnja situacija, koja nam često sliči 'Titanicu' koji tone ili, kako danas mnogi primjećuju, kada se gubi 'tlo pod nogama'?

Naše srce treba biti ispunjeno poniznim osjećajem nas samih i zato tražimo bitne i prikladne stvari za pomoć našoj slabosti. Pritom je nužna međusobna solidarnost, posebno u našim slabostima i siromaštvu na putu ostvarenja Božjega kraljevstva. To je put na kojem susrećemo tolike nepodnošljivosti, toliku bolesnu braću i sestre, tolike ljude kojima je nužan svagdanji kruh nade, slobodni dah da bi mogli prihvatiti i živjeti svakidašnjicu. A što tek reći za vjernike koji su posustali, za one koji ne vjeruju u Božji plan s njihovim životom i zato nemaju budućnosti, ne znaju kamo idu, ništa ne privlači ili potiče da se angažiraju za 'bolje sutra'. O kako je važno 'uzdišući' moliti da svi zajedno iskusimo Božje očinstvo koje nam Isus daruje! I onda se pomalo 'na kraju životnoga tunela' pojavljuje svjetlo, sigurna nada da nas Bog ne ostavlja već nam pripravlja ono što 'ljudsko oko nije vidjelo niti uho čulo'.

Nedjeljni susreti - jedinstvena i neizostavna molitva

Naši nedjeljni susreti, na Misi, sastoje se od slušanja riječi Božje, od pjevanja i klicanja Bogu, od molitve. Ako molitvu shvatimo kao razgovor s Bogom, odnosno razgovor sa utjelovljenim Sinom Božjim Isusom Kristom, onda bismo mogli cijelo odvijanje ovog našega skupa nazvati razgovaranjem s Bogom, to jest molitvom. Taj se razgovor sastoji od klanjanja i klicanja Bogu, od šutnje i slušaja što nam Bog govori, od iznošenja naših želja i molbi, od znakovitog darivanja Bogu i uključivanje u prenošenje života, a to znači djela Isusa Krista, jednom riječju Božjega kraljevstva.

U tom smislu valja nam stalno imati na pameti da je Bog naš Otac - i živjeti u tom ozračju. Isus nadovezuje prispodobu (u današnjem evanđelju) na upornost molitve, a s druge strane ističe da je moljeni - dobar Bog. I konačno, da je vrhunac svih naših molitvenih želja, kao i njihovo ispunjenje: Dar Duha Svetoga. Duha nam svoga daj!