SEDMA USKRSNA NEDJELJA (16. svibnja 2021.) U SVIJETU - ALI NE OD SVIJETA

Isusova bojazan

Sigurno smo čuli za lijepe primjere kada su otac ili majka, naslućujući da im 'dolazi kraj', pozvali svoju djecu da im reknu svoju 'posljednju oporuku' da budu složni, da u ljubavi i jedinstvu nastave njihovo djelo. Jer najveća je nesreća ako se poslije smrti roditelja djeca počinju razilaziti, odnosno svađati i onda nastaje rasap, što je nažalost čest slučaj.

Pri kraju svoga poslanja Isusu je stalo da svoje učenike dobro pripremi na ono što ih čeka u nastavljanju njegova poslanja. I on moli Oca nebeskoga za njih u "velikosvećeničkoj molitvi". Najbitnije je da "da budu jedno" kao što je on "jedno" sa Ocem nebeskim. Očito su to bili dirljivi trenutci. Naime, on predviđa da će njegovim uskrsnućem i uzašašćem za učenike nastati sasvim novo stanje. Ostaju u svijetu, gdje još uvijek djeluje Zli. A da bi se obranili od njegova zavođenja, moraju ostati u jedinstvu ljubavi i istine, to jest u Božjoj riječi.

Isus moli za jedinstvo

Isus samo moli Oca da ih očuva od Zloga, od Sotone. A to će moći jedino ako budu posvema zauzeti Božjom slavom i Božjim zbiljama. A vrhunska zbilja jest istina, Božja istina. Budu li tome posvećeni, postat će Božji poslanici u svijetu, kako bi sav svijet upoznao i priznao pravoga Boga i onoga kojega je on poslao, Isusa Krista. Isus se na tu nakanu sam predaje, u posvemašnjem sebedarju. Iz njegove žrtve izvirat će snaga za svetost njegovih učenika. Apostol Ivan koji je, po svemu sudeći, najbolje upamtio Isusove riječi i osjetio njegovu ljubav, kasnije će zapisati (u današnjem 2. čitanju): "Ako ljubimo jedni druge Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena... I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu".

Isusovi učenici moraju ostati u svijetu koji je pun proturječja, gdje ima svega, a najviše zločestoće i razdora. Taj svijet treba 'pokristoviti', učiniti da bude na Isusovoj strani, a on je sama ljubav. Zato Isus moli da njegovi učenici, od apostola do posljednjega kršćanina, budu sačuvani od onoga 'dijela svijeta', koji se opire Bogu koji želi 'svijet ljubavi'. Istina, đavlu je Isus 'zadao udarac', oduzeo gospodstvo, ali ovaj se još 'ne predaje', još uvijek nastoji da ljude, osobito kršćane (Crkvu), podijeli. Ipak je jasno da on više nema šanse.

Najvažniji ali i najteži zadatak

Isus je bio svjestan da je 'visoko podigao ljestvicu ponašanja'. Jer jedinstvo i ljubav su dvije najljepše ali i 'najteže' riječi što se tiče njihova ostvarivanja. To je iskustvo svakoga čovjeka, pa i kršćana čiji je to jedini 'pravi test' da su Kristovi. Imati zadatak priopćavanja svjedočanstva ljubavi i istine, to nije lako. I završili bismo u laži, izdali svoje poslanje, ako bismo se samo zanimali za one koji su daleko, dok bismo u isto vrijeme prekidali odnose sa susjedima, s onima kojima smo na poslu, ili čak sa svojima u istoj obitelji. Štoviše, i s onima koji su nedjeljom s nama na istoj Misi.

Dakako, i kršćani su 'ljudi'. Mislimo ovdje na činjenicu da ih zahvaća sve što i ostale ljude koji to nisu, skloni su i na zlo, makar su krštenjem uronjeni u Božju ljubav. A zlu se nije lako oduprijeti. I zato su pozvani da 'zbiju redove' kako bi lakše otklanjali od sebe čak i pomisao da drugome naštete. Nažalost, događalo se, a događa i danas, da među kršćanima nastaju podjele (frakcije), da jedni druge 'progone', što se može dogoditi i među onima od kojih se tome ne bi nitko nadao, a to su, kako običavamo reći, Bogu posvećene osobe (a to znači u potpunosti Božji službenici). I to će, po svemu sudeći, potrajati do drugoga Isusova dolaska. Oni, pak, koji zajedništvo smatraju 'zjenicom oka' neće nasjesti takvom ponašanju, bilo svećenici bilo vjernici i svi ljudi dobre volje. I tako ujedinjeni stvarat će Božji svijet.

Isus je jasno učenicima rekao da će se prepoznati 'da su njegovi' ako se budu međusobno ljubili i tu ljubav širili oko sebe. A izgleda da smo svi u tome više ili manje 'zakazali' pa se nekada bojimo kako ćemo proći u posljednjem susretu s njime, odnosno gdje ćemo dospjeti, u vječnu radost ili propast. Jer se bojimo budu da 'na niskom stojimo', znači da smo podbacili. No, Ljubav Božja podiže našu nemoć, razumije naše slabosti i u tome je temelj za nadu da nas ipak neće odbaciti.

HOĆU LI I JA U RAJ?

Hoću li i ja u raj?

Htio bih, al' sve se bojim,

Jer tamo će biti slava i sjaj,

a ja na niskom stojim.

Već ako imaš gdjekoji kutić,

I to je dosta za me:

Stisnut ću tamo se suhi ko prutić,

usko je moje rame.

Nikome neću praviti sjene,

Bez buke bi to bilo.

Gospode, ne zaboravi mene,

ako to ti je milo.

Ako ti nije milo prisuće,

Takvoga odrpanca,

Pusti da bar na vratima kuće

Čekam kog tvoga znanca.

Pa da ga molim da za me moli.

Ako se ni to ne da,

Ja ću svejedno čekati doli

Već i poradi reda.

Pa kada uđu, kojim je dato,

I mjesta biti neće:

Nebo je malo, al' ništa za to -

Srce je tvoje veće!