Sedma vazmena nedjelja - Godina C (29. svibnja 2022.) Nema ništa bez jedinstva i zajedništva

Nikad se u povijesti nije kao danas govorilo o jedinstvu i dijalogu, a ipak nikad nije bilo toliko ratova i sukoba kao što ih ima danas. Dovoljno je imati pred očima napadnutu Ukrajinu i sve zlo koje je iz toga proizišlo i koliko bi još moglo proizaći? To nam pokazuje da jedinstvo nije zbilja koja se može ostvariti na neku zapovijed: ono se ozbiljuje polagano i to preko neophodnog uzajamnog poštivanja.

Evanđelje nam predlaže uzor savršenog jedinstva: kao što je Otac u Sinu i Sin u Ocu jedno, tako i mi svi moramo nastojati živjeti u uzajamnom priopćavanju svojih nutarnjih i vanjskih bogatstava. Nažalost, to netko ili neki ne shvaćaju, i eto zla, eto nemira među ljudima, eto rata!

Zato Isus žarko moli Oca da oni koji će povjerovati u njega "budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja i u tebi, neka i oni u nama budu jedno da svijet uzvjeruje da si me ti poslao." Štoviše, Isus moli "da budu savršeno jedno".

Jedinstvo nije lako, jer ga grijeh potkopava

Krist moli za jedinstvo, jer je ono trajno ugroženo grijehom. Jedinstvo je Božja pobjeda nad grijehom koji je podijeljenost. Jedinstvo treba izgrađivati po uzoru na jedinstvo koje postoji između Oca i Sina. Očevoj ljubavi Isus odgovara poslušnošću i prihvaćanjem. I jedinstvo vjernika nije samo oponašanje trojstvenog jedinstva (Oca, Sina i Duha Svetoga), već ono proizlazi od njega. Ono, dakle, nije djelo čovjekovo, ono silazi odozgo. Stoga očituje svijetu božansko porijeklo Kristovo i veličinu Božje.

Nažalost, čovjek, ranjen grijehom, to teško prihvaća i otud podijeljenost. I bez oslanjanja na Krista, bez napajanja na njegovoj ljubavi (pogotovo na Misi) nema jedinstva i zajedništva. Drugi će se pitati: pa kako se oni poštuju i ljube? Neće znati otkud to potječe, ali će vidjeti po učincima. Crkva, naime, mora istovremeno živjeti dvostruko zajedništvo: zajedništvo služenja i zajedništvo misionarskog poleta (širiti Božju ljubav). Dakle, ne smije se povući i uvući u sebe, već mora krenuti na put, i na neki način 'raspršiti se' posvuda. Ali treba naći i vremena da se sabere, da uživa u bratstvu i da zajedno živi vjeru. A to je nedjelja, kao i druga okupljanja.

Zato nam apostol Ivan donosi zadnji razlog koji zahtijeva zajedništvo među braćom. To se ne traži samo iz praktičnih razloga, kao nužnost sastajanja i uzajamnog podupiranja, da se odupremo progonstvu i usamljenosti u svijetu. Razlog je njegova evanđeoska stvarnost: Crkva mora nasljedovati Boga koji je zajedništvo (dijalog ljubavi i spoznaje između Oca, Sina i Duha Svetoga).

Ponavljamo: na misnom susretu u nedjelju i na blagdane, svaki puta kada se okupljamo, doživljavamo zajedništvo s Bogom i jedni s drugima. Nakon toga bivamo poslani u svijet na zajedništvo služenja i misionarskog svjedočenja. Tako ovom svijetu objavljujemo Božje lice. Zato je Isus molio: "Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah, a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima." I još ću očitovati: znači to je proces koji traje, ljubav koja nam se daje. Samo je pitanje kako je mi prihvaćamo. Nužno je ipak voditi računa da se ozbiljnost nasljedovanja Isusa prepoznaje upravo u jedinstvu i zajedništvu, u otvorenosti njegovu Duhu.

I na kraju: postoji velika opasnost da se mehanizmi skleroze ili ukrućenosti mogu uvući i u crkveno jedinstvo, kao neko skriveno zlo koje se malo pomalo uvlači i sve rastače. I tako raste isključivost koja zahvaća i neke crkvene pokrete i zajednice (i molitvene skupine) kada se predstavljaju da 'imaju monopol na vjeru', to jest da oni jedini pravo rade i mole, a zapravo ne vide da su njihove zajednice (skupine) krute, bilo da guše slobodu svojim članovima bilo da se izdižu nad druge. Takva isključivanja rađaju sa monopoliziranjem vlastitog duhovnog iskustva ili skupine kojoj pripadaju. Umanjuje se sposobnost otvaranja drugima, zajedničkom iskustvu Crkve u župnoj zajednici. Time se ne naviješta Krist. Jer nemali broj osoba ne želi prihvatiti takve isključivosti, štoviše one im postaju prepreka da se priključe Crkvi (župi), štoviše postaju i razlog i da odbace Isusa Krista. Stoga valja upozoriti kršćane koji su skloni, pojedinačno i u skupini, da se nameću, da se pokazuju isključivima, da pronađu mjeru u odnosu između poštivanja pojedinačnoga hoda dozrijevanja u slobodi i tople zanosne zajedničke zahvaćenosti u jedinstvu crkvenog zajedništva. Dakle, kao i u svakoj zajednici, počevši od obitelji, nema mjesta apsolutiziranju 'svoga ja', svoga znanja. A što se tiče vjere 'svoga duhovnoga iskustva', koje se pod svaku cijenu želi nametnuti drugima (slušajući svoga karizmatskog lidera kao jedinog neospornog autoriteta). Njihovo duhovno iskustvo može lako postati kao neka 'vrsta duhovne prtljage', uz rizik da se zakoči duboko i duhovno dozrijevanje svake osobe. Jedino istinsko iskustvo, jedini put je Krist koji traži 'da svi budu jedno', bez neke umišljene podvojenosti. Ali uvijek u otvorenosti Duhu Svetome i zajedničkom traženju novih putova u nasljedovanju Krista i širenju njegove ljubavi.