ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (18. srpnja 2021.)

Suodgovornost "pastira i stada"

Potreba nedjeljnoga i godišnjega odmora i slavlja

Današnje evanđelje naglašava Isusovo sažaljenje nad narodom. Naime, "Kad iziđe, vidje silan svijet, i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira, pa ih stane poučavati mnogočemu."

Tema Boga kao pastira izraelskog naroda zauzima posebno mjesto. Izraelci su bili stočari i razumljivo je da su i Boga često uspoređivali i doživljavali kao svog istinskog pastira. Dakako, on tu svoju službu vrši 'posredno', preko određenih službenika, makar i ne bili uvijek na 'visini zadatka'. U tom smislu ćemo razumjeti kada proroci govore da će sam Bog postati njihov pastir, a to se pravo obistinjuje tek dolaskom Isusa Krista, kao jedinog pravog Pastira. On će ljudima dati 'pravu ispašu', svoju spasenjsku riječ i sebe kao 'Kruh života, dakako najprije u znakovima, dok ne stignu na Vječnu gozbu

Gledajući mnoge ljude, pa i sami sebe, vidimo određenu 'izgubljenost'. Mi čak ne moramo ni biti toga svjesni, a opet je istina da smo - kad smo sami - izgubljeni, lutalice, kao 'ovce bez pastira'. Kršćani i novi pastiri, od apostola pa dalje, trebaju svjedočiti da je ta 'izgubljenost' nadvladana budući da se pojavio Krist - Pastir, i onih koji za njega ne znaju, pa će im trebati netko 'biti znak', a to su kršćani, i poziv na radost i vedro iščekivanje buduće naše sudbine, u slavi.

Rješenje nije u prebacivanju odgovornosti sa strane vjernika na biskupe i svećenike, kao da su samo oni zaduženi da vode, naviještaju, da se žrtvuju. Možda su oni nekad i sami odgovorni za takvo razmišljanje vjernika, jer su sve (na neki način) sebi prisvajali, što je završilo u tzv. klerikalizaciji u Crkvi. Za sve je ovlašten kler, a tko 'narod pita'. Zato neki kažu da sada, kada neke stvari 'ne štimaju', kada se događa 'osipanje vjernika', najednom se prebacuje odgovornost na sve, i na vjernike. Dakako, od početka je tako bilo da je rješenje u suodgovornosti pastira i stada, samo što je tijekom vremena to 'izblijedjelo'. Došlo do neke čudne pasivizacije vjernika, jer se Crkvu smatralo kao svaku 'drugu ustanovu' za koju su odgovorni 'oni na vrhu'. I tako se stvorio stav da su neki 'viši', dakako i glavni, a drugi 'niži', gotovo bez 'nekoga prava'.

Drugi vatikanski sabor, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, je više toga preusmjerio, recimo tako 'ispravio'. I lijepo kaže: "Premda se neki po Kristovoj volji postavljaju kao učitelji i djelitelji tajna i pastiri za druge, ipak postoji među svima prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i na djelovanje zajedničko svim vjernicima u izgradnji Kristova tijela ... Neka pastiri Crkve slijedeći Gospodinov primjer službe jedan drugom i drugim vjernicima, a ovi neka živo surađuju s pastirima i učiteljima." Dakle, tek strpljiva suradnja i zajednički rast u vjeri mogu pomoći napredak i 'pastira i stada'.

Vrijeme za (godišnji i nedjeljni) odmor - ali ne i od Boga!

Spomenimo i drugu važnu misao današnje nedjelje. Isus reče svojim učenicima: "Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo." On zna da čovjek treba malo mira i odmora. Tjelesni a još više duševni odmor treba tišinu, gdje se čovjek može udaljiti od briga i poslova, gdje može doći k sebi.

Vrijeme je godišnjih odmora, pa možemo ove riječi Isusove shvatiti i kao poziv nama da malo otpočinemo od redovitoga posla. Dakako, za mnoge, osobito one na selu, to gotovo ne dolazi u obzir jer je tada najviše posla. A sve teža ekonomska situacija mnogima ne omogućuje neka skupa putovanja ili boravak u hotelima. No, odmarati se možemo i kod kuće. jer, glavni cilj praznika je odmor. U tom smislu je potreban govor o nedjelji kao 'neradnom danu' da se čovjek (osobito naše majke) više posveti sebi i obitelji, i prijateljima, i župnoj zajednici, na Misi. Velika je šteta što se gubi ta 'svijest nedjelje kao Dana Gospodnjega', uz okupljanje na nedjeljnoj misi. Zar nam nije često 'duša gladna' jer čovjek ne može bez Božje riječi, utjehe i ohrabrenja. Čovjeku (i duši i tijelu) potrebno je osvježenje. Dok se mnogi izgovaraju da imaju puno posla, u isto se vrijeme događa da ne znaju 'kuda bi sa sobom', dosadno im je, pa i nedjeljom rade i ono što se može napraviti neki drugi dan. Jer, kažu, nema vremena. A zar se najviše vremena ne izgubi upravo onda kada se želi 'dobiti na vremenu'. I na selu nedjeljom bruje traktori i onda kada bi mogli i oni mogli 'malo stati'. Netko je lijepo rekao da nedjelja jako pomaže čovjeku, 'čisti rđu' od čitave sedmice, dan kad čovjek ima šansu da više 'dođe k sebi'.

Odmor je jednako važan kao jelo i piće - da ne umremo od gladi.

Tišina je jednako važna kao i disanje i spavanje - da ostanemo na životu.

Slavljenje je jednako važno kao svagdan i rad - da napredujemo.