ŠESTA VAZMENA NEDJELJA - Godina C ( 22. svibnja 2022.) "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ"

Ove riječi izrekao je Isus s namjerom da prije svoga 'odlaska' osokoli svoje učenike i učvrsti ih da izdrže. Oni trebaju čuvati i dalje predavati njegovu poruku, a radi se o pravoj vjeri i životu iz vjere.

A gdje je prava vjera? Tko živi onako kako Isus od njega očekuje? Prvi Isusov odgovor upućuje na ljubav, koja se drži Božjih zapovijedi. Samo onaj pripada njemu koji čuva njegovu riječ. Očito, ne radi se o nekoj simpatiji. Radi se o tome da se čovjek pita što je Isusova volja i kako se ona vrši. Tko to što kvalitetnije čini, taj dokazuje da Isusa ljubi. Taj onda Isusa pravo shvaća. Sve dublje prodire u Isusov misterij, sve je sličniji Isusu, sve će intimnije s njime živjeti.

A kako će se to dogoditi?

Isus kaže koji je put koji treba prijeći da se to dogodi. On najavljuje "Branitelja - Duha Svetoga" koji će njegove učenike poučavati u svemu i dozivati u pamet sve što je on govorio. Toga Duha Isus obećaje onima koji u njega vjeruju. Naime, Duh Sveti će svakome u njegovoj situaciji omogućiti da spozna što znači živjeti iz vjere u Isusa. On će 'stavljati u pitanje' ljudske predodžbe i nakane, konfrontirajući ih sa Isusovom riječi. I pomagat će da se Isusove riječi provedu u život. Pritom će ukazivati na važnost i 'malenih koraka' koje možemo dan za danom poduzimati kako bismo gradili novi svijet mira i razumijevanja. Otvorit će nam oči za 'mirnu revoluciju' ljubavi. Duh Sveti će nas očuvati od zbunjenosti, rezignacije i straha, jer on zna kada i gdje mi stojimo u 'slijepoj ulici'.

Kome je obećan?

Svima koji Isusa iskreno prihvaćaju. Cijeloj Crkvi: onima koji nose veću odgovornost i onima koji žive u skrovitosti, poznatima i nepoznatima, velika i malenima. Bez njega bi mnogo toga dobroga već propalo ili bilo zaboravljeno. On se daje čovjeku, Crkvi, usprkos slabostima, čovjeka podiže iz padova i grijeha. I opet čovjek cvjeta, raste i donosi plodove. Uvijek nalazi ljude koji se njemu otvaraju i koji na svojemu mjestu i u svoje vrijeme obnavljaju Crkvu i svijet.

Ali djelovanje Duha Svetoga nije automatsko. Ono pretpostavlja da mu se otvorimo, da slušamo njegovu riječ, da je shvatimo i primijenimo na život. Zato sv. Pavo vjernike poziva, vapeći da "duha ne gase". I u prvoj kršćanskoj zajednici nije išlo sve 'glatko', bilo je prepirki i žestokih rasprava o nekim pitanjima. Ali su apostoli, u rješavanju nekih pitanja, to činili u oslanjanju na svjetlo i snagu Duha Svetoga, pa su mogli reći: "Zaključismo Duh Sveti i mi!"

A što se nas tiče?

Bitno je da bismo više trebali osluškivati glas Isusova Duha. Kada to ne činimo onda se javlja malaksalost i umor, i kod pojedinca i u cijelom kršćanstvu. Nije li to i današnji slučaj? Dobiva se dojam slaboga otvaranja svjetlu Duha. Slabije se u njega uzdamo kada zaključujemo da smo toliko nemoćni da više ništa ne možemo. A situacija je zaista teška pa se nije ni čuditi što smo malodušni. Ali krajnje je vrijeme da povjerujemo da za Duha Božjega nema bezizlaznih situacija. On se ne da 'uplanirati', ali niti isključiti. Ne može se sve znanstveno protumačiti. Jer se Duh Sveti koji u svijetu, u Crkvi, djeluje ne može se proračunati po nekim našim programima. On "puše gdje hoće". Zato nema drugoga izlaza nego se u njega uzdati. Tada ćemo ostati u Isusu, u njegovoj ljubavi, držati se njegovih riječi. Ako dozvolimo da nas njegov Duh vodi i poučava, idemo ipak u bolju budućnost, bez obzira što nam sada izgleda sve 'crno'.

Bilo bi jako važno da se svi udružimo i molimo Duha Svetoga da istjera iz nas malovjernost, bojažljivost i razočaranje, a osobito kada smo u nevolji, te da nam dade utjehu i pouzdanje. Tada će zavladati onaj osnovni mir u našim dušama.

Koja je opasnost na djelu - i koji je izlaz?

Duh Sveti postoji, djeluje posvuda, postoji i djeluje prije nas, bolje od nas, više od nas. I jedna od najsuptilnijih i najpodmuklijih napasti Zloga jest da nas zavede da zaboravimo na prisutnost Duha, da postanemo žalosni kao da nas je Bog napustio u svijetu koji je zao, protiv kojega 'ratujemo' neravnopravnim sredstvima, jer indiferentizam, egoizam i zaborav Boga postaju sve nadomoćniji. Time se niječe snaga Duha Svetoga, njegova prožimateljska moć i njegova snaga da kao 'vjetar' i kao 'dah' prodire u sve pore povijesti. Istina, kršćani se ne prepuštaju naivnom optimizmu ili pak jalovom pesimizmu. Jer proces 'oduhovljenja čovjeka i svijeta' ne ide lako. Ipak Duh u svijetu 'razapinje mrežu' ljubavi koja je odraz mreže odnosa ljubavi koja je samo Presveto Trojstvo.

I zato kao 'melem na ranu' odjekuju Isusove riječi: "Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši."