Sjećanja na skelarske ljude

2022-10-03


Petar Rogić (Perica), rođen je 04.01.1951.g. - umro 25.09.1994.g. treće je dijete Petra i Marije iz Švice kbr.99. Umro je vrlo mlad u 43. godini života. Živio je i radio u Zagrebu, ali je vrlo često i rado dolazio u Švicu svojim roditeljima i ostavio za sobom neizbrisivi trag mirnog i vrijednog susjeda, plahe naravi i velikog srca. Oženio se Marijom iz Zagreba koja je također umrla vrlo rano 4.6.2013.g. u 59.godini života (rođena 05.06.1954.g.). Iza njih je ostalo dvoje djece, kćer Ivana (sada udana Valčić) i sin Tomislav, oboje žive u Zagrebu, ali Švicu smatraju svojim drugim domom i rado su u dane godišnjeg i slobodnih dana na Skeli, proživljavajući svoje Skelarske događaje sa susjedima. Njima u čast napisane su priča i pjesma, kako bi se zaboravu otrgnulo njihovo postojanje i njihova životna priča.



Jedna Marija

Ponekad mi se pričini da je moj život jednoličan i ne osobito zanimljiv, ali sjećanja na drage ljude koje sam imala prilike upoznati tijekom svoga života, ponovo mi vrate, ponekad osmjeh na moje lice, a ponekad suzu, ovisi kakvi oblaci plutaju nebom toga dana. Danas sam se sjetila jedne Marije. Preslušavanje starih pjesama, nekoliko trenutaka nostalgije i ne zaobilazno domoljublje podsjetilo me na Mariju. Marija je bila posebna žena. Bila je supruga našeg susjeda Pere. Živjeli su u Zagrebu. Djeca sela koja su u mladosti krenula u Zagreb potražiti svoj tračak nade na plavom zagrebačkom nebu. Živjeli su skromno, pošteno i tiho. Ljeta su provodili u Švici i zapravo su mi ta ljeta djetinjstva bila obilježena njihovim dolascima. Pero nije bio previše razgovorljiv ali je bio jako brižan i dobar susjed uvijek raspoložen i spreman pomoći, pun dobre energije. Marija je bila vrlo vesela i uvijek spremna na duge razgovore, poslijepodnevne kave, vrlo duhovita i iskrena i dobra prijateljica. Marija je bila emotivna, prekaljena domoljubna duša koja je podizala dobru atmosferu i uvijek imala pravu riječ za svakoga. Marija me odvela prvi put na more, prvi put sam jela njene kremšnite. Puno toga sam nešto s Marijom napravila prvi put. Marija je znala uzeti gitaru pa otpjevati Keminu "Jedne noći u decembru" , i to tako emotivno da se dala pokupiti u zraku ta njezina emocija. Marija je obožavala Hrvatsku, Zagreb, Dinamo, belu i ljude. Obične je ljude pretvarala u posebne, odbačene u pronađene, izgubljene u nađene. Takva je bila.Najprije je na nebo zakoračio Pero, iznenada i bez najave. Nitko nije mogao znati pravi razlog odlaska a valjda su se tako dogovorili njih dvoje, da on ode prvi i pripravi put za Nju. Marija je teško podnosila život bez Pere. Polako se gasila kao lučica. Nije se ona predala, borila se sama sa sobom, znali su to oni koji su poznavali Mariju iznutra, ali joj je duša ostala ranjena i nije se dala oporaviti. Marija i Pero su opet zajedno na plavom nebu. Rado ih se sjetim i zapjevušim često koju Keminu u sjećanje na jednu posebnu Mariju. Kažu mudri ljudi i pročitane knjige da se život oplemeni kvalitetnim ljudima i vremenom koje si proveo s njima. Hvala im na lijepim danima koji su nažalost vrlo rano postali moja uspomena.

N.R.,26.8. 2020.


Share