STARI I BOLESNI, POGOTOVO OSAMLJENI – SADA SU U NAJTEŽEM POLOŽAJU
Piše: župnik
Uvijek su stariji i bolesni bili u teškoj pa i najtežoj situaciji, ovisno o tome kakvo su razumijevanje imali u obitelji. Danas je to još teže. Zašto?
1. U prvom redu, način života se jako promijenio. Malo je toga kao prije, iako je čovjek i osjećaji ostao isti. Međutim, sve je manje djece, čak premalo, na koju stariji mogu računati. Možda su tome i sami krivi, pavši pod utjecaj đavolje mode, da su 'djeca teret', pa kud ćeš više od jedno ili dvoje, a troje, osobito četvero, danas su već 'neko herojstvo', nažalost često i predmet podsmjehivanja i poruge. Istina je da danas djeca puno traže, ne uvijek sama djeca, više to polazi od roditelja ('pa neće susjedovo biti bolje od moga'), životni zahtjevi jesu sve veći, a i stvarnost je takva da kad djeca završe školu - gdje i kako naći posao? Ostati na selu, to je za neke teško, jer, istina je, selo traži puno žrtve i odricanja, te školovani mladi dolaze u iskušenje da je ostati na selu znak manje vrijednosti, a u gradu će se, tobože lakše snaći, manje se mučiti i lakše i ljepše živjeti. Bar tako misle.
2. Sada je tako, kako je. Djeca odlaze svojim putem, što je prirodno, na posao ako ga nađu, a neki moraju zbog njega i daleko putovati. Stariji, čuvaju djecu ako ih ima, te često, zapravo, sve spadne na njih. A kad onemoćaju - kuda onda? Djeca negdje daleko, oni više ništa ne mogu, te preostaje samo u Dom za stare i nemoćne, ako imaju dobru penziju ili dobru ušteđevinu. A ako je penzija mala, ušteđevine nema - nastaje niz problema. I tako se danas, u 21. stoljeću događa, da uza sve velike priče i obećanja o brizi za starije i onemoćale, o lijepoj staračkoj sadašnjosti - ti stariji postaju svojim bližnjima i društvu teret - tako bar neki razmišljaju. Umjesto da im budu zahvalni za sve što su oni učinili za njih, od njihova rođenja pa dok ih nisu digli na noge, a još i nakon toga, nažalost, događa se, da ih upravo ti njihovi najbliži, voljeni, zanemare, zaborave, zbog 'silnih obveza' koje imaju tamo gdje žive ili rade.
3. Još je dobro ako je obitelj brojnija, u blizini i na okupu, složna i osjećajna pa se mogu jedan na drugoga osloniti, a svi zdušno vode brigu o svojim onemoćalim roditeljima ili drugim nemoćnim ili bolesnim članovima obitelji, pa dokle ide. Ali ako ti naši stariji ostanu sami, tko će im pomoći, a oni ne žele otići iz svoje kuće, niti mogu otići u Dom jer nemaju novaca za njegovo plaćanje. Nažalost, danas, stariji od svojih najbližih često budu zaboravljeni i napušteni - ne samo kod nas, čak i u bogatom svijetu. Činjenica je da neki stariji zaista skromno žive, da ne kažem i sve jadnije. Evo npr., uzmimo kako će se poneki stariji, još k tome i bolestan i sam, snaći kad je nevrijeme, zapadne snijeg, ne može napraviti prtinu, kako će, jer je slab, nešto donijeti iz trgovine, otići po lijek, priskrbiti ili nacijepati drva, i toliko toga drugoga. A muka mi je gledati, a sigurno i vama, kako se pomalo i sve brže 'kuće zatvaraju' a neka prezimena, nekad brojna, gotovo da su nestala po onoj: spala knjiga na dva slova! - ili će uskoro čak i nestati. A bile su brojne, bogate djecom a onda i spremne pomoći starima bolesnima i nemoćnima. Jer je imao tko pomoći!
4. I što sad? Obično se znade čuti: a nek' se snađu, gdje im je rodbina (pogotovo: gdje su im djeca, unučad, koja su možda u mogućnosti da im pomognu, ali ih nema!). Drugi će reći: ne znam ni ja kuda ću sa sobom, pa da se još o drugome brinem. Zato valja izraziti pohvalu onima koji se znaju, usprkos svojim poslovima i nevoljama, pobrinuti za neke starije susjede, pogotovo ako nemaju nikoga. Postoje i 'patronažne Sestre', i razne ustanove koje skrbe o starijima i nemoćnima, ali one ne mogu nadomjestiti, uza sve što se trude, sve ono što možemo učiniti mi župljani, od posjeta, češće lijepe, utješne riječi, do raznih pomoći i usluga. Pritom, nitko se ne bi smio osjetiti manje vrijednim ako mu netko ponudi pomoć i dođe nešto pomoći, ili povrijeđenim, ako je zamoljen od koga za pomoć, jer smo kao kršćani svi 'braća i sestre' u Kristu, kao što nas i svećenik na Misi oslovljava.
5. Koji bi bio dobar i koristan prijedlog? Možda će netko reagirati, čak odmahnuti rukom. Međutim, vidimo kako su se našli toliki volonteri, upravo mladi, koji besplatno pomažu ljudima na Banovini nakon potresa. Istina je da je to sasvim druga situacija. Ali ima i naših situacija koje nekad sliče 'potresu'. Ostati sam u nekoj kućici, s malenom ili gotovo 'nikakvom penzijom', kako preživjeti i kako i kuda onda? Postavlja se pitanje, osobito za mlađe i mlade: Da li bi se u našoj župi moglo o tome raspraviti kako pomoći nekima koji su najugroženiji? Kako bi to bilo lijepo kada bi nekom takvom starom, bolesnom nemoćnom župljaninu mladi župljani pokucali na vrata i rekli: kako ste bako, ili djede? Pa malo popričali, a onda i pitali: treba li vam što nabaviti iz trgovine, donesti drva u kuću, očistiti od snijega? A kako bi tek bilo kad bi nešto iz auta (ako smo s njime došli) izvadili - kakav, makar mali, paketić nekih osnovnih, potrebnih, stvari. Zamislite kako bi se baka, ili neka druga osoba, koja je do jučer išla u crkvu, a sada 'pala na noge', osjećala? I sam priznajem da nekad dovoljno na to ne mislim. Možda bismo, ne stavljajući to na 'velika zvona? (pričajući okolo i kako je ova ili ona kuća sirotinja), ipak nešto mogli učiniti. Jer, nije možda uvijek toliko ni materijalna situacija najgora, već duhovna, samoća. I takvi su potrebniji naše pomoći. Dok svi (osobito mlađi) 'kukaju za kafićima' gdje se često izgubi puno vremena, a i novaca, zašto se ne bi dio toga vremena i sredstava upotrijebilo za stare i bolesne, onako pravo volonterski, kao kršćani, nošeni Kristovom ljubavlju. Jer ne možemo reći da ljubimo Boga kojega ne vidimo, ako ne ljubimo ljude koje vidimo, osobito one u nevolji. Zato, župljani švički: Hajdmo, učinimo nešto i s lijepih riječi prijeđimo na djela. Vjera, ako iza nje ne stoje dobra djela, mrtva je vjera! - napisao je u svojoj poslanici sv. Jakov apostol.