Specijalno pitanje za došašće - Bog u kršćanskoj zajednici (Bog da, Crkva/župna zajednica ne?

Piše: prof. dr. Milan Šimunović

Već je odavno poznata krilatica dijela (europskih) kršćana 'Krist da, Crkva ne!, kao da bi to bile dvije nepomirljive stvarnosti. Šteta je što nemali broj katolika još uvijek Boga 'treba' i pomoli mu se, osobito u nevolji, ali misli da mu pritom nije potrebna Crkva, odnosno kršćanska zajednica (župa). Ipak, Božji su putovi često neshvatljivi, pa i njegovo 'ušatorenje među nama', njegovo utjelovljenje u Kristu (što slavimo u vrijeme Adventa i Božića) preko ove i ovakve Crkve, u konkretnoj župnoj zajednici, pa čak s ovim i ovakvim vodstvom.

1. Božje djelo spašavanja po Crkvi

Vrijeme Došašća i Božića posebno nam ističu činjenicu Božjega pohoda svome narodu. Istina, mnogima zvuči nevjerojatnom činjenica da je Bog htio postati čovjekom, zahvaljujući jednoj mladoj djevojci, Mariji, u neznatnom Nazaretu na Bliskome istoku. A isto tako teško shvaćaju da je Bog htio nastaviti svoje djelo 'spašavanja ljudi' u Isusu Kristu upravo preko zajednice ljudi, koja je u isto vrijeme i sveta i grešna, kako ističe Drugi vatikanski sabor.

Premda to ponekad nije lako, ipak se treba priučiti na činjenicu da od događaja utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, odnosno njegova uskrsnuća Kristov vjernik ispovijeda vjeru i u Crkvu katoličku. Ona čuva, u prvome redu njezino Učiteljstvo, prenosi, posadašnjuje Kristovu poruku i nudi 'sredstva spasenja', a to znači Božju riječ i sakramente, koji su znakovi Božje spasonosne prisutnosti i milosrdne ljubavi. Upravo je ova Crkva pozvana da bude 'Božja kuća među ljudima', da više bude svjedok njegove ljubavi, osobito kada se radi o onima koji su ranjeniji, koji se osjećaju isključenijima, čiji je brak 'krahirao', djeca otišla 'nekim drugim putom', dakako neželjenim sa strane roditelja, i drugo, pa misle kao da ih je sada i Bog odbacio. Naprotiv, umjesto ikakva osuđivanja, Crkva je dužna pokazati veću nježnost, veću skrb za sve, jer ona tu nije u prvome redu za 'umišljene pravednike' nego za zalutale i grešnike.

2. Moja župna zajednica - mjesto susretanja s Bogom

Makar ima i drugih duhovnih organizacija i udruga gdje se čovjek može lijepo osjećati i angažirati, možda i boljih od župne zajednice, kao što ima i raznih 'idola' koji mogu po nečemu biti privlačniji i od samoga Isusa, ipak moja župna zajednica ostaje i dalje jedinstvena po tome što je ovlaštena da omogućuje susret sa živim Bogom. Nije bitno je li to veličanstvena katedrala ili skromna seoska crkva, s malim brojem 'zaljubljenih' u Krista. Važno je da ona svjedoči i objavljuje ljubav Božju. Tu je sada potreban 'skok vjere'. Jer kako uz privlačnost mnogih drugih 'zabavnih mjesta i grupacija', optirati za Crkvu, pogotovo kada se u nekoj župnoj zajednici ne nailazi na 'svoje društvo', na mlade pune snage, na neke dobrostojeće i ugledne već, pogotovo negdje, na šačicu ljudi, uglavnom starijih i nešto dječice? Ali vjera nam kaže da i ta mala zajednica predstavlja 'znak nade' za svijet, znak Božje prisutnosti. Blago onome tko se ne smete, kome nije poniženje doći u to društvo i slušati nekad i svećenika, pogotovo ako se čini da govori uvijek isto.

Iz tih župnih zajednica, uza sve njihove ljudske nedostatke, izrasli su mnogi dobri ljudi, čak i sveti. Sjetimo se naših očeva i majki, tolikih hrabrih ljudi koji su voljeli život i u najtežim prilikama. Izrasli su toliki sveci, makar nisu izgledali kao neki 'nadljudi' ili 'vanzemaljci', štoviše smatrali su se grešnima, ali u svijesti da se u okrilju Božje ljubavi može izdržati, postići spasenje. Sretni su oni koji shvate da se upravo u okupljanju oko Krista u Crkvi može susreti živoga Boga. Štoviše, njih neće toliko smetati i neke greške crkvenih ljudi, štoviše oni će ih nekada i kritizirati, ali zbog toga neće prestajati 'dolaziti u crkvu', jer dobro znaju da je tu glavni protagonist Duh Sveti, a službenici Crkve samo njegovi, ponekad nedostojni, suradnici. Dobro se prisjetiti naših obitelji pa ćemo vidjeti kako bi to bilo kada bismo zbog bilo kakva razloga 'prijetili' da ćemo ju ostaviti ako nam se ne sviđa (a nekad netko nekoga i ne trpi!) čak i jedan od roditelja, braće ili sestara. To ipak nismo učinili jer ju poštujemo takvu kakva jest, radeći na tome da bude bolja. I Krist je od prve skupine učenika, skromnih ali i kolebljivih, sumnjičavih, nekada i kukavica, učinio hrabre svjedoke i 'novu obitelj', zajednicu spasenika. Jer Božja snaga očituje se najviše onda kada su ljudi slabi i grešni. To je radost koju kršćani imaju.

3. Župna zajednica - 'oaza Božjega milosrđa'

U našim župama, s molitvenim i drugima zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko, gdje god su kršćani, svatko mora naći 'oazu milosrđa'. Stoga, da bi naše župne zajednice bile na neki način privlačnije, osobito u odnosu na one koji su se distancirali, one moraju doživjeti pravu duhovnu obnovu, u prvome redu pokazati da se tu čovjek može ne samo ugodnije osjećati nego bilo gdje drugdje, nego da se tu može postići Božje milosrđe, toliko potrebno današnjem ispaćenom čovjeku. Ako se i mali broj vjernika osjeti dotaknutijim Božjim milosrđem, ubrzo će se snaga njihova milosrdna svjedočanstva proširiti na druge.

U našim crkvama trebao bi trajno odzvanjati glas o Božjem milosrđu, koji će biti i poziv da odgovorimo na silnu Božju milosrdnu ljubav svojom odgovornošću, odnosno obraćenjem. Stoga danas, kada se čovjek zbog niza razloga, premda na momente izgledao samodostatnim, ipak osjeća krhak i slab, potreban pomoći, i svećenici bi trebali više hrabriti i poticati. Trebat će više strpljenja imajući na pameti kako je i sâm Bog strpljiv s nama. U tom smislu, evanđelje uvijek ostaje živi izvor vječne novosti, protivno onima koji bi ga htjeli 'okameniti', pretvoriti u 'mrtvo stijenje' za kamenovanje drugih, skrivajući se iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, slični onima koji su u Isusovo vrijeme sjedili na 'Mojsijevoj stolici i sudili'.

Svima, ne samo službenicima Crkve već i ostalim vjernicima, svakoj župnoj zajednici, postavlja se pitanje: koliko će i od ovoga Božića biti življi znak Božje milosrdne prisutnosti u ovom i ovakvom svijetu? Danas je to tim potrebnije kada se sve teže snalazimo u ovom našem i svjetskom metežu, poremećenom i 'korona-krizom'. Umjesto da 'zbijamo redove', među nama nastaje sve veća podijeljenost, što bi mogao povećati i strah od susretanja (i zbog virusa covida 19!), uz razne vrste (samo)izolacije. Zar nije bilo nešto sličnoga i u vrijeme Kristova rođenja? Koji nered, koja podijeljenost, uz okupiranost od stranih sila (Rimljana) i krutih zakona, kao i mi danas od mnogobrojnih ideja, politika i udruga čije nam namjere nisu pravo poznate, od ideologija i mnogih izrabljivača! Bog želi od svojih zajednica da bûde nadu, da budu svjedoci njegove suosjećajne i spasiteljske ljubavi.

Ako se želimo približiti Bogu koji spašava, zanemarujući pritom uključivanje u konkretnu župnu zajednicu, moći ćemo se, prije ili kasnije uvjeriti, da tu nešto s 'nama nije u redu'. A Božja je volja, iskazana u Kristovu životu i slanju Duha Svetoga, da bude i ostane 'Bog u nama i s nama', u konkretnim zajednicama. Makar to nekima zvučalo čudnim, kršćanska vjera ne može biti prava ako se ne prihvati i zajedništvovanje u Crkvi, u konkretnoj župnoj zajednici, ako se ne vjeruje u Crkvu, kao Božje djelo, u konkretnoj biskupijskoj odnosno župnoj zajednici. Jer vjera u Krista i vjera u Crkvu, u kojoj je Bog na djelu, dvije su strane jedne te 'iste medalje', iste vjere. Kakva li čuda u očima našim!

Adventska odluka trebala bi glasiti: odsada ću se više uključiti u svoju župnu zajednicu, od sudjelovanja na sv. Misi do prihvaćanja, barem povremenoga, nekih obveza. Jer to je i "moja zajednica" i nije dovoljno samo 'tu i tamo u crkvu' dolaženje u crkvu (konkretno i na polnoćku), bez osjećaja da je to i 'nešto mojega', da bih trebao dopustiti da se i u mojemu životu, i u mojoj obitelji Bog 'utjelovi', da bude prisutan.