SVETKOVINA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENOGA (Posljednja nedjelja kroz crkvenu godinu, 21. studenoga 2021.) Isusovo kraljevstvo - kraljevstvo ljubavi, međusobnog praštanja, služenja i zajedničke izgradnje novoga svijeta

2021-11-22

Krenimo najprije od čitanja "Evanđelja po Marku"

"U ono vrijeme: Pilat upita Isusa: "Ti li si židovski kralj'" Isusu odgovori: "Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni!" Pilat odgovori: "Zar sam ja Židov; Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?" Odgovori Isus: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde."

Nato mu Pilat reče: "Ti si dakle kralj!". Isus odgovori: "Ti kažeš; ja sam kralj. Ja sam se zato i rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko god je od istine, sluša moj glas."


Upozorimo odmah na činjenicu kako Isus želi naglasiti da njegovo kraljevstvo nije 'od ovoga svijeta', jer ovaj svijet (misli na onaj dio koji zanemaruje Boga, nema vjere u vječni život) uglavnom ne zna ili ne želi čuti pravu istinu o svemu stvorenome, osobito o čovjeku i njegovoj sudbini. Zar ne vidimo kakve sve teorije, prerušene u ideologije, danas postoje? U što se sve 'pretvara čovjeka', s nekom 'umjetnom inteligencijiom'? Kao da se potpuno ispušta iz vida ono najbitnije: da je čovjek pozvan živjeti u nadi 'budućega vijeka', vječnoga života u Bogu i sa Bogom. Prikovan uz ovu zemlju, želeći sa svime ovladati, pa i čovjekom i njegovim životom, takvo kraljevstvo nema budućnosti. Isus, naprotiv, dolazi 'služiti čovjeku', na način da ga usmjeri prema sasvim drugačijoj i ljepšoj budućnosti koja se već ovdje može rađati, ali na kraju ona je plod Božje darežljivosti koja se očituje u izbavljenju čovjeka od svakoga zla pa i same smrti.

I kršćanin je pozvan na izgradnju takvoga svijeta, od svoga osobnoga života, do međuljudskih odnosa i struktura koje će odražavati 'nešto više', ono što čovjeka u punini usrećuje. I nije čudno što nastaju nesporazumi, poput onih Isusovih sa njegovim slušateljima. Oni traže čuda, 'kruha na pretek', lagani život, gdje je nejednakost sasvim 'normalna', sve do ugnjetavanja drugoga samo da 'njima bude dobro'. Naprotiv, Isus se zalaže za sve, najprije za siromašne i obespravljene, a to se ne može ostvariti bez darivanja samoga sebe. I to je Isus pokazao sve do umiranja, razapinjanja križ. On je tu za druge, pokazuje se moćnim - kraljem, upravo onda kada spašava upropašteno i izgubljeno. Ta vrsta ljubavi je s njegovim dolaskom počela 'kraljevati', što se dakako mnogima nije sviđalo, osobito ne vladajućim strukturama. Bog upravlja ljudima jednom božanski kraljevskom silom, a to je istina i ljubav jer je i Isus rekao: "Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas" (Iv 18, 37), a "Kada budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi" (Iv 12, 32). Danas smo pozvani upraviti pogled u budućnost, prema dovršetku zbivanja, kada će Bog biti sve u svima, kada će njegovo Kraljevstvo zauvijek postati jedina prava stvarnost, koja će i nas nositi.

Slijedi da se njegovo kraljevstvo ostvaruje ako se prihvati zajedništvo s njime, ako se ustraje u njegovu društvu makar i u patnji, poniženju, sramoti prividnoga poraza. Upravo je to okosnica i naše Mise kada postajemo svjesniji da je jedini ispravan put, jedina prava istina, slijediti Krista, sve do smrti, jer nakon toga slijedi uskrsnuće. Takvo kraljevstvo istine, pravde, ljubavi i mira, a to znači stvaranja drugačijih međuljudskih odnosa, kao i sinovskoga predanja Bogu, počinje se ostvarivati već sada, na ovome svijetu. Ta zato je i došao i naglašavao da je 'kraljevstvo Božje' na djelu upravo njegovim postupcima i riječima, u njegovu praštanju, pa i najtežim grešnicima, što je ondašnje moćnike ne samo zbunjivalo nego i navodilo na činjenicu da im takav 'kralj' ne treba. Dakle, problem je u razilaženju, u raskoraku između Isusa i njegova kraljevstva sa shvaćanjem 'ovoga svijeta' koji misli drugačije. Isusovo kraljevstvo nije od ovakvoga svijeta, ono je odozgor, od Boga ljubavi i milosrđa, Boga koji priprema čovjeku drugačiju budućnost, koju svijet ne može dati.

I Isusova najava slavnoga dolaska na kraju vremena (svijeta) jest upravo definitivan proglas da je Božje kraljevstvo nešto sasvim drugačijega nego što ga ljudi zamišljaju. Krist je mogao suvereno pred Pilatom reći 'da je kralj', jedini kralj svega stvorenoga, najprije čovjeka. I zato slavimo takvo 'kraljevstvo' koje čovjeka može usrećiti, ali uz uvjet da prihvaćamo Kristov stil života. O on se sastoji u posvemašnjem služenju drugima, u navještaju da se samo žrtvovanjem jednih za druge postiže prava sreća. Nije to lako provesti i potpuno prihvatiti, ali važno je odlučiti se za taj put. Uostalom, mi smo samo ljudi i nesavršeni, ali oslonjeni na Boga možemo činiti velika djela ljubavi. Sjetimo se svih dobrih ljudi, svetih, koji su to ne samo pokušavali, nego i dobrim dijelom uspjeli. I kod Boga nije bitno koliko tko ima 'talenata' (sjetimo se toga odlomka u evanđelju) nego koliko se tko zalaže, trsi da napreduje, da drugima bude oslonac. Po toj ljubavi bit će 'suđen'. I zato Isusova majka Marija u svom hvalospjevu govori da 'silni bivaju zbačeni s prijestolja a neznatni uzvišeni'. Na kraju zadnju riječ ima ljubav, po kojoj smo Bogu najsličniji i najbliži. To bi trebalo 'kraljevati' u našim životima. Tada smo veliki, na neki način 'kraljevi', makar bili i odbacivani od 'ovoga svijeta', od onih (privremeno) moćnih. I zato ne smijemo prestati sanjati o boljem i pravednijem svijetu, o svijetu gdje neće biti toliko suza i boli, često ojađeni što to nismo kadri ostvariti, štoviše izgleda nam da 'nazadujemo'. Ali važno je ne gubiti nadu, ne prestati činiti dobro.

Jer pred Bogom se pojavljujemo s našim nastojanjima, ali i našim neuspjesima, u svijesti da smo, ponovimo to, samo ljudi, često i grešni. I zato se plašimo kako ćemo 'proći' na Sudnjemu danu, kad se Krist pojavi u slavi kao Kralj svega stvorenoga, misleći da nismo izvršili zadatak koji nam je Bog dao. On nam ne prestaje pružati 'ruku pomoćnicu', zato nam se u Kristu daruje kao snaga i jakost da izdržimo. Ali što je najutješnije, znade naše slabosti.

Apostol Pavao nam govori: "Braćo! Smatram: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih.!" (Rim 8, 18))



Misao za tjedan

Šansona (negdašnjega VIS-a 'Runolist' - riječkih bogoslova osamdesetih godina)

PITAM SE ŠTO ĆU REĆI

- Pitam se što ću reći, kad se budemo gledali,

oči u oči, ja i ti, što ću tada reći?

Hoću li izdržati, kad se budemo gledali,

oči u oči ja i ti. Hoću li moći izdržati?


Refren:

Kad se budemo gledali, oči u oči

kad se budemo sreli, ja i ti

sjeti se da sam samo čovjek

sjeti se da sam samo čovjek,

a Bog da si ti, a Bog da si ti.

- Kakav li ću biti, kad se budemo gledali,

oči u oči, ja i ti. Kakav li ću onda biti?

Kakav će to biti susret, kako se budemo gledali,

oči u oči ja i ti, jedan čovjek i njegov Bog?


Refren. Kad se budemo gledali, oči u oči ....