SVETKOVINA PRESVETOGA TROJSTVA (Nedjelja, 12. lipnja 2022.)

Uvodno

Svetkovina Presvetoga Trojstva mnogima stvara problem. Najosnovnije pitanje: kako to sad jedan Bog, a ipak sa tri naziva (Trojica)? Sada je Bog, u prvome redu misleći na Boga Oca, sada Sin Božji - Isus Krist (što je posebno problematično pitanje), sada Duh Sveti. Obično se kaže: Bog Otac Stvoritelj, Sin Božji otkupitelj i Duh sveti Posvetitelj? To je ipak velika tajna koju pokušavamo shvatiti na temelju Božjega djelovanja, a bit će jasno kada jednoga dana, ako Bog dade u životu vječnome, budemo Boga gledali 'licem u lice'. Do tada naš je govor o Trojstvu svojevrsno 'mucanje', istraživanje, uvjeravanje, ali kao plod naše pameti, već Božje samoobjave koja je sadržan a u Bibliji.

Krenimo ipak redom: Crkva i tajna Božjeg 'imena'

Pokušajmo zajedno promišljati. Živjeti u svijetu i susretati bića u prirodi, stjecati iskustvo drugoga, to su 'putovi' da se na horizontu zapažanja 'dodirne onostrano' ili kako bi se (stručno) reklo, svijest o transcendentnom. Veliki crkveni učenjaci, kao na primjer naučitelji, vode nas putem razumskog promišljanja, dakako uvijek s povjerenjem u Trojedinoga Boga. Tako sv. Toma Akvinski govori o 'više putova' da se dokaže da Bog jest, da postoji, jer o njemu 'sve govori', od prirode pa dalje. Kako je poznato, biblijski pristup je nešto drugačiji, ali nije manje osebujan, kako na primjer pokazuje već starozavjetni psalam (a pjeva se na današnjoj svetkovini): "Gospodine, Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji!" I po danu i po noći, i u zoru i u suton, i kad sunce jarko sja i kad je gluha mrkla noć, to 'ime' izaziva odraz, odjek, određeno iskustvo u ljudskome biću.

I drugi 'put', put u vlastite dubine, u svijest i savjest, također dovodi do dodira onostranosti, do osjeta tajnovitosti 'imena' Božjeg: "Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem ... Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio" (kaže starozavjetni psalmist).

No, Crkva kao zajednica, kojoj je Isus dao svoga Duha - kada zastaje pred svijetom prirode, i pred dubinama ljudske nutrine i pred misterijem same sebe - biva svijesna raznolikog iskustva Boga: ako je, naime, istina "da Boga nikada nitko nije vidio", istina je također da nam ga je "Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu ...obznanio" (kaže Ivan evanđelist), razložio i istumačio. Kao nositeljica Isusova predanja, živog evanđelja, štoviše, suživljena s njime, jer on ostaje "s nama sve dane do svršetka svijeta" (kako je sam rekao). Stojeći pred istom Božjom tajnom, Crkva joj prilazi s ove 'otvorenije', sa 'prozirnije' strane. Do neke mjere dostupno joj je iskustvo Isusovo. Apostol Pavao će napisati: "Nama je Bog dao objavu po Duhu, a Duh sve proniče, i dubine Božje ... Što je u Bogu nitko ne zna, osim Duha Božjega; a mi nismo primila 'duha svijeta', nego Duha koji je od Boga, da znamo čime nas je obradio Bog ... Mi imamo misao Kristovu." Drugim riječima, imamo Kristovo iskustvo i to je bitno.

Isusovo iskustvo Boga

Nema sumnje da je Isus (Sin Božji koji je postao čovjekom da nas spašava), kao čovjek, od svojih ranih dana do smrti na križu, u svom ljudskom rastu (kako bilježe evanđelja) stjecao osebujno i jedinstveno iskustvo Boga, koje je, kao svako, osobno duhovno iskustvo, bilo po nečemu nepriopćivo, ali po nečemu je ipak bilo i jest priopćivo, kako to i sam kaže: "Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima; da, Oče, tako se tebi svidjelo: sve je meni predao moj Otac, i nitko ne zna tko je Sin doli Otac, i tko je Otac doli Sin, i onaj kome Sin hoće da objavi" (tako je zapisao Luka evanđelista).

Ulazeći sve dublje i dublje u životno zajedništvo s Isusom prvi njegovi učenici zalazili su sve više u njegovo iskustvo, u njegovo doživljavanje Boga, a to preciznije znači u tajnu njegova doživljavanja - Oca i božanskog Duha. Mi to ovdje ne možemo detaljno i na dugo razlagati. Ipak je od posebne važnosti čitati evanđelja i ulaziti malo dublje u značenje Isusovih riječi kada govori o Bogu kao Ocu i Duhu Svetome.

Dakako, vrhunac Isusova iskustva bio je njegov vazmeni (uskrsni) događaj. na primjer, kad kaže: "Uzlazim Ocu svome i Ocu vašemu, Bogu svome i Bogu vašemu". I još: "Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas". Želi reći: kao što je Otac poslao mene, poslao dakako u svu sudbinu koju sam proživio, u svako svjetlo i mračno ljudsko iskustvo, kojega sam kao čovjek za volju Oca postao dionikom, sada ja šaljem vas. Učenici su Objavom mogli shvatiti. A to će Crkva iz dana u dan doživljavati sve dublje i stvarnije, kako tim poslanjem ulaze u dinamizam Očeva programa, koji će odsad nastavljajući djelo na Isusovoj crti ostvarivati oni, praćeni asistencijom Duha Svetoga. Odsada su učenici, kako su sve jasnije shvaćali, a poslije njih cijela Crkva, bili i jesu ne samo apostoli Sina, nego i poslanici Očevi, kako to piše sv. Pavao: "Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih", ili "otajstava Očevih".

Duh i Crkva na putu u budućnost

Kako kaže današnje evanđelje, otkivajući Božju tajnu, Isus je osobit naglasak stavljao na funkciju Duha Svetoga. To bi moglo značiti da je Isus program objave ispunio 'djelomično': nešto je otkrio, a mnogo toga nije, a to proizlazi iz njegovih riječi: "Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi." Odsad će djelo objavitelja (na neki način) vršiti, mogli bismo našim rječnikom reći, njegov adekvatni zamjenik - Tješitelj, Posvetitelj. I zato Isus kaže: "Kada dođe on, Duh istine, upućivat će vas u svu istinu ...". Duh sveti bit će do kraja svijeta onaj koji će Crkvu 'voditi u dubine tajna Božjih', u Božje iskustvo, u shvaćanja tajna života ljudi i svijeta u cjelini. Duh Sveti je od vječnosti u Trrojstvu i darivanje i dar, i disanje i dah, i ljubljenje i ljubav, i komuniciranje i dovršenje. Ali narav Oca i Sina vodi k tome da se taj Duh prelije i izvan 'granica' Trojstva da bi i ovdje postojalo darivanje, ljubav, komuniciranje, život, Božji život.

Iz rečenoga je jasno da govor o 'tri osobe' nije neko teološko doumljivanje, nego govor zasnovan na planu spasenja (sadržanog u Bibliji) koji se provodi u povijesti i vremenu svijeta. Crkva vjeruje o svetoj Trojici ono što je objavljeno, u prvom redu kroz život, rad i učenje Isusovo, a Duh Sveti nastavlja trajno upućivati u to 'sve dalje i dublje'.

Osobit 'put' kojim vjernici ulaze u 'iskustvo' Božje jesu liturgijski čini, to jest sastanci, u kojima Euharistija (Misa) zauzima posebno mjesto. Euharistija nam omogućuje da kao ljudi budemo 'sinovi Božji' i to po milosti, ali zaista sinovi i zaista "rođeni odozgo", pozvani da po uzoru bogatstva darivanja koje je Presvetom Trojstvu to prenosimo dalje u svakom susretu, komunikaciji, sebedarju. To je bitno. Time pokazujemo u kojega Boga vjerujemo. U aktivnoga Boga koji stvara, izbavlja čovjeka i posvećuje, u Boga djelatnoga u korist čovjeka. A to je smisao života svakoga čovjeka. I zato nije dosta samo vjerovati i križati se "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga", već djelovati po Božju, sebedarno i bez pridržaja. O kako je divan trojstveni Bog, kako je lijepo i sudbonosno korisno u njega vjerovati i po njemu, njegovom snagom, djelovati.