T I J E L O V O (četvrtak, 3. lipnja 2021.)                      Temeljne misli uz svetkovinu Tijelova                  

Uvodno

Današnja svetkovina vodi nas razmišljanju o dubokoj tajni našega otkupljenja. Euharistija (misa), ustanovljena u predvečerje Isusove muke i smrti, jest "spomen-čin" njegove Pashe, to jest prijelaza iz smrti u život. Taj čin u sadašnjosti naviješta i ostvaruje svu učinkovitost Kristove žrtve. I premda se to slavi na Veliki četvrtak, kao i svake nedjelje, Crkva je ipak ustanovila i posebnu svetkovinu, osobito s ciljem da se na svečaniji, vanjski način obilježi taj najznačajniji događaj. I otud tijelovske procesije (tamo gdje su moguće i kroz cijelo mjesto) kada se Krista - Kruh vječnoga života, u Pokaznici nosi da se i na vidljiviji način pokaže kako bi naš svakodnevni život po Kristovu primjeru trebao biti 'lomljenje života jednih za druge', kao što je Isus pokazao.

Kršćani se svake nedjelje i blagdan a okupljaju oko oltara, ali ne kao neki puki gledaoci, nego da budu sustolnici Isusovi. Jer Euharistija je izvor i vrhunac svega kršćanskog života, koju je Isus na Posljednjoj večeri ostavio svojim učenicima (Crkvi) kao spomen svoje muke, smrti i uskrsnuća. Ova gozba zajedništva, koja označuje "novi savez", pripravljena je na euharistijskoj večeri. Te večeri imamo zanimljiv prizor. Tu su suprotnosti: svećenici židovskog naroda i Juda su simbol odbijanja, dok učenici predstavljaju zajednicu koja prihvaća 'novi savez' u Kristovu Tijelu i Krvi. Isus preuzima inicijativu, poziva i slobodno sprema svoju Večeru. Isus, slaveći redovitu židovsku pashu (spomen na oslobađanje iz egipatskoga ropstva) označuje novi Savez, novi dar, a to je njegovo Tijelo i Krv. U velikom blagovalištu, na katu, rađa se nova zajednica povezana s Bogom na novi i neizbrisiv način. Slaveći euharistijsku pashalnu večeru Crkva se sprema da s Kristom 'prijeđe' na savršenu Večeru u Božjem kraljevstvu. U ovoj Večeri (misi) zajednica se osjeća zauvijek povezana s Bogom i međusobno u ljubavi i bratstvu,.

Na toj Večeri Isus u kruhu i vinu daje svojim učenicima svoje Tijelo i svoju Krv. To je bila "oproštajna večera". Međutim, on će i ubuduće biti središte njihova zajedništva, ostat će među njima 'skriven' pod prilikama kruha i vina, čitavom svojom Osobom. Činjenica da daje svoje Tijelo i Krv treba kršćane uvijek podsjećati na dar njegova života, na njegovu smrt na križu. Svojom smrću osnovao je novi savez, definitivno zajedništvo Boga s ljudima. Isus će uvijek ostati s njima i bit će Raspeti koji je dao svoj život za njih.

Važno je naglasiti da se učenici, sa svoje strane, ne smiju zavaravati kao da je sve postignuto i biti sigurni za svoje spasenje. Zajedništvo s Isusom je podvrgnuto velikim kušnjama i ozbiljno je ugroženo. Pa i sami su apostoli prvi bili na velikoj kušnji, pokazali su kako se 'zatvaraju' pred Isusovim navještajem muke, nisu bili spremni prihvatiti njegov put patnje i križa. Štoviše, jedan će ga i izdati, drugi će izgubiti povjerenje, prestrašiti se i pobjeći. Jer Isusova sudbina ipak je učenicima određena sablazan. Nemaju snage da ostanu sjedinjeni s njime. A Isus, uza sve to, i baš zbog toga, ostaje vjeran i skrbi za njih. Znade da je to dugi i mukotrpan put i da učenici sami po sebi ne mogu biti vjerni, ako ne ostanu s njime povezani.

To se i danas događa s nama. Isus znade da sami po sebi ne možemo ostati vjerni. Ne očekuje od nas da učinimo nešto veliko, pa da nam uzvrati, nego nam se daje bez prethodnih zasluga. I njegova se vjernost očituje u različitim oblicima njegove prisutnosti (u riječi koju slušamo i u otajstvu koji slavimo). Međutim, vjera u tu njegovu prisutnost i djelovanje jest jedina čvrsta točka u odnosima između njega i ondašnjih, te nas, kao sadašnjih učenika. Isus je uvijek za nas i nudi nam svoje zajedništvo. Ta zato je ostao s nama.

I na kraju: kršćanine, zašto propuštaš taj čin Kristove ljubavi, Euharistiju (misu), taj čin kojim pokazuje da je uvijek s nama, ma kakvi mi bili, jer nas želi trajno obnavljati i podržavati na životnome putu.

T I J E L O V S K A P R O C E S I J A

Ako se vrši i procesija (ovisno i o vremenskim prilikama) valja se prisjetiti da Isus upravo želi bi u našoj svakidašnjici, u obiteljskom i mjesnom životu. Nosimo ga u Pokaznici, a on se skriva u 'kruhu', u malom ostatku kruha nakon Gozbe. U procesiji znakovito nosimo ono ili Onoga od čega i od kojega živimo na putu života, a to je Krist Gospodin. Procesija je znak našega života. S Isusom smo na putu sa svim našim problemima i brigama. Nismo još na cilju, ali smijemo ostati na putu s našim pitanjima. Jer znamo da je On s nama, i nismo osamljeni, na putu smo kao Isusova zajednica. I kao i dosada, nakon procesije, sutra i prekosutra, nosit ćemo Isusa i svojim životom, biti njegove 'pokaznice'. Neka on bude Kruh za naš put, da bismo mogli živjeti i danas, u ovim teškim iskušenjima.