TIJELOVO Blagdan presvetog Tijela i Krvi Kristove (Četvrtak, 16. lipnja 2022.)

BEZ EUHARISTIJE NEMA CRKVE

1. Što se zapravo slavi na blagdan Tijelova?

U svijetlu liturgijske obnove Drugog vatikanskog koncila početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća sve više se posvećivala pozornost važnosti shvaćanja Euharistije (Mise) s ciljem što djelatnijega sudjelovanja u tom veleslavlju Crkve. Stoga ako na pitanje 'što zapravo danas slavimo', kažemo 'svetkovinu Tijela i Krvi Kristove', to još nije dosta. Naime, odmah slijedi drugo pitanje: a što znači svetkovati Tijelo i Krv Kristovu?

Ako kažemo da 'svetkujemo Euharistiju' (Misu) pitanje ide dalje: a što znači euharistija kao 'predmet' svetkovanja, te kada je ona slavlje kojim se slavi najveća tajna vjere? Znači li Euharistija sȃm sakrament u njegovoj pojavnosti, dakle sakramentalne prilike Kruha i Vina. Ili Euharistija znači misterijsku radnju, kao onu koja se zbivala na Posljednjoj večeri, sa svime onime što do događanje uključuje.

Složit ćemo se da na Veliki četvrtak slavimo aktualni događaj koji se uprisutnjuje u liturgijskom 'spomenu' Crkve. To je smisao izraza "Misa Večere Gospodnje". 'Večera Gospodnja' toga dana nije jednoznačan pojam: znači i povijesnu večeru, posljednju, zemaljskog Isusa sa svojim učenicima, ali znači također kršćanski spomen-čin kojim se ona u davnoj prošlosti slavi obredno, jednostavno ili svečanije. Znači slavlje, kako kaže apostol Pavao: "Čujem, a djelomično vjerujem: kad se skupite na sastanak, da su među vama razdori .... Kada se tako sastajete zajedno, to nije blagovanje Večere Gospodnje." Ako je svaka euharistija kroz povijest zapravo to, slavlje 'Gospodnje večere', onda je to i ova današnja. Zasebna svetkovina Tijelova, istina, nastala je u kontekstu duhovne klime i kulture srednjega vijeka na Zapadu, kao nadopuna proslavi Velikog četvrtka. Naime, onog dana poradi spomena Isusove muke morao je izostati mnogi vanjski sjaj. A kršćanskom narodu to je očito zbog nečega trebao. Otud i pojava svečan ih procesija kroz mjesto, sa željom da se istakne kako Krist 'svuda vlada', svugdje bi trebao biti prisutan. Pritom se vjerojatno nije mislilo toliko na činjenicu da smo mi kao Kristovi vjernici određeni 'kristonosci', to jest da bi po nama trebao biti izrazitije prisutan. Bi li danas viša crkvena vlast pristala uvesti ovaj blagdan, u ovaj dio godine, ili ne - preostaje svakomu da ocijeni iz svoga kuta gledanja i poznavanja stvari. Po svoj prilici, možda i ne bi. Zašto? Nije ovdje mjesto da se o tome povede veća rasprava. raspravlja. Dovoljno je upozoriti na činjenicu da se taj blagdan pretvorio u velike 'procesije i manifestacije', a da mnogi od prisutnih nemaju neke 'bliskosti' sa onim što se slavi, sa Euharistijom, još konkretnije sa Isusom. Mnogi nisu svjesni da se Euharistija, sastanak sa Uskrslim Kristom, zapravo slavi svake nedjelje i pitanje je: gdje su onda ti i toliki vjernici koji su bili u tijelovskoj procesiji? Ako im je samo do 'svečanosti', uz razne narodne običaje, određeni folklor (tim više kada se ponegdje uvodio kao 'neradni dan' kao što je i u nas slučaj početkom 2000.), onda to pomalo umanjuje ono što Euharistija u svojoj biti jest.

Kako bilo da bilo, današnje liturgijsko slavlje kao proslava Euharistije u prvom je redu misterijski čin u kojemu Crkva sva, i Glava i udovi, slave Boga u povodu otajstva Kristove večere. I prihvatimo današnje slavlje i produbimo vjeru u taj najveći misterij, u 'srce' naše vjere.

1. Euharistija - misterij i djelo Božje

Postavlja se pitanje: koliki vjernici znaju, koliko su toga svjesni, da je euharistijsko slavlje, čin Krista i Crkve, a pogotovo da tome slavlju, u sili Duha, predsjeda živi Krist kao Veliki svećenik svijeta? Krist je uza svoju Crkvu uvijek, a osobito u liturgijskim činima, dakle tu je prisutan. I u osobi službenika, jer se svećeničkom službom sada prinosi onaj isti koji je nekoć na križu prikazao samoga sebe, i ponajpače pod euharistijskim prilikama kruha i vina. Dakako, najprije je prisutan u svojoj riječi, jer on govori kada Crkva čita Sveto pismo. I zato se danas naglašava naziva za taj dio "Stol riječi (Božje)". Prisutan je i onda kada Crkva moli/pjeva psalme, jer je sam obećao da 'gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegov ime, tu je i on prisutan'. A onda slijedi 'Stol Kruha' ili euharistijska služba.

Dakle, svaka Misa je aktualni čin Krista, Velesvećenika slavi Božjoj. On isti prinosi sebe (Ocu) služeći se svećeničkom službom Crkve. Tim činom sebi pridružuje svoju predragu 'zaručnicu' (biblijski znači 'Crkvu') koja ga, kao svoga Gospodina, zaziva i koja po njemu iskazuje štovanje vječnome Ocu. Stoga moramo znati, vjerovati i po tome se vladati: u misnoj je, dakle, žrtvi moć da nas učini suvremenicima Kristovom spasiteljskom djelu. Ona nas nas stavlja u njegovu neposrednu prisutnost.

3. Euharistija - događaj Crkve

Dakle, ponovimo, Crkva koja slavi Euharistiju okuplja se oko Krista, koji je živ i aktivan. A po Kristu, u ljubavi i općinstvu Duha Svetoga, okuplja se narod oko Oca. To okupljanje jest 'sveto događanje'. To znači da je euharistija nešto bez čega nema temeljne veze s Bogom, koji bi nam ostao trajno 'daleki'. A to što se događa zbiva se snagom Duha Božjega. Ona je također nešto što je po naravi stvari činjeno radi Boga, za Boga, Bogu u čast. Bog, Otac nebeski jest, dakle, glavni i na izvoru i u cilju liturgijskog djela. On svojim Duhom saziva i okuplja ljude koji su nj vjeruju, on ih povezuje s Kristom, koji je u tom događaju 'posrednik'. Po njemu Bog daje Duha, po njemu Crkva uznosi Bogu štovanje.

Sve to pokazuju liturgijski simboli, osobito 'evanđelistar, kruh i vino'. Djelo koje se zbilo na Golgoti dogodilo se jednom zauvijek, kao i svako drugo povijesno djelo i kao takvo utonulo bi u prošlost. Ali ono se na neki način nastavlja, uprisutnjuje. Ako treba da to za vjernike, kojih nije bilo pod križem, postane stvarno prisutno, to se može zbiti jedino u misteriju, to jest u obrednoj znakovitoj radnji. I tu nastupa potreba liturgije. Ona je zapravo simbol, obredno vršenje božanskoga djela, što je Krist Crkvi povjerio, snagom Duha Svetoga. U simbolu (u znakovitoj radnji) moguće je da se obredno djelo, ne dakako u svim pripadnim povijesnim pojedinostima, nego u svome vječnom jezgru, opet uspostavi tako da se pred našim očima odvija.

Dakako, naše izvanjske oči vide tek obred, ali iza njega 'oko vjere' vidi pravu stvarnost. Zato Isus može kazati, i to je ono što nas veseli, usrećuje: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu". Jesti i piti spada na izvanjski obred, na 'simbol', na sakramentalne 'prilike', koje podliježu našem osjetnom zapažanju. A biti s Kristom, sresti se s njime, dapače 'ostati' u njemu - to je misterijska stvarnost koja nadilazi naš um, koja je nešto božanskoga. Traži se jaka vjera. A kako Isusu ne vjerovati? Hvala ti, hvala Kriste, što si nam došao. Hvala ti, hvala, Krista što si nam život dao, i trajno daješ.