TREĆA VAZMENA NEDJELJA (1. svibnja 2022.) Osnovne teme: 1. Simbolika Isusovih prispodoba i čina 2. Crkva - simbolička zbilja 3. Isus sabire i oživljuje Crkvu

Uskrsli Isus ukazuje se svojim učenicima na Tiberijadskome jezeru, na kojem se za vrijeme zemaljskog života mnogo toga lijepoga događalo: poziv učenika, propovijedanje mnoštvu sabranom uz jezero, umnažanje kruha, hod po vodi, utišanje oluje i drugo.

I sada uskrsli Gospodin želi opet na neki način 'spojiti konac' što ga je smrt nemilosrdno prekinula. Tu se sada nalazi mala skupina apostola, u nekom iščekivanju što će se s njima dogoditi. Petar je zarana nakanio ići u ribarenje, a pridružuju mu se i drugi. Nisu ulovili ništa i vraćaju se na obalu. I najednom im se ukaza Isus. Za njih je izgledao kao neki neznanac. Najprije traži svježe ribe za doručak, a oni je nemaju. I još im govori, kao iskusnim ribarima, da 'bace mreže' nadesno i da će je sigurno naći. I to se dogodilo, sve dotle da nisu mogli izvući mreže od silnih riba. Čudo iznenadno. I u tom času apostol Ivan prepoznaje Učitelja i otkriva znamenje po kojem se očitova Isusova slava. I Petar povjerova i želi stići do Isusa.

Kako sve ovo shvatiti? Tu je velika simbolika. Mreže zadobivaju veliko značenje. Po čemu? Isus je pozvao svoje prve učenike dok su bili uz mreže da 'budi ribari ljudi'. I tako naznačuje apostolima da se 'dadnu na novi posao'. Oni drže u rukama mreže i spuštaju ih u dubinu. To znači da će sabirati ljude u Božje kraljevstvo. Ali ne bez Isusa. Uostalom, bez njega su se uzalud trudili cijelu noć i nisu ništa ulovili. Ali ponovno bačene mreže na njegovu zapovijed, u ranu zoru, mreže su se napunile toliko da da su ih jedva izvukli. Isus im u međuvremenu priprema doručak, pruža im ribe i kruha. A oni nadodaju i svoje ribe.

Pritom je zavladala tiha i sveta šutnja. Nitko se nije usudio ništa pitati, jer su znali da je to Gospodin. Svi su imali iste osjećaje. Bili su ushićeni. Prisjetili su se kako je Isus u predvečernje svoje smrti rekao: "Sada ste žalosni, ali ja ću vas opet vidjeti i radovat će se se vaše srce, ništa neće moći omesti vašu radost. Tada me nećete ništa pitati." Njihov se Gospodin vratio. Pitati ga kao što su to činili njegovi protivnici "tko si ti?" bilo bi neumjesno i neoprostivo.

Bilo bi teško ne vidjeti u tom Isusovom obroku neki znak, neko 'znamenje', jedno posve novo značenje, novu zbilju, a to je "euharistija". Učenici primaju iz njegovih ruku kruh i ribu što predoznačuje Crkvu slaviteljicu otajstva Isusove prisutnosti. Crkvu će ubuduće hraniti euharistija (misa), davati joj život zauvijek. Ona ima ovlast od Isusa da posadašnjuje Posljednju večeru, na kojoj je Isus sebe ponudio kao "hranu": Umite jedite, uzmite pijte .... Misa izgleda kao 'oponašanje' Posljednje večeri, odnosno Isusove geste, a u stvarnosti je na djelu On sam, njegovo spasenje. Zato nam je potrebna jaka vjera, kao što je trebala i Isusovim učenicima. Naime, valja, prepoznati simboliku ponovljenog Isusova čina na Tiberijadskome jezeru. Po tim Isusovim gestama učenici su uvidjeli da je on tu prisutan.

Pitamo se: što je zapravo simbol? To je neki čin, izraz, slika, događaj koji se može motriti sam u sebi, a koji uz to po svojoj namjeni i nakani, Isusovoj (ovdje), ukazuje na mnogo dublju zbilju kao bitni sadržaj. Postoji neka jača pozadina.

Crkva, zajednica Isusovih učenika (vjernika) kao povijesna zbilja jest simbol u smislu što ukazuje na samoga Krista i Boga, što je svjetlo svijeta, što nosi iza sebe preobilje Božjeg života, svjedočanstvo Krista i njegovih apostola, živu vjeru u vječnost, silu Duha Svetoga koji joj je glavni pokretač, vođa, nadahnitelj, branitelj, čuvar. Sve se to izvana ne može vidjeti.

A upravo je to ono što Crkvu čini onim što ona jest. To ne prihvatiti vodi do veliko ozbiljnih nesporazuma s njom. Dakako, Crkva se mora truditi da sve što čini, što živi upućuje na Boga i Krista, na narodu koji putuje prema Ocu i u vječnost. I zato sakramente koja ona slavi (od krštenja pa dalje) nazivamo simbolima, koji trebaju tako djelovati da se po Crkvi očituje stvarnost svjedočenja, ljubavi, mira, sloge, jedinstva i td.

Svi obredi, čini i znakovi koje pratimo u Crkvi, u kojima sudjelujemo, upućuju nas na velika otajstva spasenja. U njima se krije 'nešto novoga'. Valja proniknuti duhom i umom iza tih vidljivih znakova i simbola do samoga Božjega prijestolja, kako bi se osjetila Božja prisnost i blizina, kao što se dogodilo apostolima u susretu sa uskrslim Kristom. On je zapravo bio prvi i najveći simbol, iza njega je stajao Bog. Otkriti u njemu čudotvorca i dobrotvora, velikog učitelja, njegovu ljubav, doista je otkrivanje jedne zbilje. Ali to nije dosta. U njemu treba otkriti samoga Boga. I zato je, kako rekosmo, sva Crkva u svom apostolskom djelovanju, pod vodstvom Petra (koji će trebati dati život za povjerenu mu Crkvu), zahvaćena onim simboličkim činima koje je Isus izveo onoga pouskrsnog jutra na obalama Tiberijadskoga jezera. Crkva će svjedočiti i navješćivati Život, i to vječni, koji se očitovao u Isusu, koji i danas djeluje u svojim učenicima (vjernicima). Hraneći se Isusom, Crkva, kao zajednica vjere i ljubavi, prihvaća životno zalaganje koje ni pred čime ne preže, koje pretpostavlja žrtvu, pa makar i s progonima, razapinjanjima, kao što se dogodilo njezinom Učitelju. Ali, on je uskrsnuo, on živi i to jamči svojim učenicima - život vječni.

Završimo s Petrovim trostrukim iskazivanjem ljubavi. Na tri upita Učitelja 'da li ga voli' Petar je spremno potvrdno odgovarao. Štoviše, u trećem iskazu najviše se izjašnjava: "Ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!" Sveti učitelji vide u Isusovoj gesti finu pažljivost Učiteljevu prema Petru: dao mu je prilike da trostrukim iskazom ljubavi opovrgne svoje trokratno zatajenje. I Petar postaje Prvak apostola a potom i cijele Crkve, njegova služba (kasnije pod nazivom 'Papa') bit će u prvome redu "služba ljubavi". Stoga već sv. Ignacije Antiohijski rimsku Crkvu naziva: "Predsjedateljica ljubavi", gdje je ljubav 'drugo ime' za Crkvu. Crkva je i ljudska institucija te ne može bez određenih struktura vlasti. Ali snaga te vlasti nije sila i pravo nego ljubav. A to se ne odnosi samo na Petrovu pastirsku službu. Svatko će se, pogotovo predvoditelji u Crkvi, prije nego prosuđuje i procjenjuje druge, morati prisjetiti koliko je njemu Isus oprostio (kao Petru zatajenje) pa će lakše moći i sȃm tako i s drugima postupati (u odnosu na one koje vodi na 'pašnjake' - simbolički izraz za predvođenje na putu vjere).

ZNAK PREPOZNAVANJA

Dobro je znati

RIBA je među prvim kršćanima postala znak prepoznavanja Isusovih učenika, kršćana. U Rimu se govorilo i grčki. Riba grčki znači 'ihthys'. Inetko se je uočio da u tom izrazu postoji lijepa skraćenica, odnosno da pojedina slova (u riječi kojom se nazivala riba) kriju temeljne naslove za Isusa: Iesus - Hristos - Theu Hyios - Soter, a to znači: Isus Krist Božji Sin Spasitelj. Tko je imao u kući taj znak, drugome (koji je bio kršćanin) to je značilo dotični kršćanin (dok drugima, progoniteljima kršćana, to nije ništa značilo). Riba im je, dakle, bila i neki znak određene 'konspiracije'.A kasnije, sve do danas, imamo na slikama, na platnu izvezenom i slično, u crkvama još kraći natpis: IHS, što znači: ISUS KRIST SPASITELJ