"TREĆI DAN USKRSNUO OD MRTVIH"

"Apostolsko vjerovanje", nakon Isusova rođenja i 'sablazni križa', govori o nastupanju trećega časa, koji predstavlja središnji odsjek kršćanske vjere. To je čas proslave. Isusovi učenici susreću se s nečim toliko izvanrednim i novim da su, mogli bismo reći, ostali 'bez daha'. Oni su Isusa dobro poznavali i slijedili, ali su se na kraju suočili i sa njegovim tragičnim svršetkom. I eto, najednom, "on je uskrsnuo". Susreću ga iznova, prepuna nove živahnosti sa željom da ponovno preuzme geste sudionštva, ozdravljenja i poučavanja od prije, dakako u sasvim novom obliku, pojavljuje se i 'nestane'.

Istina, smrt je prekinula njihov odnos s Isusom, ali samo 'na jedan trenutak'. Jer on je uskrsnuo "treći dan" od mrtvih. "Tri dana" izražavaju kratko vrijeme kušnje, onaj trenutak u kojem se pravednik, koji se pouzdao u Boga, osjeća napuštenim od njega prije no što iznova doživi spasiteljski zahvat.

Očito su se pitali 'što sad'? I zato su se na vrijeme 'razbježali' sa Kalvarije. Međutim, nastupa povijesni čas, događaj, Božje spasenjsko djelo u kojem on moćno nastupa u povijesti. Sada odnos Isusa i njegovih učenika postaje sjajniji i snažniji nego ranije. On se, naime, temelji na Božjoj životnoj moći, a ne na čovjekovim mogućnostima. Dakle, u Isusovu uskrsnuću objavljuje se djelovanje Oca i izražava najveće očitovanje božanske svemoći. A Očevo je djelovanje takvo da pruža istinski odgovor na pitanja koja su ostala neriješena pred križem: "Napušta li doista Bog onoga koji se pouzdaje u njega? Može li otac napustiti sina?"

Uskrsnuće, koje ostvaruje Bog, nije radostan završetak za junaka koji se uspio uteći najradikalnijoj kušnji, nego je "potvrda svega onoga što je sȃm Krist činio i naučavao", kao i istine Isusova božanstva. Ono je objava same istine smrti na križu i njezinoga smisla: savršeno je dovršenje smrti na križu jer upravo se u uskrsnuću Isusova smrt pojavljuje kao žrtveni prinos, nadahnut ljubavlju, koji Otac prima i potvrđuje upravo tako što uskrisava Isusa. Uskrsnuće je, zatim, potvrda da je sinovski odnos dijalog s Ocem koji je Isus htio proširiti i na sve ljude, ovdje na našoj zemlji, odnos snažniji od smrti. Štoviše, to je tako istinit i radikalan odnos da smrt preoblikuje u očekivanje puno očitovanje Božje moći u ljudsku korist.

Isusovo je uskrsnuće - koji se uvijek izgovara u "Vjerovanju" - uskrsnuće "od mrtvih". Taj se izraz mora iščitavati kao gesta razdvajanja. Bog u Isusu ponovno preuzima izvornu gestu stvaranja. Kao što je nekoć razdvojio svjetlo od tame, nebo od zemlje i zemlju od voda, tako sada novi život svojega Sina Bog odvaja od smrti, od zla i grijeha svijeta. Drugim riječima, vjerovati da je Isus "ustao od mrtvih" znači vjerovati da Bog Isusovim uskrsnućem želi priopćiti najprije Isusu te po njemu također svim ljudima život odvojen od svega onoga što čini prijetnju ili umanjenje pravoga života. U pozitivnom smislu to znači vjerovati da uskrsnuće nije "oživljavanje nekog leša", neki povratak u prethodni život, nego je prije ulazak u novo postojanje, koje sudjeluje u punini Božjega života. To znači ući u novi život koji ne poznaje otrov smrti.

U Kristovu se uskrsnuću temelji vjera te iz njega izviru radost i nada

Jednostavnim riječima "treći je dan uskrsnuo od mrtvih" kršćani tvrde i ponavljaju snažan i blaženi navještaj koji oživljava kršćanstvo i koji se nalazi u središtu čitave povijesti čovječanstva, preoblikujući je u povijest radosti i nade.

Da, Krist je uskrsnuo! "Onaj Isus, koji je rođen u Betlehemu od Marije Djevice, kojeg su prorekli proroci te je bio Učiteljem usred izraelskog naroda, koji su neki priznavali i boljeli, mnogi odbacivali, te je potom bio proklet, osuđen, razapet, umro je te je potom bio pokopan, uskrsnuo je, doista je uskrsnuo u zoru trećega dana; poprimio je novi, vrhunaravni život, zauvijek pobijedivši velikog neprijatelja, smrt.

To je činjenica koja utemeljuje čitavu kršćansku vjeru: povijesna, stvarna, činjenica posvjedočena i posvjedočiva te, ujedno, 'misterij' koji nadilazi naše ljudsko razumijevanje i iskustvo. To uskrsnuće je razlog zašto kršćani vjeruju. Kad ne bi bilo istinito, kršćanska bi vjera bila uzaludna, životarena u praznini; uzaludna bi bila i kršćanska nada; zlo i smrt bi sve držali kao taoce. Čovjekov život ne bi imao smisla. Ali nije tako: Isus Krist je "treći dan uskrsnuo od mrtvih" i u tome je veličina, ljepota i sva spasenjska snaga kršćanske vjere.

Uskrsnuće je bio znak dan od Boga radi 'potvrđivanja' Isusa Krista, radi njegova uzdizanja iznad svih i svega, radi njegovoga postavljanja kao Gospodina čitavog svemira, učitelja i suca svih ljudi. Ta činjenica se, dakle, tiče svih koji vjeruju. Uskrsnuće Isusovo daje mogućnost da se uđe u novi život, jer je "opravdanje to koje ljude iznova stavlja u milost Božju" i ostvaruje njihovo "posinovljenje", priskrbljujući im "sinovsko sudjelovanje u životu jedinoga Sina Božjega. Ono je "počelo i izvor čovjekova budućega uskrsnuća".

Time što kršćani proglašavaju svoju vjeru u Isusovo uskrsnuće, tvrde da se u njemu, uskrslom Raspetom, ostvarilo otkupljenje čovječanstva: u Kristu su svi spašeni. U Kristu se koncentriraju ljudske sudbine, u Kristu se razrješuju ljudske drame, u Kristu se objašnjavaju ljudske boli, u Kristu se profiliraju ljudska nadanja. Uskrsnuće se, dakle, odnosi na čitavo čovječanstvo. Ono čitavo čovječanstvo dohvaća, obnavlja, preoblikuje. Nema osobe koja ne bi bila s njime zaodjenuta na spasenjski i blagotvoran način.

Vjerovati da je Isus uskrsnuo od mrtvih znači priznati da je kršćanstvo radost i da je Vazam Gospodnji najčvršći temelj i najistinskiji uzrok nade koju imaju čovjek i svijet. Kristovim je uskrsnućem dan pun i završan odgovor na onu čežnju k radosti i autentičnoj sreći koja stanuje u čovjekovu srcu, i na koju svaka religija pokušava dati odgovor. U Kristovu Vazmu započinje, na posljetku, onaj život radi kojega je čovjek bio stvoren, te se uspostavlja obnova čovječanstva. I zbog toga je kršćanska vjera - daleko od toga da bi se prikazivala kao okov ili bila okov koji usporava napredak, poniženje čovjeka, žalost za životom - izvor radosti.

Kako je kršćanstvo radost ako je život tako opor?

To pitanje najviše muči svakoga čovjeka. Ipak, kršćanstvo je radost, vjera je radost jer Krist je radost, istinska radost svijeta. A kršćanska se radost znade izraziti i potvrđivati također usred svih muka, kušnji, patnji, usred smrti.

Da, kršćanski život jest opor. On poznaje bol i odricanje, zahtijeva pokoru, prisvaja žrtvu, prihvaća i križ i, kada treba, sučeljava se s patnjom i smrću. No, u svojem odlučujućem izrazu kršćanski je život blaženstvo. Tako da je on u biti pozitivan. On oslobađa, pročišćuje, preoblikuje. Sve se u njemu svodi na dobro, te stoga sve na sreću u kršćanskom životu. I stoga nadmoćno je optimističan. Kreativan je. Sretan je danas, u iščekivanju potpune sreće sutra.

Slijedom rečenoga, Kristovo uskrsnuće je uzrok čovjekove nade. Da, pashalna (uskrsna) poruka nije samo poruka radosti. Ona je također poruka i navještaj nade. To je stoga što se nada, ona istinita, temelji na vjeri koja je, biblijskim jezikom rečeno, temelj onoga čemu se nadamo. A u povijesnoj stvarnosti je Uskrsli Krist.

Gospodinovo uskrsnuće nije neka izolirana činjenica. Ono je činjenica koja se tiče čitavoga čovječanstva: od Krista se širi na svijet, i zato ima kozmičku važnost. I čudesno je: taj se čudesni događaj s različitim učincima odražava na svakog čovjeka koji je došao na ovaj svijet. On zahvaća čitavo 'rodoslovno stablo' čovječanstva. Krist je novi 'Adam' koji u krhki, smrtni krvotok naravnoga ljudskoga života ulijeva novo životno počelo; neizrecivo, ali zbiljsko počelo pročišćujuće obnove; kvasac besmrtnosti, odnos egzistencijalnoga zajedništva s njime, s Kristom, sve do sudjelovanja, zajedno s njime, u bujici njegova Svetoga Duha, u samom životu beskonačnog Boga kojega, i dalje poradi Krista, možemo blaženo zvati Oče naš.

Uskrsli je uvijek s nama

Kršćani ne slave i ne priznaju Krista samo kao Učitelja, ne zanose se samo njegovim zemaljskim životom i njegovim naukom. On ne živi samo u njihovu sjećanju i divljenju. On je za njih ŽIVI, PROSLAVLJENI i USKRSLI. To nisu samo njegova 'svojstva', to su njegovi nazivi, njegova imena. Kršćani mu se klanjaju i zazivaju ga kao Onoga koji ima 'ključeve života i smrti'.

U svjetlu uskrsnuća kršćani još snažnije doživljavaju njegove riječi kojima im je obećao da će uvijek biti s njima i da će se nastaniti u njima. To otajstvo Isusove blizine i zajedništva s njime Živim i Životvornim kršćani nadasve slave u sakramentu euharistije. Euharistija ili sveta misa jest sastanak Isusovih vjernika s Kristom Živim i Uskrslim, nevidljivo ali stvarno prisutnim. Po svetoj Pričesti on kršćane čini dionicima svoga božanskoga života i neumrlosti. On je sam to usporedio sa čokotom (trsom) i lozom. Kao što loza živi i donosi rod po povezanosti s čokotom, tako i kršćani žive božanskim životom i odnose rod dobrih djela po povezanosti s Kristom. Isus Uskrsli snagom svoga Duha djeluje trajno u srcima ljudi i u njima budi ne samo želju za budućim vijekom nego samim tim nadahnjuje, pročišćuje i učvršćuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete i da u tom cilju podloži svu zemlju. Tko, dakle, prihvaća Krista Uskrsloga uključuje se s njime u preobražaj i veliku obnovu stvorenja. Jer njegovo je uskrsnuće početak novoga neba i nove zemlje.

Recimo na kraju da je uskrsnuće Isusovo veliki misterij, silna tajna, mnogima neshvatljiva. I nije se čuditi što mnogi, pa i oni koji su kršćani teško (ili nikako) ne vjeruju u uskrsnuće. Tu ne pomaže nikakvo ljudsko umovanje, već se samo tražio velika vjera. Ali ne u nešto izmišljeno, već stvarno. Ona se temelji na svjedočanstvu Isusovih učenika, apostola, onih koji su ga vidjeli kao Uskrsnuloga. Razumljivo je ako se razmišlja samo na ljudski način, a ne iz vjere, da se tu postavlja niz pitanja: kako? I kako je mogao doći kroz zatvorena vrata, blagovati s učenicima, govoriti i najednom nestati. Traži se vjera bez koje sva naša umovanja nemaju smisla.

Završna napomena: Ova i druga pitanja bit će na poseban način produbljivana tijekom sedam "vazmenih nedjelja".