TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (31. listopada 2021.) Sažetak evanđelja: ne može se ljubiti Boga bez ljubavi prema čovjeku

Uvodna misao

Može se primijetiti da postoji opasnost da se kršćanska vjera 'razvodni', to jest da se pretvori u puki humanizam, okrenutost samo prema čovjeku. Drugim riječima, kršćanstvo se prihvaća ukoliko se svodi na brigu za čovjeka, to jest neku 'horizontalu'. U isto vrijeme, u drugi plan se stavlja okrenutost prema Bogu, štoviše to se na kraju i izostavlja. Tako neki kažu: važno je biti dobar čovjek. Pritom se Boga na neki način isključuje.

Drugi, i to ne mali broj, kršćana misli sasvim suprotno. Jedino Bog, molitva, Misa i tako dalje, a za čovjeka ne mare kao i farizeji u Isusovo vrijeme. Ide se dotle da se zemaljsko, a tu ulazi i čovjek, zanemaruje na račun 'služenja' Bogu.

To su dva ekstrema koja najviše štete čovjekovu punom ostvarenju i s njima je Isus imao najviše problema.

Za Isusa nema dileme

Još smo u djetinjstvu učili: Ljubi Boga i bližnjega svoga. To je temeljni kršćanski 'zakon'. Da li ljubimo Boga ili bližnjega ili, kako bi moderni ljudi rekli: horizontala (čovjek) i vertikala (Bog)? Otkako se Bog utjelovio, odnosno Sin Boji postao čovjekom iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, nemoguće je naći vertikalu, to jest susresti se s Bogom, bez horizontale, znači ljubeći i čovjeka. Ako ljubimo istinski Boga on nas privodi da ljubimo čovjeka. I obratno: ako ljubiš čovjeka već si na putu da ljubiš Boga.

Šteta je što mnogi kršćani nisu pravo svjesni ovoga 'jedinstva ljubavi': Boga i čovjeka. Nismo još dovoljno svjesni da je Bog otac koji nam se objavio samim sobom, svojom je ljubavlju i sebedarnom žrtvom za nas pokazao koliko nas voli On sam, Krist Isus. I ta sebedarna žrtva ostaje zauvijek dokaz koliko nas Bog ljubi pa je to stoga izazov i mjera kako mi trebamo njega ljubiti, te u njemu sve ljude.

Isusova novost: istinsko bogoljublje i čovjekoljublje

Pošto je ljubeći Boga i nas sebe svega žrtvovao na križu iz te dvostruke ljubavi, Isus potvrdio djelom ono što je ranije govorio: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge" (Iv 13, 34). I dalje: "I veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje" (I5, 14).

Novost i snaga Kristove zapovijedi o ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu proizlazi iz Isusova primjera i ostvarenja. Istom iz križa Kristova, iz njegova probodenoga srca njegova zapovijed ljubavi poprima svu snagu i obvezatnost. On nam postaje mjerom ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

To je na neki način posljednja pouka i poruka Isusova u Markovu evanđelju. On će je zapečatiti svojom mukom i smrću. Tako će apostol Pavao moći reći da je "ljubav Božja razlivena u srcima našim."

Sin Božji, svojim utjelovljenjem prihvaća i do dna proživljava sve što čovjeka može stići, kako bi sve istinsko ljudsko sakupi u sebi, nama postane sličan u svemu osim u grijehu. Preuzeo je sve što proživljavamo, našu skrajnju patnju, te uđe i u samu smrt. Došao je do dna svega našeg zemaljskog zla da bi uništio grijeh, iskupio našu krivnju i svemu ljudskome što je prema božanskome usmjerljivo udari pečat mogućega pobožanstvenja.

Otada, od iskazane ljubavi prema nama, nema više dileme. Ne može se ljubiti Boga ako ne ljubimo čovjeka, to Božje stvorenje, stvoreno na sliku i priliku Božu. Isto tako, ne može se dugo izdržati u ljubavi prema čovjeku ako nismo ispunjeni Božjom ljubavlju, ako ne ljubimo Boga. I kršćani će se upravo prepoznavati po ovom 'jedinstvu ljubavi'. Da, Bog je na prvome mjestu, ali zato u isto vrijeme čovjek u našemu srcu, osobito onaj koji je potrebniji naše pažnje i ljubavi, čovjek postaje 'mjerilo ljubavi prema Bogu'.

Doživotna muka: kako ljubiti i one koji mi čine zlo?

Moramo priznati da će ova kršćanska poruka o 'jedinstvu' dvije zapovijedi 'ljubiti Boga i u isto vrijeme čovjeka' ostati trajni svojevrsni 'kamen spoticanja' u našemu životu. Neće biti problem moliti se Bogu, ići na Misu, vršiti sve moguće pobožnosti, što mnogi rade, misleći da su s time 'namirili' ono to je najvažnije: osigurali mjesto kod Boga. No, u isto vrijeme širiti oko sebe razdore, suditi i osuđivati druge, uz niz ogovaranja i spletki, to kao da nema veze s Bogom. Tu upravo 'padamo na ispitu' i ne možemo nikoga privući Bogu. Štoviše, možemo reći da upravo 'razdvajanje Boga i čovjeka' postaje najveća prepreka mnogima da povjeruju Boga, da se priključe kršćanskoj zajednici.

S druge strane mnogi će postaviti pitanje: pa kako mogu ljubiti nekoga (Isus će reći čak i neprijatelje!) koji mi po ničemu nije simpatičan, štoviše koji me je teško povrijedio ili mi čak trajno čini zlo? Dok valja razumjeti to pitanje, u isto vrijeme trebamo se sjetiti Isusa koji je, pogrđivan na sve načine, i na kraju raspet, umio moliti Oca nebeskoga neka im oprosti 'jer ne znaju što čine'. Da, to je za nas previsoko 'podignuta ljestvica' istinske ljubavi prema Bogu, ali ona se ne može 'spuštati'. Nju je postavio sam Bog u Isusu Kristu. Istina, možda je nećemo moći 'preskočiiti' kao veliki 'heroji ljubavi', nebrojeni sveci i svetice kroz povijest, koje slavimo i kojima se divimo, osobito na svetkovini Svih svetih, štoviše i mnogi naši očevi i majke, mnogi ljudi koji se žrtvuju za dobro drugih, od naših branitelja, medicinskoga osoblja i sviju koji iskazuju ljubav prema potrebnima. Ali, učinit ćemo ono što možemo. Važno je da naše nastojanje i po tome ćemo biti 'suđeni'. I na kraju, kako bi bilo lijepo, kako bi ovaj naš svijet bio drugačiji, ugodnije mjesto življenja kada bismo imali proglasili 'natjecanje u ljubavi i međusobnom darivanju'! To bi bilo divno služenje Bogu, ljubav prema njemu, koje 'prolazi' kroz služenje čovjeku.

ZAVRŠIMO. Dakle, ljubav prema Bogu mjeri se ljubavlju prema čovjeku. I tek kad Boga priznamo za 'jedinog gospodara' svih ljudi, stojimo na 'istoj stepenici' sa svim ljudima, tek tada postajemo slobodni za uzajamnu ljubav. Priznanje jedinog Boga oslobađa čovjeka za uzvratnu i za uzajamnu ljubav među ljudima. Stoga je 'dvostruka zapovijed ljubavi' jedan jedini poziv Boga koji se u svojoj slobodi obraća nama i ljubi nas i tako oslobađa od svih drugih 'bogova' i idola. Tako možemo i mi doprinijeti da zemlja u kojoj živimo postane 'obećana zemlja' u kojoj teče 'med i mlijeko', to jest da svi ljudi mogu živjeti zajedno, dostojno čovjeka, kako zapravo Bog hoće. Previsoki i nedostiživi ideal! Ali naš Bog, jedini Bog, oslobađa nas za život u ljubavi tako da svi mogu živjeti kao 'braća i sestre'. Svaki od nas može barem malo kao pojedinac, a pogotovo u zajednici, tome dati svoj doprinos. Isplati se za to živjeti!