TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (A) (19.11.2023.) Umnažati talente za vječnost

Misna čitanja: Izr 31,1…31; 1Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

Ovonedjeljna Božja riječ nam je poticaj na razmišljanje o nekoliko načina odgovornoga odnosno neodgovornoga ponašanja u određenim životnim situacijama. U Knjizi Mudrih izreka sveti pisac se pita tko može pronaći vrsnu ženu, što znači da je ona (već tada bila) vrlo rijetka pojava. Slično i Sv. Pavao govori o ljudima koji žive kao u tami ter s druge strane poziva kršćane da žive kao sinovi svjetlosti i sinovi dana. A u Evanđelju, u prispodobi o talentima, imamo pouku o odgovornom ili neodgovornom odnosu prema talentima koje smo dobili…

Ta Isusova priča ima naizgled jednostavnu pouku i poruku. Ali to nije - kako ju se prizemno može shvatiti - tek uputa o upravljanju materijalnim resursima, trgovini dionicama, pa ni samo o odgovornosti prema sposobnostima koje smo dobili. Ova priča ima dublje značenje. Ovaj čovjek koji slugama dijeli svoj imetak predstavlja lik Boga, zato se ovo davanje talenata odnosi također na stvaranje čovjeka.

Naime, kada je Bog stvarao čovjeka, stvorio ga je s povjerenjem, tj. dao mu je razne sposobnost i darove: naravne (vidljive) kao i one koji nisu na prvi pogled vidljivi (nadnaravne darove). U tome je čovjek drukčiji od drugih bića, jer njih Bog ne stvara s tim povjerenim darovima pa od njih i ne traži odgovornost za njihova djela i ponašanje.

Ali čovjek je biće povjerenja ter može primiti zadaću i prema njoj se treba odnositi odgovorno. A upravo to je veliki talent kojim smo obdareni. To pak znači da nas je Bog stvorio za sebe, za vječni život i za spasenje, a ne samo za zemaljski život koji završava smrću i raspadanjem u prah. Stoga u ovoj prispodobi Isus ne priča o talentima kao nekim zemaljskim vještinama, već o sposobnosti čovjeka da bude više od zemaljskoga bića time što će slijediti plan svoga Stvoritelja da se uzdigne iznad zemaljskih težnja i da živi za vječnost.

Drukčije rečeno, čovjek je stvoren da bi od sluge postao dijete Božje. No slobodni smo tu mogućnost prihvatiti kao najvažniju činjenicu i šansu svoga života i oko nje se truditi. Ali možemo taj talent zakopati u zemlju - kao onaj treći sluga, koji se opredijelio živjeti za zemaljska dobra - jadan, zakopao je talent u zemlju, ali je zapravo samoga sebe zakopao u zemlju.

No ako odnos prema talentima predstavlja odnos prema vječnom životu i spasenju, onda, na žalost, današnji čovjek jako sliči onom posljednjem sluzi koji zakopava svoj talent. Čak i mnogi kršćani žive nesvjesni svoga poziva na vječnost i poziva biti djeca Božja, a ne samo neka stvorenja nastala tzv. evolucijom iz nižih živih bića koja trajno ostaju to što jesu.

Međutim, oni koji žive samo za zemaljsko, nemaju izprike pred Bogom ter će jednom i oni polagati račun za upravljanje svojim životom - jer svi smo dovoljno poučeni. Evo svake nedjelje imamo pouku u Božjoj riječi, a djeca već od početka škole imaju vjeronaučne pouku i od roditelja i od vjeroučitelja ter se za sakramente pripremaju posebnim katehezama. Dakle, nitko pred Bogom neće moći reći: Nisam znao, nikad nisam čuo…!

Zato nam je ova Isusova prispodoba poziv da shvatimo kako je vječna šteta biti čovjek koji živi samo zemaljskim životom, a stvoreni smo za nebeski. I nije dovoljno Gospodinu uzvraćati samo darovima naravi i biologije - kao što neki čine milostinjom ili raznim donacijama za potrebe (župne) crkve i misle da je to dovoljno za vječno odkupljenje i spasenje - jer Bog nas poziva da dušu uzdignemo prema nadnaravnim darovima i nebu. Rođeni smo s talentom - potencijalom za milosni život - i to ne smijemo zakopati. Ako nas je Bog stvorio s mogućnošću da budemo Njegova djeca, pa gdje nam je pamet da se pred Njim pojavimo kao potomci majmuna?!

Trudimo se stoga svaki dan, otkopavajmo sebe iz zemnoga blata ter sa stalnom molitvom i sv. misom živimo kao Božja djeca. Tako ćemo se kao narod izvući iz demografske katastrofe i svi pojedinačno ćemo jednom sigurno primiti nagradu za vjerno upravljanje talentom svoga života..

A.K.