TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (26. svibnja 2022.) Put za Isusom - s pogledom naprijed, a ne natrag

U vrijeme kroz godinu (od svetkovine Presvetoga trojstva do početka Došašća) Crkva razmišlja o cjelokupnom Isusovu djelovanju, o njegovu navještaju Radosne vijesti. Ove nedjelje u središtu pozornosti jest 'put prema Jeruzalemu', gdje će se dogoditi muka, smrt i uskrsnuće. Naglasak je na 'putovanju', što znači da onaj koji želi biti Isusov učenik mora krenuti i ići s njime, bez uzmicanja i izmicanja.

Hajdmo najprije poslušati cjelovit tekst koji donosi evanđelist Luka.

"Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: "Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?" No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.

Dok su ušli putom, reče mu netko: "Za tobom ću kamo god ti pošao." Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." Drugom nekom reče: "Pođi za mnom!" A on će mu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje." I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima." Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje."

Isus je došao za sve, pa i za pogane

Ide prema Jeruzalemu, svjestan da bi tamo bio potpuno odbačen, štoviše da bi mogao doživjeti muku i smrt. On je odlučan i ta njegova odlučnost 'vuče' i druge za njim. Učenici, iako često ne shvaćajući i s određenim negodovanjem, idu s njime. Još su neodlučni i zato puni problema.

Isus se ne boji problema, pa niti odbijanja sa strane Samarijanaca. Naime, iz Galileje treba doći do Judeje (Jeruzalema), ali zato mora proći kroz Samariju, a tu živi poganski narod. I jasno, on ga odbija jer gas smatraju nekim 'inovjercem', jer ne štuje njihovoga 'boga'. A on se njima obraća baš zato, jer su bili pogani i odbačeni, dok oni njega drže odbačenim. Ni njegovi zemljaci u Nazaretu (u Galileji), ni ovi stranci, nisu mogli prihvatiti njegovu širinu i univerzalnost spasenja za sve ljude. Štoviše, Židovi su mu zamjerali što se druži sa Samarijancima. Kako onda tako i danas: ljudski odnosi često stradaju i razaraju se zbog postojećih shvaćanja i utrtih putova. Čovjek je slijep za ono veće i bolje, ako nije po njegovu. I zato druge brzo isključuje.

Dvojica učenika Jakov i Ivan htjeli bi da se mjesto koja Isusa odbija kazni. I jasno, Isus ih prekorava. Toga mentaliteta kroz povijesti nije se odrekao nemali broj crkvenih ljudi. Duh osvete i uništenja bio je i jest ponekad jači od Isusova duha koji hoće spasenje za sve ljudi. Drugim riječima, on je došao da ljude spasi, a ne da ih kažnjava i uništi. I zato se ponekad pitamo gdje je nestalo Isusovo milosrđe, njegova otvorenost prema svima, i velikim grješnicima?

Isus beskućnik

Učenici nisu tako lako shvaćali da bi biti s Isusom znači 'biti na putu zajedno s njime', pa i onda kada im se, kao njemu u Samariji, uskraćuje konačište. I ostaju začuđeni kako se smatra u težoj situaciji čak i od životinja koje imaju neko svoje gnijezdo, neku jazbinu, a on to nema. Želio je otvoreno učenicima svratiti pozornost da 'put s njime i za njim' ne osigurava neku povlasticu sigurnoga mjesta, štoviše i doma. I zanimljivo je da se na više mjesta u evanđelju naglašava nezbrinutost i beskućništvo Isusa i njegovih učenika. U prvom je planu navješćivanje Radosne vijesti o spasenju, a ne takvo 'udomljivanje' (u palačama!) koje omogućuje sigurnost i neku prednost. U tom smislu možemo postaviti pitanje: Što ljudi traže u Crkvi - u nasljedovanju Krista ovdje i sada? Mnogi bez sumnje: neko udomljenje, sigurnost, povlastice, mir, zaštitu. Ali to je veliki nesporazum. Očito nešto u Crkvi ne bi bilo pravo (a toga je bilo i ima u njenoj povijesti) ako bi se ona predstavljala i osjećala kao čuvar zbrinutosti i sigurnosti. Zar se nemali broj nije 'približavao' Crkvi s nakanom da nešto 'profitiraju', da će čak postići i neku materijalnu pomoć. Jasno, ne znači da Crkva ne pomaže. Naprotiv, putem Caritasa i na druge načine čini sve da ljudima pomaže, ali za nešto takvoga skuplja od svih koji osjećaju sebedarje, poput Isusova načina postupanja. Dakako, bilo bi žalosno, a toga ima, kada bi neki postupali poput one gospođe koja je početkom devedesetih, kada je u domovinskoj obrani, Crkva na poseban način djelovala karitativno, dobivajući pomoć i inozemstva, rekla susjedi: daj, dođi u crkvu, tamo ćeš nešto dobit. I dotična je počela svaki dan ići na Misu ali se ubrzo razočarala jer baš tih dana nije ništa 'pristizalo' (iz inozemstva) i nije se nešto dijelilo. I prestala je dolaziti. Dakako, neki i 'višega ranga', ustrajali su se 'motati' u župi i oko svećenika, misleći da će im to 'dobro doći', u vrijeme kada se mislilo da se 'isplati' biti katolikom. No, mnogi su se ubrzo 'nestali' kada to više nije bilo 'aktualno'.

Isus je 'radikalan' - nema 'okretanja' natrag

Očito je moralo začuditi Isusove učenike koji su gledajući kako Isus postavlja uvjete nekima koji su željeli poći za njim, da moraju 'ostaviti sve'. Nisu shvatili da on nije onaj koji ne drži do važne dužnosti kao što je 'pokapanja' svojih mrtvih, ili da se valja prije 'oprostiti' od svojih ukućana. Isus, na neki način, namjerno ovdje izaziva, govoreći čak 'pretjerano', želeći naglasiti da učenici shvate kako je važno 'ostaviti se mnogo toga' s ciljem stavljanja bi u službu naviještanja Evanđelja. Naime, tko želi biti njegov učenik mora promisliti da je li kadar dijeliti 'beskućnički' život onoga kojega želi slijediti, odnosno to staviti na prvo mjesto.

I zato onaj odgovor da se nitko tko stavlja ruku na plug ne obazire natrag, jer će se dogoditi da mu brazda ne bude 'ravna', čak da će ići sve ukrivo. To znači da onaj koji traži neke 'kompromise' nije prikladan za kraljevstvo Božje. Mnogi su veliki ljudi kroz povijest ipak radikalno tako postupili. Dovoljno je imati pred očima sv. Franju Asiškoga (začetnika reda franjevaca). Ostaviti sve, od materijalne sigurnosti pa dalje i krenuti za Isusom. I kada ljudi to vide, cijenit će ga, neće ostati gladan, pomoći će ga.

Pravi dom, prava sigurnost je u nutrini, u povjerljivosti s Bogom. Za je za Isusa prikladan samo onaj koji kao orač gleda 'ravno', na cilj, bez skretanja. A to znači prihvaća Isusovu sudbinu, koja uključuje trpljenje. Stoga Isusova poruka o nasljedovanju postaje ozbiljnim testom provjere vjernosti kršćanskom pozivu. I u naše je vrijeme ona poticaj da preispitamo svoju vjernost Isusu i njegovu programu. Isusov put nije na crti vanjskog uspjeha i prestiža, već put križa, ali na kraju i velikoga uspjeha, uskrsnuća, novoga života.

Konačno, prihvatiti 'biti kršćanin', pogotovo još direktnije se staviti u Isusovu službu, znači prihvaćati nesigurnost i odvažno odbaciti sve što bi moglo biti zaprekom poslanja, navješćivanja Radosne vijesti. Mnogo je pozvanih, ali je činjenica da se manji broj odazvao. Valja ipak ustrajati. Naše sklonosti i najopravdanije težnje ne mogu i ne smiju sputati zalaganje za ostvarenje Božjega djela. Jer tko se za nešto opredjeljuje, nikad ne može biti siguran za vlastitu budućnost. Što se tiče bilo pojedinca bilo (župne) zajednice, može se dogoditi da ukoliko su 'nepokretni' zbog straha da ne pogriješi, zatvoreni u sebi, u strahu da se previše ne riskira, postaju nevjerni svome zvanju.