U Marijinoj školi uči se reći "da" ( misli uz 4.adventsku nedjelju)

Piše: prof. dr. Milan Šimunović

Zbog nesigurnosti, straha, nepovjerenja i mnogo toga drugoga u našem se životu često izmjenjuju odbijanje i neprihvaćanje. Reći 'da', otvoriti se i nešto prihvatiti pa makar sve i ne razumjeli, nije slabost, već znači 'otvoriti vrata' srca i uma novoj svjetlosti. Upravo tako ulazi Bog u naše srce, kao Emanuel, a to izvorno znači 's nama Bog'.

Što kažu misna čitanja?

PRVO ČITANJE. Kralj David htio bi Bogu sagraditi kuću od kamena. Ali Bog obećava još više: On će svojem narodu dokazati svoju vjernost po čovjeku. Iz kuće (loze) Davidove podići će vječno kraljevstvo, iz njega će jednom izići Kralj-Mesija.

DRUGO ČITANJE: Apostol Pavao završava poslanicu Rimljanima hvalospjevom Bogu za njegovu vjernost: sve što je obećao on će i dovršiti.

EVANĐELJE. Bog ispunja svoju riječ danu Davidu: U jednom čovjeku, u svojemu Sinu Isusu Kristu, dokazuje svojemu narodu nenadmašivu vjernost. I jedna žena, Marija, treba biti hram Svevišnjega, začeti po Duhu Svetomu i roditi Spasitelja svijeta, za što je izrekla svoj, za svijet sudbonosni, "da'. 

PORUKA:

Prošlih nedjelja susretali smo se sa Ivanom Krstiteljem, koji je trebao pripremiti put Mesiji, a sada s jednom djevojkom, s Marijom iz Nazareta, koja u presudnom trenutku odgovara "Da" na Božju poruku da bude Majka Spasitelja.

1. Najprije se smela, doživjevši početno uzbuđenje s pitanjem: što to Bog hoće sa mnom, što bi se moglo dogoditi, zašto baš ja, otkud meni ta čast? Bila je pobožna i poslušna Božjoj riječi Staroga saveza, ali sada uviđa da ju Bog treba za 'nešto sasvim novo', makar njoj u mnogočemu neshvatljivo. Sada treba napustiti prijašnje sigurnosti i prepustiti se drukčijem Božjem djelovanju. Jer susret s Bogom mijenja čovjekov život.

2. Početna smetenost prelazi u potpunu raspoloživost za Božji plan. I Marija izriče sudbonosne riječi "Evo službenice Gospodnje neka mi bude po Riječi tvojoj." Postaje službenica, sa svojevrsnom 'ropskom' poslušnošću, ali Bog ju silno cijeni i podržava, obdarujući je svojom milošću, a to znači svojim prijateljstvom, dajući joj do znanja da se ne treba bojati. Ona je sada uzvišena, nju će blaženom zvati svi naraštaji.

3. Kako ja shvaćam svoj život? Jesam li svjestan ovoga odnosa 'ovisnosti' o Nekome, koji određuje moje ljudsko opredjeljenje? Ili sam toliko ponosan na svoju slobodu, svoju neovisnost da ne želim 'nikoga slušati', nikome služiti jer se to protivi mojemu dostojanstvu? Tako Zli govori današnjemu (kao onom prvom) čovjeku. Ovisi, kome se daje ili odbija poslušnost. Jer ako čovjek može čovjeka iznevjeriti, to se kod Boga ne može dogoditi. Istina, on traži žrtvu, ali takvu koja čovjeka promovira, uzdiže ga na 'nešto više'.

4. Marija je pokazala solidarnost sa svojim narodom koji je živio u iščekivanju. Pristala je na Božji plan da tom narodu pomogne. A ja, mi? Kada prihvaćamo neku službu, neku dužnost, jesmo li svjesni da to činimo i za sve druge, za svoj narod? Šteta je što mnogi odbijaju služenje, makar bi mogli 'dobiti po glavi', biti previše izloženi, često nizašto 'ocrnjeni'. I Crkva uvijek sebe shvaća misleći na vlastite veze s ovim narodom, čija je povijest isprepletena žalosnim događajima i krizama. Znade za 'udarce' i nerazumijevanja. Ali znade i za nužnost vjernosti, poput Marije kojoj je dano do znanja da će joj "mač probosti dušu", posebice kada vidi kako je Spasitelj svijeta Isus Krist 'završio na križu'. Ali Bog kada zove onda daje i snage, pa Marija postaje Majkom svih ljudi (tako će Isus reći apostolu Ivanu, dok je visio na križu), a Isus uskrisava i postaje pobjednikom nad grijehom i smrti.

5. Znači, reći "Da" Božjemu pozivu, u bilo kojem zvanju odnosno službi, osobito od roditeljskog do svećeničkog i redovničkog poziva, čovjeka izlaže velikom riziku, ali i uspjehu.

Dok hvalimo Mariju, dok se divimo Isusu i njegovoj žrtvi za sve nas, nemojmo na tome ostati, već razmislimo u čemu se ja moram žrtvovati u svojoj obitelji, svome mjestu i narodu, u svojoj Crkvi i konkretnoj župnoj zajednici. Ostati pasivan znači ostati odgovoran za usporavanje uspostave 'novoga Božjega svijeta', a to je ne samo promašaj, već i grijeh.

Zato ova nedjelja pripravlja na Božić, na način da Isusa znademo prihvatiti, a ne da ostane bez 'dostojnog mjesta' kada dolazi među nas, u svijet. U Betlehemu nije našao skloništa i njegova Majka, da ga rodi, morala je završiti u običnoj štali na obližnjim obroncima.

***************************************************************************

NA TRAGU JOSIPOVIH SNOVA

Josip, Marijin zaručnik, bio je na muci što da radi. Mislio se s njom oženiti, a ona je u međuvremenu 'zatrudnjela'. Što će mu se reći: da je prevaren! I smišljao je kako je potajice otpusti. No, događa mu se čudan san. Kao i nama kada u muci razmišljamo, u nekom polusnu, o mnogim problemima i ne znamo kako se izvući iz neke nevolje. I dolaze nam neka nadahnuća. Ne kaže se bez razloga da ne treba na brzinu stvarati odluke, već 'prospavati noć'. Doći će nam neke druge misli i odluke.

I Josip čuje u savjesti neki poseban glas, odnosno obrazloženje da ga zaručnica nije prevarila nego je "začela po Duhu Svetomu", A on je trebao pred ljudima, pred Zakonom, predstaviti se kao zakoniti muž i otac. On se straši te uloge, osjeća se nedostojnim. Trebat će Marijinu sinu nadjenuti ime Isus, koji bi trebao spasiti narod od grijeha? I poput Marije ranije, vjerojatno se u sebi pitao: pa kako će sve to biti i završiti? Ali ipak tješi ga anđelovo upozorenje "Ne boj se!"

No, on se ipak prihvaća toga poziva i posla. Pristaje izvršiti svoju ulogu poočima i hranitelja obitelji, ostajući na neki način 'u pozadini'. I njegova je veličina u tome što je prihvatio svoju naizgled neznatnu ulogu da bi se mogle ostvariti velike stvari.

A mi?

Većina od nas 'mali' smo i prosječni ljudi, gotovo nezamjetljivi za one 'velike'. Ne pita nas se mnogo, nekada i gotovo ništa, ali se od nas puno traži. Neki se protiv toga bune, nezadovoljni su i nesretni. Drugi bježe u snove, gledajući sportske, filmske i druge 'zvijezde', nesvjesno se poistovjećuju s njima i njihovom 'veličinom', sanjajući o udobnosti njihova života: o kada bih ja bio na njihovu mjestu! I ako se to ne dogodi, a to je gotovo sigurno, nastaju razočaranja.

Evanđelje nam poručuje - ne samo po sv. Josipu - da to nije potrebno, štoviše da je štetno zavaravati se nekim 'velikim planovima', nečim neostvarivim. Jer i u najneznatnijoj ulozi ili ne tako priznatim poslovima mi smo stvarno veliki pred Bogom, ako svoj rad i dužnosti vršimo i shvaćamo kao suradnju na ostvarenju Božjega plana spasenja. A to se najprije događa u obitelji, na radnome mjestu, u školi, u svojoj župnoj zajednici, u susjedstvu, gdje god se nađemo. Je li to moguće? Jest, jer nam Marija i Josip govore: ne bojte se, tako je bilo i s nama, ali smo izdržali, jer Bog je bio nama, Bog je i s vama.

Mnogi su ljudi sanjali, sanjali su i sanjat će o "Bogu s nama". No, pritom su mnogi htjeli postići vlast nad drugima, vlastitu sigurnost i nadmoć. Bog je ipak dao ljudima znakove svoje nazočnosti 'saginjanja' nad nevoljama drugih, pažnje i prštanja. Njih otkrivaju oni koji ih 'znaju čitati' i žele na njih odgovoriti.