U povodu blagdana ROĐENJA SV. IVANA KRSTITELJA (Petak, 24. lipnja 2022.)

Izuzetnost pojave Ivana Krstitelja, posljednjeg i najvećeg od svih proroka, naznačena je u Bibliji davanjem začuđujućega imena pri njegovu rođenju (Ivan mu je ime). Ne treba zaboraviti i to da je i samo njegovo rođenje Božji zahvat, jer se zbilo po Božjem obećanju, koje nije spadalo u ljudska zaključivanja (majka Elizabeta, nerotkinja i starija žena).

Budući da je uvođenje Ivana Krstitelja na 'scenu povijesti' plod Božjega ravnanja ljudskom tom poviješću, nije se čuditi što se na njega mogu primijeniti biblijske riječi: "Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao."

Treba, međutim, naglasiti da je Ivan doista ličnost poslanja što ga je u okviru povijesti spasenja trebao izvršiti. Tu je njegova istinska veličina, jer je u konačnosti, po njemu obdaren Božji narod - Izrael, a ne tek Ivan kao osamljena pojava. On je samo 'beskorisni sluga' (kao što je Isus kasnije rekao za svoje učenike), koji pušta da kroz njega i po njemu i u suglasnosti s njim, Bog bude djelotvorno prisutan u ljudskoj povijesti.

Ivanov je zadatak svečano izrečen: trebao je javno nastupiti pred Izraelom i proglasiti konačni dolazak Mesije, makar u situaciji velikih rizika. Imao je sreću najaviti i ukazati na onoga, na Krista koji je čekan, koji treba doći, koji je Ispunjenje. Pritom je njegova uloga samo u tome da posluži Kristovu 'rastu'.

Što ovo za nas danas znači? Veličina je čovjekova u tom da ispuni svoj zadatak a ne da žali što mu Bog nije namijenio neku 'veću' ulogu! U konačnosti, i 'uloga' svakog kršćanina i Crkve nije drugo nego pustiti da 'Krist raste', da se Krist vidi, da ono što je govorio i činio traje za spas svijeta. Što netko više na sebi 'zadržava' poglede drugih (traži svoju slavu) to je manje znak onoga prema čemu treba biti uprt pogled svega stvorenja.

Ivan Krstitelj morao je biti 'svjedok narodima' ukoliko je dopustio da postane 'proziran' do te mjere da je predstavljao neprestano upućenje na Svjetlost - Isusa Krista. Isto vrijedi i za Crkvu i za svakog kršćanina kao pojedinca. Oni su nezamjenjivi odražavatelji primljenoga svjetla. To je njihova veličina i njihova 'beskorisnost', ali i veličina. Crkva nema 'svoga' svjetla, ona reflektira svjetlo Isusa Krista. Tada, poput Ivana, ispunjava svoju ulogu.