U povodu posvete novog oltara Crkva je Božji narod na putu - i ujedno "Oltarska zajednica" Crkva-građevina je "Božja kuća"

Kršćani dobro znaju da Bog ne prebiva u kući od kamena niti je uprisutnjen u kipu ili slici, kao što se to smatra u poganskom poimanju sakralnoga prostora. U kršćanstvu je, štoviše, već po Isusovu držanju prema štovanju Boga bitni naglasak na osobi, na vjeri, na bogoslužju "u duhu i istini" (Iv 4, 23). No, u kršćanstvu se je, uzevši u obzir čovjekovu želju za nekim posebnim prostorom u kojoj se može bolje doživjeti i svetost liturgijskih čina, osjetila potreba da se oni vrše na određenom i obilježenom mjestu, s posebnim propisima što se tiče zgrade kao građevine, čemu se tijekom stoljeća pridavala velika važnost. Tako se razvila sakralna kršćanska arhitektura i stoljećima definirao bogoslužni prostor kako bi ta građevina postala što prikladnije mjesto susreta s Bogom, 'upućivala' na Boga osobito u slavlju Euharistije (Mise) i drugih sakramenata te molitvenih čina. Tako su vremenom te građevine postale i najizraženije 'mjesto' Božjega očitovanja. Zato ih obično nazivamo 'Božjom kućom ' ili "Domom Gospodnjim', ne u smislu kao da Bog 'tu boravi', nego da taj prostor na njega upućuje. Zato se posebna bogoslužna zgrada morala tako graditi da vjernike upućuje prema 'gore' i prema (posve 'Drugome'), prema Bogu. I svojim cjelokupnim izgledom mora već na prvi pogled 'govoriti': ovo je crkva, 'Božja kuća', različita od svake druge kuće.

Već kod blagoslova temeljnog kamena nove crkve ističe se da će crkva od kamena, od kojega će se graditi, biti i 'Božja kuća', vidljivi znak one žive Crkve, kao zajednice (pozvanih) Isusovih vjernika. Ta izuzetna mjesta gdje kršćanska zajednica slavi Boga - jer se nigdje drugdje to ne odvija u tako izričitom i bitnom sadržaju - po naravi stvari upućuje na posebnost crkve-građevine. Jer crkva je zgrada u kojoj se okuplja kršćanska zajednica da sluša Božju riječ, da zajedno moli, da slavi sakramente, posebice Euharistiju. Istina je da se kršćani mogu naći zajedno u molitvi na svakom prikladnom mjestu, kako to i biva u različitim oblicima vjerničkih skupova.

Obično se kaže da je to 'sveta kuća'. Načelo 'svetoga' usko je povezano s kategorijom vječnoga. Svetost je naime vječna vrednota. Dakako, misli se na duhovnu kategoriju, kao vrlinu življenja u odnosu s Bogom, sa Svetim. No, u čemu se sastoji 'svetost' jedne kamene ili betonske crkve-građevine, ili 'svetost' predmeta što ih Crkva naziva 'svetima' radi njihova odnosa u bogoslužju Crkve? Crkva-građevina postaje 'sveta' iz svoga otvaranja ili svoje prijemljivosti u službi Svetoga, u službi Boga koji je jedini Svet, izvor svake svetosti. Ne radi se, dakle, o 'svetom' kamenju ili drugim predmetima nego samo zato što su u odnosu sa Svetim, s Bogom, upućuju na Njega. To moramo imati na pameti i kada je riječ o kipovima, slikama i raznim drugim predmetima. U svakom slučaju, crkveni (liturgijski prostor) jest za kršćane neizostavno mjesto susreta utjelovljenoga Boga i nas njegovih otkupljenika. Crkva kao građevina mora se smatrati svetim mjesto jer u njemu sveti Bog sakramentima Crkve posvećuje ljude za njihovo osobno spasenje i za suradnju u Božjem spašavanju i posvećivanju svijeta.

Ovdje se ne možemo posvetiti u cijelosti tome pitanju, arhitektonskim i umjetničkim te liturgijskim zakonitostima pri gradnji crkve, kao 'svetoga mjesta, za što postoje i određeni crkveni propisi. Naglasak stavljamo na središnju građevinu, to jest OLTAR te na Ambon.

Crkva - "oltarska zajednica" - OLTAR

Nema sumnje da središnji prostor Svetište. Ono, kao "glava" u crkvi-građevini mora biti istaknuto tako da vjernik koji ulazi u crkvu osjeti da je Svetište bit crkve-građevine, odista "glava" bogoslužnog prostora, mjesto najvažnijega događanja. Ono obično ima oblik kružne građevine, jer okupljena zajednica okružuje oltar i doživljava da je Krist izvor i središte liturgijskog slavlja i vjerničkog života. U njemu su dva 'stola'm dva najveća simbola koja upućuju na Krista, posebice u Euharistijskome slavlju

U euharistijskom slavlju (Misi) imamo DVA STOLA:

*Stol Božje riječi - Ambon

+ Stol Kruha - ili Euharistijski stol

1. OLTAR

U Svetištu središnje mjesto zauzima oltar. Riječ dolazi od latinske riječi 'altare' (a ovaj opet od 'alta ara'), a znači žrtvenik. Tu se slavi Kristova žrtva na križu, njegova žrtvovanje iz ljubavi za spasenje ljude, za otpuštanje grijeha. Tu se Krist svojim vjernima daje za hranu pod "prilikama kruha i vina". On je obično od kamena i ima snažnu simboliku, jer je Krist "kamen koji odbaciše graditelji, a koji je postao kamen zaglavni, živi kamen" (usp. 1 Pt 2, 4-8), temeljno uporište za naš život. Na njemu se pod otajstvenim znakovima uprisutnjuje žrtva Križa, ujedno je i Gospodnji stol, a Božji je narod je Crkva (a što znači sazvani vjernici) da u njemu sudjeluje. Tako je oltar središte i zahvaljivanja koje se vrši euharistijom.

Crkvu često nazivamo i "oltarskom zajednicom" ili Zajednicom oko Kristova stola. Cilj je takve zajednice biti u 'zajedništvu oltara', onoga što se na njemu slavi (žrtvuje). Snažno se to izražava u obredu posvete oltara: "Neka (oltar) bude mjesto prisnog zajedništva i mira s tobom (tj. s Bogom); koji god se nahrane Tijelom i Krvlju tvoga Sina nek se i Duhom njegovim napune i narastu u tvojoj ljubavi. Nek bude vrelo crkvenog jedinstva i bratske sloge da vjernici skupljeni oko ovog Stola s njega crpe i duh međusobne ljubavi". Zato je, kako je već rečeno, najprikladniji blagi polukružni smještaj vjerničke zajednice u odnosu prema "oltaru". I sve se u građenju crkvu usmjeruje prema onome bitnome, to jest prema oltarskom zajedništvu.

Zašto? zato što jer "oltar" ili "stol Gospodnji" u najprimjerenijem smislu "glava" bogoslužnog prostora. U oltaru, naime, "smijemo vidjeti simbol samoga Krista koji dolazi u našu sredinu", jer "s činjenice da se na oltaru slavi spomen-čin Gospodinov i da se vjernicima s oltara dijeli Tijelo i Kriv Kristova, pa se u njemu 'gleda' znak samoga Krista, sve dotle da su crkveni pisci znali reći da je "oltar Krist".

Zapamtimo: Oltar je doista središnje mjesto u crkvi, razlog i opravdanje crkve-građevine. Prava crkva, to je oltar, sve drugo je njegova, jer su svi liturgijskih čini njemu okrenuti, povezani s njim, koji je (rečeno simboličkim rječnikom) "osovina" vjerničkoga života.

Na kraju valja reći da na oltaru može stajati samo ono što je potrebno za slavljenje Mise, to jest evanđelistar, od početka Mise do početka navještaja Evanđelja (od tada je na Ambonu), a potom kalež s pliticom, plitka patena s velikom hostijom (za svećenika) i piksida s malim hostijama (za vjernike), tjelesnik (korporal) na koji se polažu hostije i kalež, misal koji nije na previše podignutom postolju. To znači da ništa ne smije skrivati pogled na predmete koji trebaju za euharistijsku slavlje. A to znači da i svijećnjaci ako se stavljaju na oltar, moraju biti 'niski' na jednom kraju oltara (a najbolje pokraj oltara). Isto tako cvijeće bi trebalo biti 'nižega' oblika (tzv. ikebane), a najbolje da stoji ispred oltara, kako ništa ne bi priječilo da vjernici mogu nesmetano vide 'predmete-simbole' koji su nužni za euharistiju i da prate što se događa. Stoga je uputno da i sam križ, s likom Krista raspetoga, bude uz oltar da ga vjernička zajednica može dobro vidjeti, odnosno kako bi vjernicima dozivao u pamet spasonosnu Gospodnju muku za nas. U svakom slučaju, oltar ne bi smio biti 'pretrpan' nepotrebnim stvarima, pa niti sa najljepše aranžiranim cvijećem, uz papire, knjige (oglasima) i slično.

2. Ambon - Stol Božje riječi

Ambon izvorno znači 'istaknuto povišeno mjesto' s kojega se, u crkvenom smislu, javno naviješta Božja riječ. Označava znamen uskrsnuća, kao slika praznoga groba iz kojega se 'diže Riječ', radosni navještaj o Kristu uskrslome.

Vjernici dolaze u crkvu ponajprije zato da slušaju Božju riječ i da je riječju i životom dalje prenose, naviještaju drugima osobito Kristovo uskrsnuće. Dakle, Crkva kao zajednica vjernika i crkva kao građevina, prvotno mjesto gdje se Bog oglašuje, poglavito mjesto Božjega govora, stanovito Božje navjestilište i Božje slušalište. Bog, doduše, govori i 'nasamo', u tajnosti i skrovitosti, ali redovito slušalište je crkva Navjestilište ili Ambon, mogli bismo reći i "besjedište". Zato je Ambon središte (i 'stol') navjestilištva ili slušalištva, te pripada pripada u bitna mjesta crkve-građevine.

Tom važnom liturgijskom mjestu - iako ono nije najvažnije - valja dati poseban arhitektonski naglasak. Nekada su to bili tzv. propovjedaonice (na izrazito povišenome mjestu), i podalje od oltara, gdje je svećenik 's visoka' (da se bolje čuje) naviještao Božju riječ/propovijedao. No, poslije Drugoga vatikanskoga koncila htjela se izraziti uža i bliža povezanost Ambona i Oltara (tih 'dvaju Stolova'), a u istom vrijeme i veća povezanost i komunikacija svećenika i naroda, ne više 'povrh glava' nego 'licem u lice' Dakako, toj vizualnoj komunikaciji u većim građevinama pomažu i tehnička pomagala (razglas-zvučnici).

Valja svakako naglasiti da je Ambon slika Crkve koja prihvaća Božju riječ, odnosno posreduje Riječ u navještaju. Struktura je ambona 'simbolizacija praznoga groba'. On je uzdignuto mjesto odakle se naviješta Kristovo uskrsnuće, a to je temeljni događaj kršćanske vjere. Crkva, dakle, tu slavi prisutnost uskrsloga i živoga Isusa Krista u liturgijskom naviještanju.