Uskrsni zaokret u projektu odgoja vjere

1. Odgovornije suočenje s novom religioznom situacijom

Već je izgleda bespredmetno govoriti, barem na razini stručnjaka i za određeni broj čitatelja ovih novina, da je religiozna situacija našega vremena takva da iziskuje nove pastoralne odluke na razini nove evangelizacije. No, drugo je pitanje da li su toga svijesne i naše župne zajednice, ili barem angažiraniji članovi, a ako i jesu završava se u komentarima s osjećajima nemoći. Čini mi se da još uvijek nismo pravo postavili ta pitanja kao predmet rasprave u našim zajednicama ili barem na razini onih koji živo osjećaju s Crkvom, kako bi se otvorio put za "pashu", prijelaz u novo vrijeme, s "novim licem Crkve". Fenomeni kao što su prožetost atmosfere religioznom ravnodušnoću, pa čak i nevjerom, pomanjkanje vremena pa štoviše volje za neki "unutarnji život" što je preduvjet svakog života u vjeri, naglasak na "apsolutno slobodnim ja", inače uglavnom proizvodom američke kulture, koji u većini slučajeva završava u potpuno "praznom ja" sve do gubitka smisla, počev već od mladih, dovoljni su znakovi za zauzetije nastojanje u novoj evangelizaciji. Ako tome dodamo završavanje u distanci od Crkve većeg broja djece i mladih i nakon niza godina vjeronauka, to je još veći "znak za uzbunu".

2. Temeljno pitanje: što zapravo znači vjerovati?

Ne poziva li ova situacija na temeljitu preorjentaciju naše evangelizacije odnosno kaetheze. Kao temeljno polazište jest svijest da biblijska objava nije samo nešto teoretkog i apstraktnog, određeni zbroj dogmi, već izrečeni Božji poziv da mu se povjerimo, da uredimo život na određeni način, konkretnije da se opredijelimo za Isusa Krista, slijedeći ga i gradeći na njemu svoju budućnost. Temeljno je pitanje kako mladog i odraslog čovjeka dovesti do tog stanja otvorenosti i prihvaćanja Isusa Krista? Otud i neophodna suglasnost u bitnostima vjere, a onda i generalni projekt vjerskog odgoja. Još uvijek smo navikli govoriti ljudima kao da su potpuni vjernici, a oni zapravo nisu čak u osnovnom sporazumni s učenjem i smjernicama Crkve. Iz toga slijedi zaključak da je uputnije govoriti kršćanima kao o ljudima koji traže Boga a ne kao onima koji su potpuno u posjedu vjere. Valja im pomoći da, zbog mnogočeg gotovo ugušeni u ovom svijetu, nanovo zadobiju zamah i nađu svoju dušu. Zato kršćanski govor ne može biti jednoličan, jer su se ljudi naslušali "religioznoga", riječi bez težine i žara. Oni trebaju čuti kršćansku poruku na način da zaista odgovara na njihova pitanja, prije svega kao poziv, kao otvoreni put koji privlači i vodi sigurnoj i radosnoj egzistenciji. Svaki govor mora biti usredotočen na otkrivanje Isusa Krista i na prijateljevanje s njime koji je Sin Božji Uskrsnuli, Živi, Svjetlo, Kruh, jedini Spasitelj, nešto slično što su doživljavali učenici iz Emausa i apostoli na pouskrsnim susretima s Kristom. Kršćani su grupa ljudi koji znaju da je on živ i da ima ključeve života i smrti, ali koji to ne samo znaju nego i Njime živim stalno dolaze u najuži životni dodir, posebno na Euharistiji.

3. Župne zajednice - odrasli na potezu

Činjenica je da tradicionalna organizacija pouke ne zadovoljava jer vidimo da se uza svu brižljivo organiziranu katehezu mladi na svoj način "udaljuju" od Crkve. "Vrtimo se u krugu" i često ne znamo kako dalje. Ako se oni ne osjećaju ugodno u našim zajednicama kakav će kršćanski odgoj sutra kao roditelji posredovati svojoj djeci? Nije li neizostavna potreba mijenjanja naših zajednica koje će biti duhovno inventivnije, s daleko većom odgovornošću za odgoj u vjeri. Ne može se to više prepustiti specijalistima (svećenicima i nekim laicima) dok se masa vjernika zadovoljava ulogom pasivnog religioznog potrošača. Svojvrsna "revolucija kateheze", zacrtana i u najnovijem Općem katehetskom direktoriju za katehezu (iz 1997.) stavlja naglasak upravo na odrasle. To bi donijelo pravi zaokret u navike naših kršćanskih zajednica a također i u pastoralno planiranje Crkve, u svijesti da je evangelizacija odraslih osnovni preduvjet da uspije kateheza za djecu i mlade. To je tim hitnije što su ljudi sve manje osjetljiviji na lijepe riječi i učene teorije, a sve više na prisustvo ljudi koji izaruju određeni duh u svom životu, svjedoče uvjerenje, dokazuju da je njihov život usko povezan s nekom nevidljivom osobom, Kristom, koja ih osvjetljava i vodi. Stoga moramo otvoreno reći da nam danas ne nedostaju katehetske metode kao ni ljudi koji bi držali vjeronauk, već nenametljivi svjedoci koji bi bili znak susreta s Kristom, znak da ih je ovaj susret duboko zahvatio sve do svakodnevnog života, jer su nakon toga posve izmijenili svoj način gledanja na čovjeka i stvari. Ako je vjera životni stav, život se prenosi življenjem, nipošto samo diskusijama i demonstracijama razuma. Ovo je ozbiljan izazov svim navjestiteljima, počev od svećenika pa dalje, da li govore kao oni koji su radosni što druge mogu učiniti dionicima onoga što čini temelj njegova vlastitog života.

Ako su ljudi, danas izloženi raznim kolektivnim utjecajima, ako je umanjena kritičnost u odnosu na poruke massmedija koji zamršuju čovjekovo rasuđivanje i čine ga površnim, jedini lijek su kolektivni kršćanski utjecaji koji bi neutralizirali sve što vjeru onemogućuje i guši.

4. Roditeljska kateheza - prije slavlja Prve pričesti i krizme

Iz toga proizlazi osnovno pravilo da kateheza djece i mladih nema budućnosti ako se istovremeno ne pokuša oživjeti ili pobuditi vjera odraslih, osobito roditelja. Kako bi bilo da to bude tema posebnih pouskrsnih župnih tribina?

Usuđujem se postaviti konkretno pitanje: hoće li se pastoralni djelatnici iscrpsti u glavnom u "tehničkoj pripremi" Prve pričesti i Krizme, samo sa djecom, kako bi sve "lijepo ispalo" i slavlje bilo "na visini", ili će barem dio snaga usmjeriti prema odraslima, odnosno roditeljima koji su u tim prilikama ipak nešto otvoreniji za neka pitanja. Stoga, smatram da bi bilo uputno da vjernička zajednica, osobito roditelji djece koja se spremaju na sakramente, čuju već u vazmenoj noći i na Uskrs prijedlog, odnosno program i poruku kao poziv na susrete u vidu temeljitog premišljanja svoje vjere. Ali to valja dobro pripremiti. Mnogi od tih roditelja osjećaju zbunjenost pred brojnim pitanjima vjere i života kao takvog. Nije li ovo prilika da njihova vjera bude produbljena i osvježena. Župnici u tom zadatku mogu angažirati i određene stručnjake, svećenike i vjernike laike. Zar to nije prvenstveni zadatak i župnog pastoralnog vijeća?

Pribojavam se da će neki reći da su mnogi takvi pokušaji propali. Da će odbijanja biti, to je po sebi posve razumljivo. Međutim, ne smijemo odustati od ponude. Ali ne bilo kakve. Jer ponuda može biti i blijeda, to jest ona s kojom se konačno ne želi ili čak ništa velikog ne očekuje. Naprotiv, tko u Crkvi više "ništa ne želi", kaže teolog pastoralista Zulehner, tko nema nekog posebnog cilja, taj zapravo ne može ni raditi. Rezultat toga jest nešto poput krize pastoralnog identiteta. Spasavamo li se mi kršćani ako na obalu vječnosti stignemo, a da iz rijeke povijesti nismo i druge spasiti? Zato nije dosta samo "nuditi", već i zauzeto u našem slučaju roditelje "pozvati", čak i pismeno, na njegovu osobnu adresu. Riječ je o određenom kretanju, angažiranom pristupanju čovjeku. Tada smo na liniji Uskrsa.