Uz 5. nedjelju kroz godinu (7. veljače) ISUS SUPUTNIK I SUPATNIK

Prva poruka - Isus Spasitelj 'cijeloga čovjeka'

Već u počecima Isusova javnoga djelovanja može se vidjeti, i to spada u temelje Radosne vijesti (evanđelja) koju on donosi, da on ne samo naviješta novo Božje kraljevstvo, da poučava, već živi i suosjeća s običnim ljudima. On je 'čovjek' (Bogočovjek) za druge. Liječi bolesne, istjeruje zloduhe. Pokazuje sliku Boga kao dobroga i milosrdnoga Oca koji čovjeka gleda 'u cjelini'. Što to znači? Ne razdvaja 'dušu i tijelo', već gleda čovjeka. Bog dolazi u susret čovjeku i spašava tijelo i dušu (čovjeka).

Isus će jednom reći da dolazi da se nitko od onih koje mu je Otac dao "ne izgubi", već da ima život u punini. U središtu pozornosti je čovjek kao osoba, a ne samo 'duša' ili 'tijelo'. Možda se nekada u pobožnosti prenaglašavalo samo 'spasenje duše', a tijelo na neki način zanemarivalo, pa otud i geslo u povodu pučkih misija "Spasi dušu svoju". Tako je izgledalo premda se ne može reći da se time nije vodilo računa o cjelokupnoj dobrobiti čovjeka. Pod izrazom 'duša' mislilo se zapravo na čovjeka kao takvoga. Zar se često ne čuje kada, posebno za nekoga koga se voli, kaže "dušo moja". Očito se tada misli na određenoga (cijeloga) čovjeka, ne samo na njegovu dušu. Cijeli čovjek predviđen je za uskrsnuće.

Neki su kroz povijest ipak krivo to shvaćali i mislili da kršćanstvo misli samo na nadnaravno, milost, duhovno, nebesko, dok se zanemaruje sadašnji 'život u punini', sve ono što čovjeku sada treba, u što spada sve 'materijalno' (napredak, bolji život, sloboda, znanost, pravda, mir ....). U kršćanstvu se gledalo na nešto što odvraća pažnju od 'zemaljskoga' i misli samo na 'nebesko', pa su ga i zbog toga mnogi obezvrjeđivali ili čak napuštali.

Isus je pokazao kao je važno ne samo duhovno nego i tjelesno iscjeljivanje. On suosjeća sa svima koji imaju kakve nevolje, pa i s punicom apostola Šimuna (Petra), koja je imala 'ognjicu', rekli bismo nešto veću temperaturu (kada se čovjek osjeća kao da sav 'gori'). Uzima ju 'za ruku i podiže'. I ona ozdravlja, ali je i duhovno pridignuta. Shvaća da se sada mora posvetiti služenju, spremanju nečega za goste. Koja je tu poruka za sve nas? Kao prvo, i najmanji čovjekov problem, poput Isusa, ne smijemo smatrati samo 'njegovim problemom', već i svojim. A to znači, naći načina da mu se pomogne, da ga se 'pridigne', da može još više činiti dobro drugima, da se 'daje za druge' da širi Božju ljubav prema svim ljudima.

Druga poruka - Povjereni smo jedni drugima - osobito patnici

Tko se nije našao u situaciji starozavjetnog biblijskoga patnika Joba? Muči nas trud dana, besanih noći, kratkotrajnost života i nedohvatljivost sreće No, ako vidimo da je Bog u Isusu pokazao da je naš suputnik, da ide s nama ovim životom i vodi nas prema 'vječnome cilju', onda odmah moramo dodati i drugi 'naslov', a taj je da je on i naš supatnik. On je 'zaposlen' oko čovjeka i od nas traži da se jedni za druge brinemo, da se podupiremo, nadahnuti Božjom ljubavlju, osobito u patnji koja čovjeka, što je i razumljivo, najviše muči. Trpljenje, to je ono čega se plašimo i što nam stavlja na veliku kušnju čak i 'vjeru u Boga'. Znade se čuti da netko 'ima za to smisla', da je suosjećajan, ima vremena i srca za one koji su bolesni. Makar je to istina i ima ljudi koji su takvi, samo se tome posvećuju, kao što su liječnici, medicinske sestre i drugo bolničko osoblje, kao i pojedine ustanove i muške i ženske redovničke zajednice u Crkvi (sjetimo se samo nama vrlo dobro poznate Majke Tereze).

Dok svima njima izražavamo silnu zahvalnost, sada pogotovo u vrijeme ove teške 'virusne situacije' (kako se danonoćno žrtvuju za ugrožene ljudske živote), danas skrećemo pozornost na bolesnike u našim kućama. Naime, i najsavršenije medicinske i bolničke ustanove ne mogu nadomjestiti onu brigu koju bolesnima posvećuju njegovi ukućani. Cijela obitelj pozvana je prihvatiti bolesnika, a ne samo žena i majka za koju smatramo da ima 'više srca'. U tome se trebamo svi vježbati, već od djetinjstva, kako bismo s našima (i susjedima) koji su bolesni zajedno trpjeli (su-patili). Njima je to najvažnije, to ih zapravo 'liječi'. Istina naša pružena ruka nema uvijek ljekovitoga učinka u medicinskom smislu (kada treba poći k doktoru), ali ono što je bitno ona ulijeva povjerenje, smiruje i daje nadu. To je pomoć da se bolest podnese s pouzdanjem u onoga koji je pomogao Petrovoj punici, u Isusa.

Treća poruka - 'Problematičnost' čudesa

Netko bi se mogao začuditi ovom naslovu. Isus počinje, kasnije će to činiti i otvorenije, pokazivati određenu suzdržanost prema čudesima. Ako liječi bolesne, istjeruje zloduhe, time dokazuje da nastupa Božje kraljevstvo, da može i mora biti slomljena vlast mračnih sila. Međutim, on će pokazati da čudesa mogu zavesti u krivi smjer, a to znači da se učenici počnu oduševljavati za njega kao čudotvorca koji treba odstranjivati zemaljske nevolje. Tako se odvraća pogled od onog konačnoga čovjekova ispunjenja, vječne radosti 'na kraju vremena', onoga "života budućega vijeka" (što molimo u Vjerovanju).

Zato je Isus odbacio demonstrativnu objavu, kojoj je u nasljedovanju njega kao Spasitelja križ suvišan. I počeo je učiti učenike da treba do 'onoga konačnoga', do savršene sreće proći kroz trpljenje, a to znači i prihvaćanje križa, sve dok se svijet ne pokristovi. Otud i izreka "po križu do svjetla", a to traži strpljivost. I zato je Crkva kroz povijest naglašavala nedostatnost čudesnih objava i uporno ukazivala na križ na kojem je Bog svijetu darovao Sina (Isusa), koji se predao služećoj ljubavi, i to do kraja. Otud opasnost od krivih težnji samo za čudesima te lakovjernih pobožnosti koje se temelje na njima. Pravog Krista ne susrećemo u 'čudesnom' (u činjenju čudesa) nego u najvećem "čudu uskrsnuća" njega Raspetoga. Stoga krivo radimo ako prestajemo s vjerskom praksom, pa i vjerom u Boga ako nam ne pomogne onda kada nama treba. Jer, ako nam molitve nisu uvijek uslišane (posebno za zdravlje), moramo znati da nisu uzaludne, jer na kraju Bog ipak okreće sve na dobro.

Da bismo to shvatili trebamo se znati 'povući i moliti', poput Isusa, na samotno mjesto. Razmišljanje, susret s Bogom u tišini našega života, naša molitva (u obliku zahvaljivanja i prošnje) pomaže nam da bolje shvatimo što Bog od nas traži, a to je da idemo Isusovim putem, pa i putem križa. Zato nam treba napora i vježbi, s puno strpljivosti. U protivnom, olako ćemo se i prebrzo razočarati nad Isusom, a onda i nad samima sobom. Valja se moliti Bogu da svima jača vjeru, da ne traže samo neke čudesne dokaze, već da svaki dan ustraju u činjenju dobra, noseći svoj križ. To će za druge, osobito za one koji ne vjeruju, zapravo biti 'pravo čudo', izazov, kada vide kako kršćani i u najvećim kušnjama vjeruju, mole se, idu na misu, ne posustaju već kroče naprijed. Takvima trpljenje biva 'spasonosno', što je pokazao sam Isus. Prava vjera u Isusa znači imati povjerenje u njega, u Boga da nas neće ostaviti, da je uvijek s nama, posebno u patnji, makar mi toga i ne bili uvijek dovoljno svjesni. Jer patničkome čovjeku Isus je donio Radosnu vijest: ima nade, ima lijeka, ima perspektive.