UZ BLAGDAN SVIJEĆNICE (Srijeda, 2. veljače 2022.)

Korak dalje od skrovitosti

Danas crkva slavi blagdan Gospodnji (Isusovo prikazanje). To je jedno od raznih otajstava tjelesnog Kristova života: po onomu što se danas dogodilo možemo reći da 'mali Isus', kao čovjek zalazi korak dalje u ljudsku stvarnost. Uz ono što je naše i Božje on se danas, kao čovjek, još tješnje vezuje. Ako je njegovo utjelovljenje (začeće) značilo prvi susret s majkom i sa tjelesnom uvjetovanošću; ako je rođenje bio prvi izravan dodir sa zemljom kao našom životnom sredinom i prvi susret s drugima ljudima; ako mu je obrezanje bilo prvo prolijevanje krvi i - da tako rečemo - zakoraknuće u izraelski narod kao Abrahamovo potomstvo, današnjim činom Isus stupa u službeni religiozni prostor svoga naroda; kroz obred on se u hramu podvrgava postojećem Zakonu postajući službeni prinos Bogu. Taj se korak događa u logici osnovne karakteristike prve (djetinje) faze njegova zemaljskog života: skrovitost. Kao što se skrovito začeo i rodio, tako i nezamijećen ulazi u svoj Hram. U toj skrovitosti zapažaju ga tek malobrojni. Otkrivaju ga samo oni kojima pomaže njegovo svjetlo. Nije to zapravo njihova zasluga, nego prvenstveno 'milost'.

Veličina manjine - makar i starih nekad i danas

Ti su malobrojni, ta je manjina pod posebnim 'režimom' evanđelja. Iako je u Hramu Isus bio predstavljen službujućem svećeniku ili svakako nekim vjerskim službenicima, evanđelje o njima ne govori ništa. Vjerojatno oni nisu Isusa otkrili u pravom svjetlu. Očitovanje se dogodilo drugima, i to dvoma starcima, dakle manjini. Po zapisu evanđelja, oni su životom bili prokušani te su "rod donosili u ustrajnosti", živeći pod posebnim rukovodstvom Duha Svetoga. Dakle, mala zajednica takvih našla se u Hramu oko Isusa, i to potaknuta Duhom Svetim. Pod Božjim osvjetljenjem oni uviđaju tko je zapravo mali Isus, te ga kao takvoga primaju s poštovanjem, povjerenjem i odanošću. Ta manjina, osim Marije i Josipa, su starci Šimun i Ana. Oni odaju posebnu veličinu. Oni su stvarno okupljeni oko Isusa u njegov ime. Oni su pralik ili tip Crkve. Premda su svi pozvani, Isus svima dolazi, ipak se često i danas događa da ga manji broj ljudi, čak i starijih, uočava, a što se događa i u mnogim župama. Obično smo zbog toga zabrinuti, kukamo nad takvom situacijom. Međutim, Isus dolazi i tamo gdje su 'dvoje ili troje', makar samo i starci, kao u nekim našim selima, ali oni ostaju vjernici svjedoci, prenositelji 'Svjetlosti' koju su vidjeli. I vjera neće ugasnuti. Zabrinjava nas, naprotiv, činjenica što u nekim selima nema 'ni starih'. To je izgleda gotovo nečuveni problem. Je li moguće da su se i oni 'zatvorili' Svjetlosti, imajući za to mnoge izgovore (starost, bolest, nema ih tko odvesti u crkvu i slično). A mladi ne mare da im osiguraju 'tu radost'.

Proročki dar i svjedočenje

Oči staraca otkrivaju u malom Djetetu nešto veliko, to jest zapravo Bog im omogućuje to vidjeti. Evanđelje za Šimuna i Anu ističe da su o njemu javno progovorili. Otkriće Isusovo dogodilo se najprije u njima, ali ne samo za njih nego i za zajednicu, onu ondje prisutnu i za buduću, pa i ovu našu. Šimun svojim prodornim - mada tjelesno klonulim - očima vidi ispunjenje svojih čežnji. Time stječe duboko vjersko iskustvo, koje ne može držati za se već ga proročki izriče na glas. Počujmo:

"Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koji si pripravio pred licem sviju naroda;

Svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga."

Time se objava o Isus širi, a širi se osobnim svjedočenjem onih koji su obdareni milošću uviđanja. Eto zadatka starima koji misle da nisu više vrijedni, da se na njih ne računa. Upravo su oni prenositelji radosne vijesti svojoj obitelji, posebno unučadi.

a) Po sebi je moguće da je starac Šimun bio posredovatelj objave također Mariji i Josipu. Naime, evanđelist Luka bilježi da su se Isusov "otac i majka čudili što se to o njemu govori" (o malome Isusu). Po sebi oni nisu do toga časa trebali jasno znati kako dramatična sudbina predstoji Djetetu, jer je starac Šimun rekao da će to Dijete 'biti znak osporavan" te da će "mač boli probosti dušu" njegovoj majci. Sada je prvi puta 'zastor odmaknut. Postaje to jasno Mariji, a time i zajednici koja će Isusa slijediti.

b) I sam današnji blagdan duguje, da tako rečemo, svoje utemeljenje toj Šimunovoj objavi. Budući da je on svoj doživljaj posvjedočio temom 'svjetla' ('svjetlost na prosvjetljenje naroda') ta je riječ u toku crkvene povijesti odjekujući potakla najprije neke, a onda sve brojnije zajednice, da davni događaj djeteta Isusa slave pod izrazom svjetla (Svijećnica). A toga ne bi bilo da je Šimun objavu zadržao za sebe i šutio. Nastupio je, međutim, "kao svjedok, da posvjedoči za svjetlo, da svi vjeruju po njemu" (kako kaže Ivan evanđelista za Ivana Krstitelja). Kao svjedok, u prilog istoga Svjetla, istupila je i starica Ana. Oboje su suvremeni uzori vjernima da se osobna vjerska iskustva ne drže za sebe, već da ih treba svjedočenjem priopćavati drugima.

c) I na kraju jedno pitanje - savjet: Kako izgledaju današnji razgovori mnogih starih? Zar ne završavaju samo u kukanju nad ovom situacijom, kako je prije bilo bolje, kako nitko za nikog ne mari, a da o bolestima i ne govorimo? Sve to ponavljaju ne samo kada se sastaju sa svojim 'godišnjacima' nego u obitelji, i to gotovo svaki dan. To slušaju mlađi pa i djeca sve dotle da im to dodijava. Koje vjersko iskustvo oni prenose? Nikakvo, već samo muku, jad, tužbalice na druge i slično. Stoga priznanje ide onim starima koji ulijevaju nadu, koji pričaju i lijepe trenutke kojih je u životu bilo, koji progovaraju o potrebi žrtve. Zar mnogi stariji još odavna nisu mladima govorili da se ne muče kao oni, što će 'tolika djeca', teško će othraniti i jedno, stimulirajući mlade čak da 'idu dalje', u Grad, pa i izvan granica zemlje. I sada, kada su ostali sami, ne preostaje im drugo nego žaljenje, tuga, u samoći svojih staračkih dana, u stalnom strahu svakoga dana, pogotovo kada trebaju završiti u Domu (ako će 'sutra' uopće i biti mjesta?). Očito nisu prenosili 'svjetlo' nego tamu pa se nije čuditi što i 'stare dane' provode u 'tami života'. Možda će Crkva i na tom planu treba učiniti zaokret, uvjeravajući sve, a posebno i naše stare na koje se najviše računa da 'pune crkve', da su ne samo pozvani nego i dužni poput starca Šimuna i proročice Ane, širiti svjetlo i radost, pa makar 'godine sve više pritiskale', nevolje bivale sve veće, jer dolazi Onaj koji 'podmeće svoja leđa', Isus, da nosi teret našega života i otvara nam perspektivu onoga vječnoga. Neće li stari, umjesto prenositelji beznađa, trebati više biti 'obiteljski katekizam radosti' novim generacijama?

ISTAKNUTA MISAO ZA SVAKI DAN

Ako smo zaista Kristovi, onda ne smijemo samo gledati unatrag na dobra stara vremena, već moramo vidjeti našega Spasitelja, vidjeti svjetlo Božje za rasvjetljenje narodima te imati povjerenja i nadu! Ne biti crni pesimiste, koji drže da je sve već s ovim svijetom gotovo i da mu više nema pomoći, nego nositi u srcu čvrstu svijest da naš Spasitelj još živi i živjet će, da ovome svijetu može biti spasenja, ako se svi na Spasitelja oslonimo i njegovu misiju nastavimo, njegovu volju izvršimo.