VAZMENO BDJENJE

Dakako, kršćani, ako ikad, ali ovaj dan morali bi planirati tako da se potrude kako bi kasne večernje/noćne sate 'ostavili' za zajedničko Bdjenje u crkvi, odnosno Vazmeno bdjenje. Radi se o slavlju koje je središte naše vjere. Uzalud bi sve bilo ako bismo to zaboravili. To je bdjenje, u kasnijim večernjim satima (svakako nakon što se smrači) u čast Gospodinu, koji je te noći prešao "iz smrti prešao u život" - uskrsnuo.

Nije to kao 'božićna ponoćka' - svečanija misa (u jeku svekolike prethodne okićenosti), već daleko smirenije 'neko duže slavlje' za koje se treba i pripremiti, i što se tiče trajanja i praćenja. Ne bi bilo dobro ako bi netko pomislio da nije toliko 'zanimljivo', kao u 'raspjevano božićno bdijenje', barem ne njegov prvi dio. Isto tako ne bi se smjelo dogoditi da netko dolazi radi 'blagoslova uskrsnog jela'. Ova noć bogata je značenjem da bi se trebalo potruditi za to sudjelovanje kojim ulazimo u najdublje tajne naše vjere, ne 'gledajući na sat' (kada će već završiti da se 'blagoslovi jelo', i td.) Drugim riječima, valja se prepustiti slušanju Božje riječi i govoru brojnih simbola. Već je sama riječ 'bdijenje' simbolična, a označuje neko 'očekivanje' nečega izvanrednoga kao što očekujemo nekog dragog gosta/prijatelja, svoj najuži rod. U kršćanskom značenju, radi se o izmjeni tame i svjetla, neznanja i straha, ali na kraju i svjetla što ga donosi zora Spasiteljeva uskrsnuća.

O tom svjetlu govori prvi dio bdjenja. Tu se vrši SLUŽBA SVJETLA. U svagdašnjem životu svjetlo je simbol života, topline, blizine, davanja života ... I Sv. Pismo uvelike upotrebljava simbol svjetla da bi izrazilo i Božji svijet. Ispred crkve pali se uskrsni oganj. Oganj je znak životne topline i radosti. Gdje je moguće bilo bi dobro zapaliti ga kresanjem iz kamena. Zašto? To je slika Krista koji je kao iskra iz kamena, iz zatvorenog kamenoga groba izišao na proslavljeni život. Nekada su kršćani palili veću vatru da bi njenom žeravicom zapalili vatru u svojim kućama - nova vatra znak novoga živ ota.

Na plamenu toga ognja pali se velika USKRSNA SVIJEĆA, koja se kroz mrak unosi u crkvu. A ona je slika Krista - svjetla vjere. Polagano, stupnjevito paljenje svijeća službenika i naroda, što je slika širenja vjera od jednih drugima, i onda po svijetu, a sve uz trostruko pjevanje (sve povišenijim glasom) svećenika SVJETLO KRISTOVO - prisutni odgovaraju: Bogu hvala. Postupno se pali i rasvjeta u crkvi. Slijedi svečani HVALOSPJEV SVIJEĆI - koja je simbol Krista uskrsloga. Važno je sve to pratiti u svijesti da osim tame (koja je i simbol muke koje imamo i previše u životu) postoji i svjetlo, a osim tjeskobe (tko je nema?) postoji i nada, inače kako bismo izdržali?

Slijedi SLUŽBA ČITANJA - više liturgijskih tekstova (7) prije svečane Mise, koja dozivaju u pamet "cijelu povijest našega spasenja", počevši od postanka svijeta i stvaranja čovjeka. Čitanja na pokazuju Božju zauzetost za ljudski rod. Već je stvaranjem Bog proširio granice života, svjetlosti i radosti. Htio je da bude mnogo onih koji će dijeliti i izmjenjivati život. Htio je da bude mnogo toga što postoji, što živi, što ste raduje ... Bilo bi dobro da se pročitaju sva pročitaju, ali se negdje zbog duljine obreda 'krate', ali ne manje od tri. Svakako nikako se ne ispušta čitanje o prijelazu Izraelaca kroz Crveno more, što je pralik Kristova vazmenog prijelaza iz smrti u život, te našega krštenja. Krist je i danas osloboditelj, saveznik i suputnik na našem, često mučnom, životnom putu. On nije prestao biti Bog koji vidi nevolje svoga naroda, nije prestao 'silaziti s nebesa', a to znači nama se približavati, biti s nama, da bi nas poveo iz naših beznađa, besmisla, očaja ...Na temelju toga sjećanja na Božja riječ postaje još uvjerljivija proročka riječ iz Starog zavjeta da će takav Bog konačno izvesti i potpuno spasenje grešnog i smrtnog čovjeka- zavjeta

Nakon posljednjega čitanja pjeva se svečani ALELUJA (Hvalite Gospodin, on je uskrsnuo) kada zazvone i crkvena zvona koja nisu zvonila od Velikoga četvrtka navečer. - I na kraju je Riječ Evanđelja o Isusovu uskrsnuću. Bog izvodi po Kristu uskrsnuće čovještva, a ono se događa već vjerovanjem u mogućnost uskrsnuća života, u nadolazak svjetla i smisla. Drugim riječima: osim naših muka i naših smrti već postoji svjetlo i život koji nas dohvaćaju.

Božje djelo prosvjetljivanja i oživljavanja za nas (koji smo grešni i smrtni), Bog je u Kristu obznanio da će se to događati i nama po krštenju.

Zato poslije kraćega svećenikova nagovora slijedi Blagoslov krsne vode, kojom se krste katekumeni, a to su oni (odrasli) koji su se pripremali za krštenje. U najvećem dijelu crkvi toga danas nema (a šteta je što se to odgađa za neko drugo vrijeme). Neki, što je dobar običaj, krste malenu djecu (i novorođenu) upravo u toj noći. Ako nema krštenja kršćani obnavljaju svoj krsni savez, koji označuje 'uranjenje Uskrsne svijeće' u posudu za blagoslovljenu vodu da se izrazi simbolika kako Krist 'ulazi u grob ali uskrišava na život', što se događa na našem krštenju. Dakle, Isusovo uskrsnuće je prvo, a nakon toga slijedi i naše uskrsnuće kako bismo živjeli u novosti života i ostvarivali 'novi svijet'.

Preostala krsna voda ulijeva se u škropionicu s kojom se 'križamo' kada ulazimo u crkvu, a odnosimo je i svojim kućama za blagoslov svega gdje živimo i što blagujemo, u te dane i inače.

Slijedi VRHUNAC SLAVLJA - EUHARISTIJA-MISA u kojoj na otajstven način imamo udjela u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću, što je ove noći u svemu još znakovitije.