VJERA KAO KLANJANJE NEKOM VIŠEM BIĆU ILI ODNOS S OBJAVLJENIM BOGOM?

Istina, svaki govor o vjeri je na neki način 'mucav', 'približan' - kao na primjer govor o ljubavi, nadanju, radosti i sličnome, što je sve za ljude bitno, a opet 'neuhvatljivo. Tu je, onda, i opasnost da svatko vjeru može tumačiti na svoj način'.

Držeći se zajednice vjere, Crkve, koja se temelji na Božjoj objavi u Isusu Kristu, možemo biti sigurni da smo na pravome putu. U tom duhu zadržimo se na tri poznate tvrdnje o vjeri u Boga:

* vjeru baštinimo, predana nam je od prethodnih kršćana, Crkve ....

* u isto vrijeme vjera je i naša, osobna

* vjera je milost, dar Božji, a ne naše ljudsko uzdignuće.+

Naoko se ove tvrdnje čine na neki način protuslovnima, čak 'nepomirljivima' o čemu je moguće mnogo raspravljati. Ali ih je moguće provjeriti i na velikim, potvrđenim vjernicima. Uzmimo, na primjer, biblijske primjere:

+ Abrahama, praoca naše vjere

+ Mojsija, oblikovatelja naroda Izraela

+ Joba, lik gdje se vjerovati ili ne vjerovati Bogu zaoštrava 'na život ili smrt'

+ Mariju, Bogorodicu, Majku Isusovu - najveću njegovu vjernicu

+ Isusove suvremenike, njegove svjedoke.

Kao prvo, mi vjeru baštinimo. I oni su je baštinili od praotaca. Ali je bila i njihova osobna, za svakoga od njih provjerena njihovim postupcima, ponašanjem, životom. Za sve njih je vjerovati Bogu značilo predati život zadacima na koje ih je Bog zvao. Njima vjerovati nije značilo tek priznavati da Bog jest. Vjera im nije bila pitanje inteligencije - vjerovati je njima značilo prihvaćati Božje zahtjeve, koji nisu bili mali. Vjerovali su zahtjevnome Bogu koji spašava ljude. Kako ih spašava, vidjeli su kada su se odazvali, poduzeli traženi korak. Tim korakom vjera je postajala njihova stvarnost, najosobnija, najdublja odluka. Odazivom, spoznavali su i Boga, što hoće i kakvo mu je 'srce'. To nisu mogli spoznati unaprijed - iskusili su ga odazivajući mu se, vjerujući mu. Zato je vjera svima bila put u nepoznato, u još nepostignuto, u još nedogođeno. To je put koji sam sebe potvrđuje tek kad se prevali.

Posebno je Isus zahtijevao vjeru od svojih suvremenika. Vjeru u što? U to da Bog ljubi svijet, da spašava jude, da to njime - Isusom - navješćuje i izvodi. Mnogi suvremenici su povjerovali, neke je pozvao da pođu s njime - oni su mu svjedoci (apostoli), postajući učitelji naše vjere. Tako smo i mi danas, na malo drugačiji način, pred istim Isusovim zahtjevom vjere u to da Bog ljubi svijet i da hoće njegovo spasenje. Na taj zahtjev odgovara se životnim usmjerenjem, odazivom iz najdubljih ljudskih dubina, iskoračivanjem, na temelju vjerovanja u Boga, u 'nemoguće', preko granica 'razumnoga', u 'ludo' - u 'čudo'.

Pokušajmo sve ovo pretvoriti u neke zaključke:

- doista, vjeru su vjerovali mnogi prije nas. Mi vjeru baštinimo od praotaca vjere, posebno od Isusovih svjedoka;

- ali vjera postaje naša najosobnija stvarnost, odazivom, opredjeljenjem (iz najdubljih naših dubina) na drukčiji način života;

- začetnik našeg odaziva jest uvijek Bog - pozivatelj; njegov poziv jest njegova naklonost prema nama živima, njegova ljubav jest dar, milost.

Zato vjera nije nikada neko puko pitanje inteligencije: priznajem li razumom da Bog jest ili ne priznajem. Vjera uključuje 'spoznaju' Boga, to jest stupanje u živi 'saobraćaj' s njime: iskusiti ga zahtjevnoga i milosrdnoga.

Vjera stoga nije tek neki melem na jade života, utjeha nad razočaranjima - ona je poziv na odgovoran život, na 'krvave' odluke.

Vjera nikada nije bez posljedica. Ona mijenja ljudski život. Ona sebe teško izriče, ali ona sebe potvrđuje kada se ostvaruje u ljudskim životima. Iako se govor vjere ne može nikad zaključiti, on je za ljude uvijek - i za današnje ljude - važan govor; vraća ih na bitna ljudska pitanja, na nešto što se doista nas duboko tiče, bez obzira kako će pojedini odgovoriti.

Da li je zbog toga vjernik veći od drugih ljudi? Vjernik zna da pred Bogom nema većih i manjih - ima odgovornijih i neodgovornijih, a svima je Sudac samo on, Bog čovjekoljubac, Spasitelj.