Povodom odlaska dugovječnog župnika preč. Mile Rajkovića u mirovinu

Nije ovdje mjesto da se iznese sve ono što je preč. Mile Rajković učinio na objedinjavanju ljudi Gacke doline, na okupljanju kruga Isusovih učenika, počevši od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kako bi kroz "uska vrata" uspjeli proći u vječni život. O tome je bilo više riječi u intervjuu u prošlogodišnjoj kompoljskoj Monografiji.

U Gacku dolinu preč. Rajković je uložio sve svoje snage, najprije kao kapelan u Otočcu, potom kao dugogodišnji župnik Kompolja i Brloga (dijelom i u Kuterevu), a najduže u Švici. Može se pravom reći da je on na tragu današnjeg evanđelja, činio sve što je mogao, da u svakome poraste čovječnost i otvorenost Božjemu glasu, makar je nailazio na razne otpore, na navezanost dobroga dijela ljudi samo na ono što je materijalno i što osigurava komotniji život. Pretpostavljam da je češće, makar to ne pokazujući, u srcu 'zaplakao' kao Isus nad Jeruzalemom kada je želio skupiti njegove žitelje u novi Božji narod, ali oni nisu onda, kao ni danas, prepoznali 'dan Božjega pohođenja'. Pretpostavljam da ga je mučilo što su mnogi ostali 'tvrdi', što mu je bilo teško protumačiti. Imali su prilike premisliti svoje držanje, kršćanskim rječnikom rečeno 'obratiti se', ali do toga nije došlo, barem se to nije vidjelo, kod nekih i do kraja ovozemaljskoga života. Mnogi od njih su bili čestiti i dobri, veliki humanisti, ali im je ipak nešto 'falilo', a to je 'skok vjere', otvaranje Bogu i njegovoj spasonosnoj poruci koja vodi u vječni život, što se na poseban način doživljava upravo na nedjeljnoj i blagdanskoj misi.

Brložani, Kompoljčani i nadasve Švičani mogli su vidjeti u Mili čovjeka vjernika, koji nikada nije odstupao od kršćanskih ideala, bilo da je redovito držao vjeronauk, pohađao ljude u svim prilikama i neprilikama (posebno onima u vrijeme domovinskoga rata ili obrane), krsteći veliki dio žitelja ovih krajeva, pripremajući za Prvu pričest i Krizmu i vjenčanje. Pritom je žalio što su ubrzo 'nestali', što iz nekog straha od negdašnjega sistema, što kasnije iz neke komotnosti i navezanosti samo 'na zemlju', na ljudsko, zanemarujući božansko. Istina, oni su ponekad 'pojavili, uglavnom u povodu smrti nekog ukućanina ili susjeda odnosno prijatelja, što očito nije nimalo dosta za onoga koji se još uvijek smatra katolikom, štoviše 'povrijedio' bi se ako bi mu se reklo da to ustvari nije. Jer preč. Mile je jako vodio računa da u život vječni, u puninu života, treba znati ući na 'uska vrata'. A to traži 'novoga čovjeka', koji je 'kako tako' po Isusovoj mjeri, što je inače na momente teško, ali je jedini put do prave radosti.

Preč. Mile se veselio onoj skupini, makar malobrojnoj, koja je ostajala uvijek vjerna, i u doba komunizma i kasnije demokracije, praktički 'držala' vjeru u ovome dijelu Gacke doline, a što je pokazala i redovitijim sudjelovanjem na nedjeljnoj Misi, držeći do svoga predvoditelja-župnika, podržavajući  njegove pastoralne pothvate, u koje spada i održavanje crkvenih objekata. On je često bio samozatajan, nije previše forsirao, pozivao, računajući da će se pojedini 'kad tad' odazvati. Ali je zato morao često sam raditi i graditi. I što bi bilo od crkvenih objekata danas u sredinama gdje je djelovao (uzmimo samo ratom razrušenu crkvu u Brlogu ili dijelom nastradalu švičku crkvu, župnu kuću i toranj u Kompolju) da nije bilo 'majstora Mile', koji se u mnogo toga razumio. On je za mnogo toga sam izradio nacrte kako bi nešto trebalo izgledati i ljudima koristiti, i to ne samo za crkve i župne domove nego i za mjesta gdje su 'nakratko pokojnici proboravili' (kao što je mrtvačnica u Švici), a da sve bude na slavu Bogu. Najčešće (što je mnogima odgovaralo!) nije tražio materijalnu pomoć, već se snalazio kako je umio i mogao, ulažući i ona financijska sredstva koja su po nekom pravu osobno njemu trebala pripasti, pa i ona koja je dobivao od svoje rodbine, osobito u inozemstvu (u Kanadi).

Preč. Mile bio je na neki način osebujan 'misionar'. Nije nastupao odmah propovjednički već je s ljudima, ne toliko iz nekih viših krugova već uglavnom s običnim 'malim' čovjekom, nadugo i naširoko komunicirao o svim životnim pitanjima, nastojeći da iz povijesti nešto nauče za sadašnjicu. Moglo se zaključiti da je mnogo čitao, od povijesti, geografije, iz biljnog i životinjskog svijeta, nalazeći tu određenu poveznicu sa životom ljudi. Jer priroda je ipak svojevrsni 'učitelj' za ljude. Ona upozorava na neka pravila i perspektivu. Samo je problem u tome što je dobar dio ljudi 'ne zna pravo čitati' već samo iskorištavati, dok mu ona govori kako to da ne zna da je od Boga stvorena da čovjeku 'nešto poručuje', da zapravo o Bogu 'govori'. Možda je ponekad izgledao da se je preč. Mile u svojoj zanesenosti više bavio nekim drugima pitanjima. Ali su se mnogi mogli uvjeriti da je kroz to provlačio i određenu poruku, bilo što se tiče očuvanja nacionalnog, odnosno hrvatskoga identiteta, bilo nužnosti okretanja prema Bogu i Crkvi. On ima jak osjećaj za druge ljude, kao i za njihovo drugačije nacionalno i vjersko uvjerenje. I s njima je dosta pričao. Ali to nije bilo samo neko 'dugo pričanje' već i određena poruka, ovisno o tome kako je tko htio shvatiti. Toliko je bio osebujan i nenametljiv, uporan i radin, makar i kao samotnjački majstor, razumio se u koješta (od tehničke aparature do izrade nekih predmeta) da mi je svojevremeno jedan Švičanin rekao: "Ne ćemo imati više takvog 'gospodina'" (kako se u ovim krajevima oslovljava svećenika). Jer dok su se neki odmarali, pa možda već i spavali, preč. Mile bio je u crkvi, nešto radio, i po noći, nešto radeći u tornju, ne želeći nikoga opterećivati crkvenim zadacima, misleći da svi imaju puno svojih briga i obaveza. Dakako, znao je pokazati zahvalnost prema onima koji su mu uvijek bili pri ruci i dali svoj doprinos, kako financijski tako i radni, kako nekad tako i danas, od mežnarica, vjeroučiteljice i katehistice, kuharice gdje dolazio i drugih župljana. Jer u Švici je bilo i ima određeni krug ljudi, makar manji, bilo starijih ili mlađih, koji je istinski 'crkveno disao i diše', te kojemu treba izraziti zahvalnost. I zato je imao podršku u raznim pitanjima, sve do mogućnosti trajnoga sjedanja za njihov (osobito susjedski) obiteljski stol.

Na kraju, treba reći da je svatko, tko je češće slušao preč. Milu, mogao zaključiti da je svojevrsna 'hodajuća enciklopedija', što se tiče poznavanja raznih stvari i pitanja. Međutim, uglavnom je to bilo na 'govornom planu', ali malo u pisanju. Osobno sam ga više puta upozorio da bi neke stvari, osobito iz povijesti ovih župa, posebno Švice, trebao ipak zapisati i ostaviti novim generacijama. Jer kaže latinska poslovica 'scripta manent' (što je napisano ostaje). Međutim, uza svu dobru volju 'to mu nije išlo', pa ni kada se radilo o nekoj dokumentaciji koja je trebala Biskupiji. Radije je govorio, premda je na momente kanio i zapisati, ali kako je vrijeme odmicalo tako je volja slabila, pa i kada je trebalo nešto 'župnički' napisati za ovaj Župni portal. Izgledao je da po naravi 'djeluje usporeno', da nešto zaboravi, teže se odlučujući na neki pothvat, pa ga poneki nisu uvijek pravo razumjeli. Ali, što mu je jaka vrlina, nije nikoga 'kočio', štoviše uvijek se je 'oslanjao' na druge koji neke stvari bolje umiju i znaju napraviti. Tako je i mene 'iskoristio' za stručnija teološka i pastoralna pitanja. Češće sam mu govorio da njega kao župnika ipak u nekim pitanjima ne može nitko zamijeniti, umjesto njega nešto napisati i slično. Jer on najbolje pozna događaje, ljude i razna i kretanja pa može točnije i napisati. Možemo se samo ponadati, kako sada i obećava, da će to nadoknaditi u mirovini, u gospićkom Domu za umirovljene svećenike. Osobno mislim da bi to trebao učiniti i da to uđe u 'Švičku spomenicu'. U protivnom mnogo toga što se događalo dugi niz godina ostat će pokriveno 'povijesnom prašinom'. A tko više o Švici i župi nešto znade upravo od preč. Mile Rajkovića? Jer činjenica je, što je i šteta, što iz Gacke doline odlaze pomalo posljednji 'domaći svećenici' (duhovni veterani!) koji najbolje znaju radosti i žalosti, muke i tjeskobe, stradanja, nadanja i uspjehe ovih ljudi.

Osobno preč. Mili, susjedu Brinjaku, zahvaljujem na svemu što je i za mene učinio, osobito kada sam došao u mirovinu u svoju rodnu kuću, prvu do Švice, susrećući se u posljednji vrijeme, u 'visokim godinama', sa značajnijim zdravstvenim problemima, žaleći što mu nisam mogao pomoći u redovitom pastoralu do kraja (kada su mu snage slabile), pogotovo jer je trebalo načiniti neke iskorake (novitete). On je to vidio, kanio je nešto provesti, ali je neke stvari odgađao za 'druga vremena', očekujući da novi ljudi (njegovi nasljednici) nešto pokrenu jer je vidio da pomalo 'gubi snagu', osobito nakon dužega liječenja i bolovanja pogotovo, što nije 'mala stvar', operacije na srcu. Drago mi je da sam imao prilike u svemu tome biti mu na pomoć, osobno i na župi. Nadam se da ćemo ostati i dalje u kontaktu i jedan drugome, kao braća svećenici i prijatelji, pomoći koliko nam to bude moguće, sve do Božje volje.

Pretpostavljam da će se on još koji put navratiti 'u svoju Švicu' te da kontakti neće tako brzo 'presahnuti' i da neće prevladati 'sušne godine' kada postoji opasnost da mnogo toga lijepoga brzo otiđe u zaborav. Uvjeren da će župljani Švice  ostati uvjereni da župa nije samo župnik, već narod, to jest svi koji vjeruju i žele biti Isusovi učenici, te svoju vjeru redovito prakticirati. Župnik dolazi i odlazi, dolaze novi, a oni stalno ostaju župna zajednica. U toj svijesti sigurno će primiti i novoga župnika i njegova zamjenika i angažirati se da Švica, odnosno njena župna zajednica (kada je već Gacka sa 'skelom' nažalost 'presušena') i dalje 'teče'. A to znači i ovaj Portal već prema tome kako novi svećenici budu smatrali da bi 'trebao izgledati', dakako i uz nove suradnike. Ovo ipak smatram mojim posljednjim prilogom od onih na stotine stranica, pisanih samo zato što je preč. Mile to jako želio, govoreći mi (kada sam bio na 'izmaku snaga'): 'tebi to ide, ti to znaš'. Svima zahvaljujem na povjerenju, osobito onima koji su se nastojali okoristiti nekim promišljanjima, jačajući svoju vjeru i župnu pripadnost. Jer bila bi šteta da Portal više prate (čak i hvale) s drugih strana, a da se župljani s time manje koriste i ne pružaju svoju suradnju. Hvala preč. Mili Rajkoviću za sva dobra koja je gotovo kroz pedeset godina učinio u Gackoj dolini!

Milan Šimunović, v. r.